Inicijativa dr. sc. Siniše Cara, mljetskog liječnika opće prakse, koju je iznio u razgovoru za DuList pobudila je veliki interes.
Ovoliki odaziv za pomoć zajednici i želja da se oživi otok Mljet koji je pobuđen njegovim pozivom i samom dr. sc. Caru bio je nezamisli Stoga je uputio zahvali i apel, kojeg prenosimo u cijelosti:
Dragi prijatelji, istomišljenici i budući sumještani,
nisam sumnjao nikada u ljudski rod, ali ovakav odaziv za pomoć zajednici, iskrenu želju da se oživi ovaj po svemu izuzetan otok teško je bilo zamisliti. Javili su se zaista izuzetni ljudi koji ne samo da žele pomoći već i započeti svoj život na Mljetu. Doktorant na elektrotehničkom fakultetu pita za evenutalni posao i smještaj na otoku; student pete godine medicine, porijekolom s Kariba (?) i doktorant s diplomom iz Utrechta i dizertacijom iz Harvarda pita može li kako pomoći zajednici i nešto naučiti medicine ovdje; udomiteljske obitelji bi nastavile svoj rad na otoku; neki bi se bavili s ekološkom poljoprivredom; arhitekti bi pomogli u osmišljavanju prostora, a onih koji bi stvarali umjetnost ovdje ne znam niti broj. Zahvaljujem vam svima koji ste pokazali zarazni entuzijazam i altruizam. Hvala i onima koji su dali podršku i pokazali razumijevanje. Po svemu sudeći postoji želja da se na Mljet vrate ljudi. Kako ne želim politizirati i ne želim da se koriste inertni sustav institucija za rješavanja stvari sad je potrebno povući poteze koji su radikalni, ali samo na izgled.
Projekt se zove „Provjetrimo Mljet“. Na što apeliram? Samo ljudi mogu oživjeti otok, osmisliti život na njemu, stvoriti potencijalne izvore zapošljavanja i dobrobiti za zajednicu. Samo kultura i kreativnost kao plodovi duha mogu pokrenuti svijet. Svaki pojedinac može doprinijeti tom projektu. Kao što nisam ja tu slučajno tako i svaki slijedeći doseljenik neće biti slučajno ovdje već po svojem putu i poslanju. Osnovno što treba ponuditi za početak jest „krov nad glavom“.
Zato pozivam Mljećane na otoku i izvan njega, sve one poznate i nepoznate vlasnike prostora i neobrađene zemlje da otvore prozore svojih kuća koje stoje godinama napuštene i da ponude krov nad glavom ili zemlju na obrađivanje ljudima koji će ih oživjeti. Naknada za stanovanje trebala bi biti jednaka onoj koju dobivaju sada kad ti prostori stoje nenaseljeni. Sigurno će se uloženo već vratiti, ako nikako drugačije blizinom ljudi koji bi pomogli vašim bližnjima. Također pozivam sve one vizionare u dragoj nam Hrvatskoj i šire (uniji) da prepoznaju potencijal oživljavanja otoka i da pomognu svojim znanjem i novcem da se projekt još malo pogurne iz ovog početnog zamaha. I političari ako imaju što za reći i ponuditi samo neka izvole. Uvjeti koje imam, a vjerujem i sumještani jest da se ne dira priroda i ljudi. Ovdje ništa ne nedostaje (osim malo više ljudi da posao ne izgubim), ali ako si dobronamjeran i ako te obuzme ljepota s kojom možeš živjeti dobrodošao si.
P.S. molim Vas sami preuzimate odgovornost ako sam vas zarazio svojim idealizmom i romantizmom. U nastavku je tekst napisan prije 5 godina (tada i objavljen u časopisu Hagio-hr kao znak da ne odustajem od svojih snova)
Siniša Car
Jedanput dnevno kulturno dobro. Iznutra!
