Imala sam sreću da se sredinom prosinca nađem u New Yorku. Danas je 27. prosinca i još se ljuljuškam u ritmu Alicije Keys, dok odzvanja New York, New York iz Empire State of Mind gotovo sa svakog kantuna dijela Cityja.
Tri dana bila su dovoljna da se upije svo blagdansko blještavilo te energetski nabildane metropole. Jer tko je barem jednom doživio New York uoči Božića, dobro zna o čemu govorim. Bor u Rockefeller Center s ogromnim kuglicama s tisućama lampica, klizalište ispod njega, izlozi koji izgledaju kao male kazališne scene, bezbroj borova, malih do onih ogromnih, kugli i kuglica, ulice koje svijetle sa svih strana, glazba koja te prati u hodu. Sve je okićeno. Sve bliješti. Sve treperi. I sve je – veliko, raskošno, bez zadrške.
Sedam dana prije Božića vratila sam se doma. A doma je najljepše. Uvijek! Ali onda sam krenula čitati o još jednom neuspjelom pokušaju uvođenja “novog” blagdanskog projekta na Stradunu. Kućice su maknute – postavljeni su stolovi. I eto nas opet u istom vrtlogu rasprava, podjela, opravdanja i jalovih objašnjenja, kao da svake godine krećemo ispočetka. A ljudi nigdje. I sad su se našli ‘stručnjaci’ koji raspredaju i sole pamet zašto je to tako! A činjenica je da je Stradun prazan. Bez kućica dodatno ogoljen i lišen bilo kakvog adventskog šušura.
Da se razumijemo – nisam bila ‘fun’ kućica. Ta je priča krenula prije desetak godina, potpuno bez osjećaja za prostor i kontekst. Na +17 stupnjeva Celzija ne funkcioniramo s kućicama čija se ponuda svodi na kuhano vino i kobasice iz trgovačkih lanaca. Najblaže rečeno – ne znamo pogoditi ni mjeru cimeta i klinčića u crnom kuhanom vinu. I, što je još važnije, to nikada nije bilo nešto naše. Bio je to uvezeni koncept, bez identiteta, ali eto – punio je prostor i stvarao privid da se “nešto događa”.
Ali zakoračit ću sad još nešto dalje… Nije baš sretno priznanje, ali sjećam se godine kada je Stradun prvi put okićen. Ne zato što mi je bio otac, ali moj je Željko sredinom devedesetih odlučio okititi Stradun. Naručio je parangale s ukrasnim bumbeticama. Krenulo je kićenje – s jedne strane na drugu. I tada je nastala drama! “Naš grad je toliko lijep da mu ne trebaju nikakvi ukrasi” – bio je to tad komentar pojedinaca koji koji su u masi ‘lizali’ Stradun s jedne na drugu bandu.
Bilo je to vrijeme kada su se još snažno osjećale poslijeratne posljedice, ali je tadašnji gradonačelnik Nikola Obuljen razumio da gradu treba udahnuti vedrinu. I Stradun su obasjale lampice. Ono što je tada izazivalo otpor kod pojedinaca, vrlo brzo je postalo – normalno. Prihvaćeno. Očekivano.
I sada vas pitam: koliko smo se od tada pomaknuli?
Trideset godina kasnije Stradun je i dalje okićen parangalima. Doduše promijenila su se možda tri ‘izdanja’ u posljednja tri desetljeća. Nema više bumbetica, tu je pokoja velika kugla, jedna velika (ne velebna) jelka bez baluna – i to je uglavnom sve. Grad izgleda otužno. I prazno. I to je stvarnost koju nitko ne želi glasno priznati.
Božićni blagdani trpe kič. Koliko god naš Grad bio prelijep, koliko god pazili na vizure i kamen, on za Advent zaslužuje – i treba – postati bajka. S jelkama. S lampicama. S kuglama, zvjezdicama, girlandama, vijencima, svjetlećim instalacijama, fjokama i ukrasnim granama. S onim viškom svjetla i topline koji ne traži opravdanje. S osjećajem čarolije.
A mi se i dalje vrtimo oko kućica i/ili sad stolova, kao da je to srž problema. Raspravljamo o rasporedu i pravilima, a Stradun u prosincu ostaje hladan, bez svjetla i svjetlucanja koje zove u đir i bez ugođaja zbog kojeg bi se zastalo. Tek povremeno uhvati ritam blagdanske glazbe… Na koju su, priznat ćete, utrošeni veliki novci, a stvara tek jednokratan efekt – za vrijeme koncerta. Ostale dane – tišina. Nema klapa u điru, ne pjeva se kolenda, ‘U sve vrijeme godišta’, pa ako treba i Rozge s JBL-a… U tom praznom hodu, bez čarolije, Grad ne samo da izgleda pust – on takav i ostaje.
I nije to slučaj samo sa Stradunom. Misli se valjda da je dovoljno opaliti kakvu zvijezdu ili anđela po glavnim prometnicama i zaključiti da je time unesen blagdanski ugođaj po gradu. A nije! Jer ugođaj ne čine samo ukrasi na stupovima javne rasvjete ni pročelja zgrada, preko kojih je razvučen jedan dugački, ravni niz beživotnih, lampica, tek toliko da se može reći da je nešto učinjeno.
Čine ga ulazi, izlozi, portali, vrata hotela, restorana i trgovina. A tu se rijetko tko potrudi. Nema ideje, nema duše i nema blagdanske priče koja mami, zove da se zastane i kaže – lijepo je. Nema onoga – vau!
Nismo se pomaknuli u posljednjih trideset godina. A kad bi se netko usudio gradu podariti božićno blještavilo i čaroliju, puno više pjesme i vedrine, prestali bismo se vrtjeti u istim raspravama. Ne bismo se više natezali jesu li bolje kućice ili bezvezni stolovi. Stvorili bismo prepoznatljiv, jedinstven ugođaj – jer za Božić s kićenjem mjera ionako nikad nije problem.
I da, naravno da nam New York ne može i ne treba biti uzor, ali gdje god se okrenete izvan grada vidite da se ‘projektu božični blagdani’ pristupa drukčije, promišljeno i pompozno.
Duh Božića je i u hrabrosti da grad barem jednom godišnje – zablista.
