Velik broj Dubrovčana upoznat je s osebujnom galerijom ‘War Photo Limited’, koja je kroz deset godina dovela u grad neke od najjačih ratnih fotoreportera iz cijelog svijeta.
Galeriju vodi Wade Goddard, Novozelanđanin s dubrovačkom adresom, kojeg ćete naći ako ne u galeriji, onda sigurno u điru s Flinom, njegovim psom. A od svih mjesta na svijetu, odabrao je Grad za život. Kako je biti stranac, a opet ‘domaći’, što je sve proživio i doživio kroz ratišta na kojima je boravio i zašto više ne putuje, otkriva za DuList, povodom deset godina rada ove iznimno realne galerije.
S obzirom kako ste na ovim prostorima od 1992. godine, morali ste se na neki način ‘spojiti’ s lokalcima, kako u BiH, tako u Hrvatskoj. Počnimo od najbitnije stavke komunikacije – jezika. Koliko Vam je trebalo da ga naučite?
Kao fotograf, došao sam ovdje 1992., u travnju, na samom početak rata u BiH. Otad, putujući po mjestima kroz Bosnu, nisam niti zamišljao kako ću ostati ovdje, na Balkanu, u ovom gradu… Stoga nisam imao niti želje, a ni volje učiti jezik koji je za mene bio potpuno apstraktan, kao kineski, izrazito težak. Gramatika mi je bila izrazito ‘naporna’. Tako da sam se kroz Bosnu držao izraza poput ‘Pazi, snajper!’, ‘Nema problema’, ‘Jedan pivo’, ‘Imate li cigareta?’ i to mi je bilo sasvim dovoljno. Uglavnom sam putovao s prijateljem iz Zagreba, Darkom Bandićem. On je pričao s lokalcima, a ja sa strancima, pa smo bili sjajan tim. No, u posljednjih deset godina okružen sam hrvatskim i Hrvatskom, živim ovdje i vodim galeriju, pa mi je, repetitivno, jezik ‘ušao u uho’. A i ne smeta mi ako pravim greške dok pričam. Prvo me čudno gledaju, onda ‘skontaju’ da sam stranac. Jedino je problem kad se, recimo, preko telefona bavite birokratskim stvarima…
Olakotna okolnost je to što živite u gradu gdje gotovo svi pričaju engleski jezik.
Zapravo da, dok ne moraš obavljati neke stvari poput upisa u zemljišne knjige.
Osjećate li se (još uvijek) kao stranac u Dubrovniku?
Mislim da se bilo tko, tko generalno nije odavde, osjeća kao stranac u Dubrovniku. To je jednostavno način na koji lokalci tretiraju ljude koji nisu odavde. Naravno, ne svi! No, generalizano gledajući, nikad nisam vidio mjesto koje je toliko ‘protiv stranog’ kao Dubrovnik. Zapravo, u Dubrovniku su ljudi i jedni protiv drugih općenito. Ponavljam, to je neko generalno mišljenje. Ali, nasuprot tome, moram kazati kako je Dubrovnik mjesto koje nikad ne bih mijenjao, te vjerujem kako ne postoji drugo mjesto u kojem bih živio. Volim ga. Savršeno mi pristaje. Prihvaćen sam onoliko koliko stranac može biti prihvaćen u nekom gradu. A to je takvo mjesto – čujem da ljudi koji generacijama žive u Dubrovniku, a nisu u Dubrovniku, isto tako dobivaju ‘opaske’ u smislu porijekla. No, to je takav tip grada, valjda.
Što Vam točno odgovara u Dubrovniku, klima, lokacija?
Savršena kombinacija svega. Dolazim iz malog grada, stoga znam kakav je mentalitet malog mjesta. Živio sam u Londonu, Zagrebu, no veliki gradovi me ne zanimaju. Osim toga, ovdje imam posao kojeg uživam raditi i da nije njega, i Nine, moje djevojke, možda i ne bih bio tu. Ne bih učio Dubrovnik. Zbog posla i načina na kojeg sam si organizirao život, ovdje uživam. Osim toga, svi mi se javljaju! Znaju ili mene ili Flina, Nininog i mog psa.
Putujete li više?
