Stoljetna kolektivna pamćenja na velika razdoblja gladi koja su u plodnu Konavosku valu donosili europski ratovi, povijesne promjene, ekstenzivna poljoprivreda i politička nesigurnost, ujedinila su u prošlosti selo i grad u zajedničkom poštovanju prema hrani, posebice kruhu. Još do prije nekoliko desetljeća bacati hranu, a osobito kruh bio je univerzalni grijeh koji se plaćao glađu i neimaštinom. Štoviše, stari kruh bio je podloga mnogim delikatesnim jelima, poput seoske popare.
U velikom dijelu svijeta, kruh je vrhunska prehrambena izmišljotina. Kao zaglavni kamen svakog obroka, kruh je zalog naše sitosti. Toliko nam se, kao višestoljetna navika, usadio u podsvijest da ga moramo imati narezanog na stolu, čak i kada jedemo krumpir ili tijesto. Naprosto, priznajmo da ga uvijek moramo imati u kući. Čak i danas, kada ga možemo kupiti svježeg na svakom koraku, u svako doba dana i noći, petkom i svetkom, ako ga nemamo u kući bojimo se da ćemo ostati gladni. Nismo niti svjesni da smo takav stav naslijedili od naših predaka. Koliko je bilo vrsta brašna, toliko je bilo i vrsta kruha….pšenični, kukuruzni ili raženi……crni ili bijeli, od čega se imalo, od toga se i pravilo. „Ako imaš kruha ikakva, ne boj se gosta nikakva!“, kaže stara konavoska poslovica. Okrugao kao zagrljaj, težak kao ljubav, mirišljav kao sitost, vruć kao požuda, na listu kupusa da ne pougljeni od pepela. I u gradu i na selu, svako kućanstvo samo brinulo o zalihama kruha kojega je uvijek moralo biti dostatno u kući. Kruh se pekao jednom tjedno, na selu u vlastitim krušnim pećima koje su imale i siromašnije gradske obitelji (zalog da nikada nećeš bit gladan ako imaš svoju krušnu peć!), dok su ostali građani, posebice najbrojniji srednji sloj, tijesto dignuto u kući, nosili peći u najbližu pekaru.
Etnolozi su svjedoci čitavog niza obrednih radnji iz kojih se iščitava poštovanje prema kruhu. Prije rezanja, na gornjoj kori kruha nožem se iscrtavao znak križa, uz zazivanje blagoslova „Križ Božji i Marija!“. Za obrok se rezalo onoliko kruha koliko je bilo potrebno, tako da nikada nije ostajao nepojeden. Mrvice nisu smjele padati na pod da se slučajno ne bi pogazile, štoviše, pažljivo bi se sakupljale, a na Božić su s njima na selu kadili stoku. Kad bi svako dobio svoj komad, kruh bi se pažljivo odlagao tako da odrezana strana bude okrenuta prema sredini stola, a okrajak prema rubu. Donja pak strana kruha, uvijek je morala biti okrenuta prema plohi stola. Rezali su se debeli komadi – šnite, jer u pravilu, za razliku od drugih jela, kruha je za objedom uvijek moralo biti dovoljno.
Pa nije onda čudo, da se kruh, ma koliko star, suh i tvrd bio, nije nikada bacao. Smišljajući načine da mu produže život, stvarana su zahvalna, maštovita jela. Sjetimo se samo kupusne juhe sutradan iza zelene menestre! U ime svih onih, stvarno gladnih generacija prije nas, a u želji da prestanemo nesvjesno i obijesno bacati kruh u smeće, danas ćemo se sjetiti jednog doista jednostavnog i finog jela. Pravio se od staroga kruha, obično za večeru u iščekivanju sutrašnjeg, novog, freškog, toplog i mirišljavog kruha, koji se tek dizao u naćvama pod krpom. Zanimljivi su i znakoviti nazivi toga jela od kruha i masti…..Da bi starom kruhu posljednji put udahnuli dušu, uvodu se stavljala svinjska mast, u nju ubacili sitno narezani ostaci kruha koji bi se poklopili, i za nekoliko minuta, evo fine, mekane, a hrskave večere! I opet, svemoguća mast koja sve popravlja! Ako je netko imao masla dodao bi i njega ili gratanoga sira u poparu.
Vaš Akademik Božo Lučić