Porporela, Danče, Šulić… Samo su neka od dubrovačkih kupališta o kojima ste mogli ovog utorka naučiti koju zanimljivu ‘crticu’ i kuriozitet više. Naime, u Sponzi je otvorena autorska izložba tima Državnog arhiva u sastavu Sanje Curić, Tanje Ladišić i Nikše Selmanija. Riječ je o izložbi ‘Kupanje i kupališta u Dubrovniku do početka II. svjetskog rata’. Osim pojma kupanja, autori izložbe, koja se konceptualno temelji isključivo na arhivskim materijalima, bavili su se retrospektivom gradskih plaža i pojave organiziranog kupanja krajem 19. stoljeća sve do Drugog svjetskog rata.
No, kako ističe Selmani, premda povijesni izvori govore da je kupanje bilo nepoznato ljudima sve do 19. stoljeća, zanimljivo je da su djelatnici Dubrovačkog arhiva našli dokumente o pojmu kupanja na našem području već krajem 17. stoljeća.
-Našli smo i jedan zapis o kupanju dječaka iz 1702. godine na Pločama. Tako da je to kontra klasičnoj tezi da se ljudi nisu kupali i da su se bojali mora. U Dubrovniku je to očigledno bila užanca i ljudi su na kupanje išli – rekao je Selmani. Definitivno najpoznatije kupalište, kako kaže, bile su Banje. Izvori s početka 18. stoljeća govore o tome kako su se djeca tada kupala na tom poznatom kupalištu.
Naš sugrađanin, gospar Vladimir Šarić kojeg smo sreli na izložbi reći će kako su Banje bile kupalište koje su obilježile njegovo djetinjstvo i mladenačko doba.
-Moje su kupalište oduvijek bile Banje. Tu sam i propliv’o 1946. godine, relativno kasno, sa šest godina, jer se u ratno vrijeme nije moglo kupati, vazda su letjeli avioni i bilo je opasno. Kupalište Banje su tada bile elitno kupalište. Moj otac je znao često mene i sestru dovesti na veliki muo, ukrcali bismo se na barku, pa na vesla do trompulina. Tada su nas barkarijoli vozili do Lokruma i na kraće ture. Barke su bile lijepo uređene, na bancima su bili tapitići. To je bilo krajem 40-ih te početkom 50-ih godina. Tamo smo se iskrcali i pošli u kabine. One su bile posebna festa za mene i za sestru. Unutra je bila tek klupa, vješalica i zrcalo, no svakako je ukazivalo na jednu otmjenost. Tapit je išao od kabina pa sve do mora za stariju čeljad koja je teško savladavala žale. Sve kabine, a bilo ih je puno, imale su brojeve i bravu s povećim ključem, za kojim je visila metalna pločica s brojem. Na katu su se ljeti, kad bi palo sunce, odigravali boksački mečevi, a mi smo s gustom gledali. Najpoznatiji su boksači bili trojica braće Kurbašvili. Zanimljivo je da smo ih zvali po broju, a ne imenu, dakle, Kurbašvili 1, Kurbašvili 2 i Kurbašvili 3 – rekao je gospar Šarić. Nažalost, koncesije su ga, kako kaže, ‘istjerale’ s Banja.
-Sve je puno tih ležaljki i malo je prostora ostavljeno za domaću čeljad. Sada idem redovito na Lokrum i Porporelu – naglasio je.
Izložbu je za DuList prokomentirao i gospar Đuro Market.
– Moji su mi jako puno pričali o kupalištima prije 2. svjetskog rata. Ta kupališta su bila punktovi života, zabave, zafrkancije, ljubavi, amora… Pravog ljetnog života. Meni je jedan dundo pričao da se u to doba pitalo: ‘Gdje se kupaš, gdje ideš na misu, gdje ti je škola?’. To su bili glavni kriteriji tko si i što si u Gradu – rekao je gospar Đuro.
-Ta kupališta onda, sve govorim iz saznanja mojih starih, ali i sada prema ovim fotografijama, bila su jako dobro organizirana. U pravilu su imala kabine gdje su se ljudi presvlačili. Meni je dundo rekao da su kao mulci prokopali rupicu da mogu gledati kako se u kabinama gospođe svlače. Naplaćivala se i ulaznica za kupalište. Ja se sjećam toga, u mom djetinjstvu, jer sam se rodio u Šulića. Da ne govorimo o tušu, bilo je to čudo! Prije rata su kupališta bila na visokoj razini i dio ljetne kulture – ističe.