Malo gledam televiziju, čisto preventivno jer nisam dovoljno jak da se pravovremeno otrgnem njezinom ugodno zatupljujućem i pogubno vremeno-ubijajućem učinku. Tek se nađe pokoja emisija koju ciljno pogledam, a uvijek kad sam kod kuće to je „Pola ure kulture“. Tako sam na njoj čuo vijest koja me je inspirirala za ovaj članak, a ona glasi kako su u Turku, finskom gradu koji je jedan od europskih prijestolnica kulture za ovu godinu, odlučili napraviti ispitivanje kojim će pokazati da kultura liječi. Divno. Podijelili su 5500 ulaznica kulturnih zbivanja liječnicima koji će ih izdavati bolesnicima kojima procijene da bi to bilo potrebno za njihovo izlječenje. Prekrasno. Dođeš doktoru i on ti napiše 1x „Braća Karamazovi“ u nacionalnom kazalištu. Ma očaravajuće. Kultura liječi! Zar je konačno netko tako glasno rekao ono što znamo već godinama da kultura i kreativnost, njezina manifestacija, temelj su duhovne anatomije koje zatrte stvaraju sjeme bolesti. Zar je moguće da se svijet mijenja i da za čovjeka budućnosti duh postaje ključna tema? Zar konačno ponovno dokazujemo kako bolest bez kulturnog okoliša uopće nije shvatljiva? Znanost boluje od gubitka senzibiliteta na nadosjetno, ono kao de ne postoji. Duh se ne mjeri, nije mjerljiv, no dosjetili se finci da mjere kulturna dobra i njihove manifestacije, pa će ispitati i posljedice njihovog djelovanja na ozdravljenje čovjeka.
Svakom tko dozvoli sebi slobodu mudrosti znat će kako takav pokus mora uspjeti, naravno tamo u Finskoj, zato jer je takva njihova kultura. Oni su po svemu sudeći prevazišli bolest medikaliziranog društva koje za sve svoje tegobe treba tabletu. Zašto je lakše bol anestezirati nego ispitati zašto me boli? Zato jer me ne uče kako uopće shvatiti što se sa mnom zbiva. Nezgodno je, kako kaže Ivan Illich što smo tu bol usmjerili na pojedine organe, dali smo joj uzrok i na taj način prividno osigurali da se negdje smjesti i ugodno pojavljuje u ciklusima. Dali smo boli osim organa čak i profesionalce koji se njome bave. Moje profesionalno polje boli je srce. Kaže albanska poslovica da je „duša tamo gdje boli“ (može li se bolje iskoristiti narodna mudrost), meni nekako bude onda lakše da kažem svojim pacijentima da ih boli duša, no bojim se što bi rekli kad bi im ponudio da uzmu nekog Tolstoja, Bacha, Manna, Mahlera, Rachmaninova, Chaplina, Mozarta, Ibsena, Verdija, Formana, Williamsa, Krležu, Ujevića i gomilu drugih lijekova iz „umjetničke farmakopeje“. „Ali meni nije dobro!“, stalno i isponova čujem njihovo zapomaganje kao u nekom ovozemaljskom limbu.
A kako im želim pomoći, kako zaista želim da počnu živjeti kao ljudi, u potpunosti, cijeloviti, i bez tableta protiv bolova! Naravno, kultura je različita i ne želim ovu ovdje kritizirati jer bi me rastužilo. Kažu „jedna je kultura“, a izostanak iste je „nekultura“. Nije istina da živimo u društvu „nekulture“, samo je privremeno prekrivena otpadom „pseudokulture“, one kulture koja se to trudi biti ali joj nikako ne polazi za rukom. Simboli i poruke koje šalju, vrijednosti i norme kao da su pokleknule pred zlatnim teletom carstva novca. Uopće nije važno kakva je „umjetnost“, da li je komercijalizirana, nisam teoretičar i ne osuđujem se uopće ulaziti u dublju raspravu. Jasno mi je samo da umjetnost kao produkt kulture ocrtava vrijeme i prostor u kojem živimo, a sve manje ono što bi mogli i trebali postati. Mislim pri tome bolji ljudi.
Vratit ću se zapravo na bol i njezino kulturno porijeklo. Danas živimo u anesteziranom društvu. Svaka mogućnost boli ili nelagode je nepovoljna. Udobnost je prioritet. Nije oduvijek bilo tako. Stari Grci su dobro znali kako su bol i sreća nerazdvojni prijatelji, odnosno nisu se osudili uživati u sreći a da pri tome nisu uzeli u obzir i patnju. Izbjegavanje boli je neprirodno. Život je nerazdvojan od boli, kaže Illich, sa procesom starenja tijela i njegovim propadanjem nije niti za očekivati nešto drugo. Prema tome kad ubijemo bol, kao sastavni dio života, kao da smo ubili i sam život. Ne može se shvatiti čovjek ako se ne uzima njegova sveukupnost (tijelo i duhovna duša), tako niti život nije život ako ga ne uzmemo sa njegovim negativnostima (bol i u konačnici smrt). Općenito bili bi puno sretnije osobe kad bismo doživljavali krajnosti kao prijatelje, mnogo čvršće spojene nego nam se to na prvi pogled čini. I ta bol je dokazano različita u različitim kulturama, negdje gdje je društveno prihvatljivija, osvještenija, manje će zabrinjavati osobu koju „napada“, no kod nas tome nema šanse. Ona se odmah pretvara u najljućeg neprijatelja kojeg pod svaku cijenu treba uništit bez imalo razmišljanja.
