U NEDAVNO IZVEDENOJ POSLJEDNOJ ovosezonskoj premijeri, Mollierovom ‘Umišljenom bolesniku’, na Velikoj se sceni našeg teatra dobro nam poznatom glumačkom ansamblu pridružio i mladi Zagrepčanin Antonio Agostini zaigravši zaljubljenog Cleantea. I šuška se da ostaje. Logično je bilo stoga da ga potražimo i pitamo, a usput porazgovaramo o recentnoj ulozi, životnom pozivu, mislima i osjećanjima vezano uz predstojeći život u Gradu.
Kako je došlo do ovog angažmana? I kako je bilo raditi na predstavi s dubrovačkom ekipom?
‘Neke od vas baš treba izvaditi iz naftalina…’ – rekla je Lea (Anastasia Fleger, redateljica, op.a.) kada je meni zazvonio telefon. Odnosilo se to na onaj nesretni ‘lockdown’ koji je obilježio gotovo cijelu jednu godinu mog studija na zagrebačkoj akademiji za dramu. A broj je imala otprije… Naime Lea je, između ostalog asisistirala na kolegiju glume dok sam studirao prvu godinu, tako da smo se znali i surađivali a i godištem nismo pre udaljeni. Podrazumijeva se. Oduševio me poziv no kako sam friško diplomirao imao sam nekolicinu stvari za riješiti prije nego sam mogao sasvim sigurno potvrditi da dolazim. Hoću reći bio sam usred hvatanja svake prilike za rad u struci i u totalno zbunjenoj besposlici i potkraj već i panici da ću se možda morati realizirati u nekom drugom smjeru. Daleko sam ja bio od ikakve pomisli da je o nečemu ovakvome riječ. Da ne idem sad u preveliku patetiku i blagoglagoljivost. Malo po malo došao je i Uskrsni ponedjeljak i ja sam nekako, eto hvala Bogu, sjeo za taj stol na toj prvoj čitaćoj probi. Mjesec i sitno dana kasnije eto nas. Sasvim osobno i iskreno mogu reći… Zakon! Odlično! Predivno, zanimljivo i pre korisno iskustvo. Osobito za mene kao mladog glumca u izgradnji. Moj je zadatak tako bio dokučiti kako se zaljubljeni mladić imena Cleante uklapa u svu tu strku pa tako i na koji način to onda rezonira samnom, ostatkom kolega pa tako onda i cijeline. Cleante je pasivna uloga na neki način, a tako je to i kritika primjetila pa se nadam da sam u tome uspio. Flika je svakako svjesno pristupao meni kao ‘mladcu’ unutar procesa, a ne valja isticati koliko je od čovjeka njegovog iskustva i vještine za mene to bilo korisno. Ništa drugačije ne mogu reći niti za ostatak kolega iz ansambla niti bilo kojeg drugog kadra u teatru. Osjećao sam se sigurno i upregnuto što je za glumca u zadatku itekako bitno. Da mi je netko rekao pred godinu ipo’ da će mi ovako izgledati profesionalni život, pitao bih ga tko mu je odao moje najdivnije snove. Ili bih ga samo odmah proglasio ludim. U konačnici je samo bitno reći kako sam svjestan prilike koju sam dobio i da se osjećam spreman, uzbuđen i veselim se svemu što nadolazi.
Je li ovo Vaš prvi izlazak pred dubrovačku publiku? Ako ne – kad, gdje i što ste već igrali? Ako da – je li bilo treme? Kao inače ili je bila nesto jača jer je ipak u pitanju debitiranje?
Kroz dosadašnji život sam se s Dubrovnikom sretao koliko i prosječan multikultivator s kamernom operetom. Šalu na stranu, samo sam jednom do sada bio u ovom krasnom gradu i to vrlo nedavno. Kazalište Marina Držića i to moj diplomski ispit – Ana Karenjina, u klasi profesorice Dore Ruẓ̌dijak Podolski. I tada kao i sada osjećao sam se u ovom gradu pa tako i pred publikom samo i isključivo prekrasno.
Šuška se da bi nam mogli možda čak i ostati. Koliko u tome ima istine? Privlači li Vas ideja da se pridružite ansamblu dubrovačkog teatra i postanete naš sugrađanin?
O ovome bih mogao svašta reći, ali skratit ću. Bio bih počašćen! Svijet u kojem živimo sve brže i brže ‘napreduje’ i tako prekrasna stvar kao što je ansambl i repertoarna kazališna produkcija i sve što to nosi postaju sve rjeđa pojava, a samim time i prilike da se i mi mladi okušamo u tome. Nadodao bih samo da u svjetovnom životu to znači i neka prijava, stanovita sigurnost, zdravstveno, mirovinsko pa onda i svojevrsna praksa i radni kontinuitet… Nisam dovoljno ohol niti se smatram dovoljno bitnim za sada da bi mi palo na pamet takvu pa i loṣ̌iju priliku odbiti. Dapače! Pa da utišamo ta šuškanja nalijepili su u muškoj garderobi, tamo na jedan od ormarića, moje ime i prezime. Ne znam što bi to moglo značiti. Možda da ostajem, da.
Inače ste iz Zagreba. Koliko ste do sada upoznali Dubrovnik? Kakav Vam se čini kao grad za živjeti, dom? Koje su mu prednosti, a koje mane?
Tri života malo je za obići i pola ovoga krasnog grada i svega što ide s njime. Pa bih se nadovezao na pitanje gore kako se nadam da ću imati vremena za obići sve.
Vjerujem da Vas, kao i sve glumce, posebno privlače Ljetne igre, taj prepoznatljivi dubrovački ambijentalni teatar. Mladi ste, kritika Vas hvali, gledatelji vole, nesumniivo su pred Vama brojne uloge, pa izgledno i na Igrama. Kakva su Vaša promišljanja o svemu? Želje? Ambicije?
Pa ja sam Vam u suštini dosta dugo radio na sebi kako bih se što bolje mogao postaviti u poziciju kako sam tu, gdje god to bilo, prvenstveno da nešto naučim. Naravno, Ljetne me igre jako privlače. I izgledne su, da, kao i sve ostalo nisam niti mislim da bih sada trebao biti netko tko bira angažmane osobito ako ovo gledam kao spomenutu privilegiju. Više bih se volio bazirati da svaku osobito neku takvu veću priliku što bolje i adekvatnije iskoristim. Hoću reći želim se baviti zadatkom i kako ga što bolje odraditi, to mi je naime posao. Naposljetku bih samo dodao kako Vas sve pozivam da se i dalje veselimo ovoj prekrasnoj renesansi koja se događa u dubrovačkome kazalištu jer se zaista sve većim žarom počinje događati nešto čega u hektici suvremenog života nedostaje sve više. Ako ništa dođite i dajte mi savjet što bih mogao činiti bolje. Vidimo se u teatru! Hvala Vam na pitanjima. Divno mi je ovo sve skupa. Živili!
Foto: Privatna arhiva, KMD