– Ja ću navratiti više puta na ovu izložbu. Ovo nije samo za bacit’ pogled, već doći i studiozno gledat’ i saznat’ što su kupališta značila, a značila su jako puno. Kupališta su bila jako bitan faktor, i poslije rata – naglasio je.
‘Krvuždine, komadi crijeva, nožice..’
Kupališta su se dijelila na javna i privatna. Prvo privatno (vojno) kupalište bilo je upravo ono na Banjama te u Šulića.
-To su zapravo najvažnija privatna kupališta i prva su se počela uređivati. Sva javna kupališta su dugo bila zapostavljena – naglasio je Selmani. Ljudi su se vrlo često bunili na nečistoću i nepristupačnost javnim kupalištima. Te su se informacije redovno spominjale i u člancima. Kad se govorilo o nečistoći, redovito se vezala uz kupalište pod Komardom. S obzirom da je u Lazaretima bila klaonica, u zapisima je stalo da su se žene (jer je to bilo žensko javno kupalište) kupale, a da su oko njih plivale ‘krvuždine, komadi crijeva, nožice’. No, s razvojem turizma, Općina je krenula u uređivanje javnih kupališta. Tako da su, osim kronologije koja prati povijest kupališta, postavljene i zanimljive crtice iz povijesti tog vremena. Primjer tomu je informacija kako je Općina regulirala kupališni red brojnim pravilima, no ona su se kršila. Navodi se nudizam, zatim kupanje kučaka, ‘miješanje’ spolova…
Republike i kraljevstva
Selmani će također reći da u Dubrovniku nije samo specifično iz kojeg si kvarta, već je vrlo važno i iz kojega si kupališta. Dubrovčani su, kako je i poznato, organizirali republike i kraljevstva.
-Shvatili smo kako je to posljednji ostatak onoga vremena kad smo imali more samo za nas. Kad nam je bio dozvoljen neposredni odnos s morem. U momentu kad su se pojavile plaže i uređena kupališta, ljudi su morali početi plaćati za njihvoo korištenje. Pojam republike i kraljevstva označavao je zadnji ostatak neke neovisnosti i slobode našeg pristupa moru – iznio je zanimljiv podatak Selmani. Republike su zapravo bile klape, reći će, a danas su ostale sačuvane Republika Danče i Republika Porporela. U načelu, to je bila, i danas jest, jedna ekipa gdje su ljudi rasli jedni među drugima, i nasljeđivali neke stvari koje su čuvale prošle generacije. Tu su ljudi dobivali važan dio svoga životnog odgoja i odrastanja, naglašava.
Veliku većina fotografija pronašli su autori u obiteljskim fondovima arhiva. Sami stvaratelji tih fondova ostavili su, kaže Ladišić, veliko blago u obiteljskim albumima obzirom da su dokumentirana društvena događanja tog vremena.
-Željeli smo promovirati ideju pohranjivanja osobnih zbirki koje čuvaju povijest Dubrovnika u našem arhivu – rekla je Ladišić i zahvalila sugrađanima koji su ustupili digitalne preslike fotografija.
Ravnateljica Dubrovačkog arhiva Nikolina Pozniak ističe kako se svojim djelovanjem Dubrovački arhiv želi što više uključiti u lokalnu zajednicu. Cilj je građanima, naglašava, približiti arhivski materijal kroz prizmu teme koja zanima isključivo stanovništvo našeg Grada. Izložba je nastajala šest mjeseci, a autorski tim u sastavu Sanje Curić, Tanje Ladišić i Nikše Selmanija zaslužan je i za grafiku te dizajn izložbe.
– Kupanje je razbibriga i mediteranski način opuštenog života kojem danas svjedočimo. Svatko od stanovnika Grada ima omiljenu plažu i zanimljivu priču vezanu za pojedina kupališta. Te vaše priče s našom kronologijom, upotpunit će sliku cijele izložbe – naglasila je Curić.