Ne! Ne volim putovanja i nikad ih nisam volio. Osjećaj pakiranja, raspakiravanja, gužve, aviona, mi stvara nelagodu. Jednom sam živio u hotelu u Tuzli šest mjeseci. Izludio sam. Hoteli su mi asocijacija na posao, ne užitak, na ratove, nesreće, idiote s puškama, pijane idiote s puškama i još puno toga što vidite kao ratni reporter… Dakle, više ne putujem – osim na Pelješac vikendom.
Od svih gradova i ratnih mjesta koja ste posjetili, koje Vam je najdraže?
Mostar. Cijeli smo rat ili bili u Mostaru, ili prolazili kroz Mostar. Kao ratni fotograf, prvi put sam tamo doživio ‘street fight’, Mostar 1992. godine… To je grad koji je doživio toliko transformacija, a u njemu sam se zatekao kao osoba koja je bila na ‘ti’ s nekim ‘ratnim’ ljudima. Gledati nacije koje se uništavaju do samog dna bilo je užasno, čak i za mene osobno. Ovo je bilo i izvan političkog nagona za ratom. Mostar je bio središte društva dovedenog kako bi uzrokovalo rat, konflikt, a kad dobiješ konflikt, lako razdvajaš ljude.
A što je s drugim mjestima u BiH, kako ste njih doživljavali?
Vitez, Travnik, Tuzla… Malo i Sarajevo, bio sam mlad i nisam si mogao priuštiti putovanje u Sarajevo, zapravo boravak u njemu u to vrijeme. Sarajevo je tada bilo za ‘velike face’ ratne fotografije, a ja sam bio mlad. No, kasnije sam tamo putovao s Reutersom.
Najduže ste se zadržali na Kosovu?
Na kraju Domovinskog rata u Hrvatskoj, moglo bi se reći, bio sam već etablirani novinar, radio sam za Reuters, kao ‘superstringer’. Nešto kao freelancer, ali s ugovorom. Dakle, otputovao sam na Kosovo, a to putovanje je započelo čudno. New York Times zvao je Reuters za ustupanje novinara na dva dana. Tako sam otputovao 1997. godine, a bio sam tamo sve do bombardiranja. Jedino sam 1999. uzeo mjesec godišnjeg odmora jer mi se rodila kćer, no odmah sam se vratio… Radio sam bombardiranje za NewsWeek. Kosovo mi je bilo vrh karijere, radeći za dvije najveće novinske kuće u svijetu.
Prije užasa rata, putovanja na ratišta, sve je moralo početi odnekud. Kad ste prvi put uzeli kameru u ruke?
Bio sam na Novom Zelandu, vrlo mlad, i uvijek sam nosio aparat sa sobom… Vidio sam neke dokumentarce s petnaest godina i moj interes za fotografijom s terena je počeo rasti. No, tada nije bilo Interneta, a vijesti su dolazile sporo. Stoga sam odlučio napustiti dom sa 16 godina i uputio se u svijet kojeg sam želio vidjeti. 1991. sam vidio članak o Vukovaru u nekim novinama, koji je imao kontakt fotografa na dnu. Nakon nekoliko tjedana skupio sam snage i zazvao tipa. Ukratko, kazao mi je da, ako želim ovo raditi, idemo. Iz Londona prema Ljubljani, Zagrebu, pa u Mostar kroz blokirana mjesta… I eto! Inače, kolege novinari ostavili su me u blokiranom Mostaru bez automobila, znanja jezika i slično. No, bilo je donekle zabavno, iako sam na trenutke imao osjećaj ‘ako sad ne izađem iz grada, neću nikad’.
Na poprilično miran način pričate o strahotama ratova kojima ste i sami bili svjedok, na možda najdetaljniji način – fotografijom. Je li Vas ikada bilo strah?
Ponekad, da. Ponekad u potpunosti izbezumljen, s osjećajem nemoći. Na trenutke sam bio siguran da ću biti pogubljen. Situacije u kojima si siguran da će te ubiti, drže te, nema nikakvog razloga da te ne ubiju i doslovno bace u potok. Ja sam imao sreće, no neki moji kolege nisu, posebno u Sarajevu. Jednom sam sjedao na kavi na zapadnoj strani Mostara, čekao prijevoz, pkad mi je prišao mi mladi vojnik. Kazao mi je: ‘Moraš mi kupiti pivu!’, pa sam ga pitao zašto. Odgovorio je: ‘Jučer sam te gledao kroz teleskop i odlučio da te ipak neću ubiti’. Kupio sam mu paket pive i zamolio ga da me ne ubije ako me ikad više vidi.