Kao što znate, razmišljanje je isto aktivnosti neželjena u anesteziranom društvu. Osim lijekova protiv bolova treba nam dakle i sedativ. Pa se onda desi da nema nikakve šanse da u takvom anesteziranom pojedincu izazoveš bilo kakvu aktivnost koja bi dovela do suštinskog pitanja „a zašto mi se sve to dešava?“. A to je pitanje zapravo ključno. Lijepo je Frankl to opisao u svojoj teoriji logoterapije koju svjedoči svojim životom, nema tog nepovoljnog životnog uvjeta kojeg čovjek ne bi mogao pretvoriti u nešto sebi na korist, na rast. I Ivan Illich, taj genijalac naše gore list, jasno želi dati do znanja kako bi možda bio bolji ishod kod naših pacijenata kada ne bi uopće djelovali. Ili možda kad bismo djelovali kao finci, daš malo umjetnosti umjesto medicine. Spreman sam ostati bez posla ako je to put spasenja čovječanstva. Nećemo idealizirati jer velike su nepoznanice i područja ispitivanja koja se još moraju provesti. A kad više neće biti potrebno liječnika onda ću se posvetiti amaterizmu. Pjevat ću u amaterskoj postavi „Kose“, kao finske amateri kojima se mjeri krvni tlak prije probe i nakon da bi dokazali ono što su naumili. Mogu zapravo tamo njima ići mjeriti krvni tlak. U Turku vam najposjećenije predstave rade amateri, ono što više ne postoji kod nas. Od zemlje koja je u svakom selu imala kulturno-umjetnička društva i brojne smotre amatera, postali smo zemlja u kojoj tek pokoji sretnik ima aktivnost izvan posla, a i na njega se gleda kao čudaka.
Koja sreća moći u životu iskopati sve svoje talente, ne samo iskopati već ih iznijeti na sunce, pokazati i razvijati, ali treba s kopanjem početi već danas. Pokojni velikan, duhom među nama, akademik Ivan Supek, humanist, kao pravi futurolog prepoznao je fuziju umjetnosti, znanosti i filozofije kao jedini put kojim čovjek može ići, odnosno prepoznao je upravo amaterizam (generalno) kao jedan od ciljeva na tom putu. Pa zar to nije upravo ovo što se dešava. Čovjek umjetnik, čovjek mislilac, čovjek znanstvenik, sve to i više od toga. Taj čovjek ne stane gdje prestaje znanost, tada uključi filozofsku misao, a kad ništa ne preostaje ostane u apstrakciji glazbe. I znanost postaje kao glazba, a umjetnost kao filozofija i sve kombinacije trojstva. A sve je to duh. I plodovi su duha. I kako kod takvog čovjeka koji boravi na tim područjima može bol, ta neugodna tjelesna senzacija postati vodilja života kad će odmah biti transcedirana u sfere duha i pitanja „zašto?“. Ali niti to pitanje neće biti dugog vijeka, jer će ista bol nestati sa spoznajom da je ovdje samo kao podsjetnik i da će nestati koliko i svijest o njezinom postojanju. Mi današnjem čovjeku ne samo da ne dajemo šansu da tu bol osvijesti, nažalost otupili smo mu i putove kojima bi mogao bol transcedirati. Ne vjerujemo u čovjeka mislioca, filozofa, umjetnika.
Vjerujemo u čovjeka potrošača. Umorit će se on kupovine, sjesti, ugasiti televizor i zamisliti se. A slijedeći put kad upali televizor vidjet će da su u Turku dokazali iscjeljujući učinak kulture na čovjeka, te da već danas na recept može dobiti punu dozu umjetnosti. Upravo se traže glumci, pjevači, slikari, svirači. Za sve ima posla. A možeš nastaviti i dalje uzgajati paprike, mijesiti kruh, šivati košulje, liječiti ljude u konačnici, a poslije svega otići u kazalište ili na koncert. A možeš uzeti knjigu i biti duhom daleko zagledan u bolju budućnost. Jako ti je malo potrebno da bol nestane, samo vjeruj da uvijek prođe, a da bi tu vjeru mogao jačati slušaj što ti kažu mudri ljudi. Slušaj što kaže kultura i umjetnost. Slušaj da sve boli, a mnogi među njima traže putove kojima će otpratiti tu bol, poslati ju da ode zauvijek. Postani i ti jedan koji gledaš odvojen od sebe odlazak svoje boli zauvijek, inače će uporno ostajati tu i dosađivati.
(izdano 2011. u časopisu Hagio-hr; modificirano 03.09.2016. na otoku Mljetu kad živim ovo što sam napisao)