I to je rat, posebno u ovim krajevima, taj humor i ‘preživljavanje’ putem njega.
Da, nigdje ne postoji tako bogat crni humor kao u BiH. Kad je počeo rat, humor je samo postao dublji i tamniji. ‘Deep black emotion’, to je bio rat. Gledao sam jednom emisiju nekih komičara na lokalnoj televiziji u kojoj se doslovno ‘šprdaju’ sa samima sobom tijekom rata. Čudo! Taj humor im je točka spasa, nešto bez čega ne bi mogli preživjeti. Moraš biti malo lud da bi preživio. Inače, umjesto fakulteta, na kojeg nikad nisam otišao, BiH je bila moj ‘fakultet’.
Ono što sad postavljate je ‘Syria: a journal of pain’, izložba trenutka, upravo kada Sirija (ponovo) bjesni.
Nikoga nije briga za Siriju. Ljudi pogledaju fotografije, no nemaju emocionalnu povezanost sa Sirijom (ili bilo kojim drugim ratištem). Uvijek je tako. Ljude brinu samo njihovi ratovi i pitaju se zašto ‘druge nije briga za njih’, a sami ne brinu o drugima. E, to je Sirija, no i svugdje drugo. Rat u Siriji je osnovan i promoviran od nas, Zapada, kreatora ratova koji su uništili zemlje poput Egipta, pod parolama poput ‘bringing democracy’. Rat je uvijek, uvijek, pokrenut zbog novca. A najveći profit rata je, ako ne prirodno bogatstvo neke nesretne zemlje, poput Konga – oružje i prodaja istog, što je jedna od najprofitnijih ‘branši’ na svijetu. Ili kradeš resurse ili blokiraš Kini i Rusiji pristup tim resursima – to su današnji ratovi. Ili širenje carstva – što se umalo dogodilo u ovim krajevima. No, postoji jedna važna stvar kod svakog rata – ne možete pobijediti ljude koji se bore za svoj dom i svoju obitelj, jer oni nikad neće odustati. Pogledajte Palestince, oni nemaju gdje poći. I kako ćete ih pobijediti?
Je li istina kako je sva povijest zapravo – povijest rata?
Svaka dramatična promjena na zemlji uglavnom je vezana za rat. Ljudi su jednostavno nesposobni činiti ‘dobre stvari’. Nama je prirodnije ubijati se. A ako želiš kontrolirati neku zemlju, kontroliraš širenje populacije. No, ako želiš kontrolirati ljude, počinješ kontrolirati hranu. Zato Amerika posjeduje nevjerojatne alate za to. Pa tek 0,01 posto Amerikanaca, uskog bogatog kruga Amerikanaca, vlada i ‘drma’ cijelim svijetom. No, srećom, postoje društvene mreže na kojima se okupljaju pojedinci koji objavljuju priče koje klasični mediji neće nikada objaviti…
Za kraj, uskoro nas očekuje deseta obljetnica vaše ‘War Photo Limited’ galerije koja će se ostvariti početkom kolovoza. Što ste odabrali unutar deset godina plodnog rada?
Izabrao sam po nekoliko fotografija unutar deset godina izložbi. Kroz ovu dekadu doveli smo u galeriju i u očište publike neke od najvećih ratnih fotoreportera današnjice, te neke od najtužnijih mjesta na zemlji. Kroz fotografije, približili smo ljudima ratove, ublažili ignoriranje, mržnje, educirali smo… Na to sam ponosan, a ono što ćete moći pogledati su radovi autorica i autora poput Alixandre Fazzine, Erica Bouveta, Kate Brooks, Paule Bronstein, Patricka Roberta, Yannisa Kontosa, Yurija Kozyrev, Heidi Levine i još mnoštvo njih… To je na jednom katu. Čeka nas i najnovija izložba Zorana Marinovića, iz Konga.
Na ovom linku možete se upoznati s radom galerije War Photo Limited.