Moram naglasiti da godine u ovom poslu nisu bitne, niti autoritet. Bitna je svijest o glavnom zajedničkom cilju, a to je – glazba. Naš je posao prenijeti pravu sliku i osjećaje koje glazba nosi, od samog kompozitora, preko dirigenta i svih glazbenika do javnosti. Osjećam se izrazito dobrodošao, pogotovo od glazbenika iz svoje dionice. Ljudi su me prije dolaska, reći ću, strašili govoreći kako ću ja kao mlada osoba moći držati sekcijske probe. No, u lijepom mi je sjećanju odmah na samom početku ostala proba koja je bila zakazana u 9.30 ujutro. Došao sam ranije, a svi su me već čekali. Doživio sam odlične povratne reakcije što me čini sretnim. Tko je stariji, tko je mlađi… O tome se iskreno nema ni vremena razmišljati. Neke stvari su jednostavno fiksne, dok ću za neke situacije pitati ljude iz svoje dionice za mišljenje – ističe nam Vid Veljak, 22-godišnjak koji od veljače 2019. godine vodi dionicu violončela u Dubrovačkom simfonijskom orkestru. U razgovoru za DuList priča o samim glazbenim počecima, o ozljedi ruke zbog koje je zamalo prestao svirati te kad će ‘izbaciti’ prvi CD.
Rođeni ste u glazbenoj obitelji u Rijeci. Koliko je takvo okruženje utjecalo na Vaš životni put?
Glazbom sam okružen još od vremena kad sam bio u trbuhu. Kad sam imao dvadeset dana, mama me odvela na koncert mog tate kontrabastista Valtera Veljaka i Valtera Dešpalja, kasnije moga profesora na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Naravno, toga se ne sjećam, no siguran sam kako je na mene to utjecalo. Kad sam imao godinu ili dvije, pričao mi je tata, tijekom jednih njegovih proba, počeo sam se derati: ‘Hoću s vama svirati’. Uzeo sam neko gudalo, i počeo po njemu lupati. Inače, htio sam oduvijek svirati kontrabas, pogotovo zbog toga što mi je tata na njemu uvijek svirao ‘Bumbarov’ let. Ali, kad me odveo pred orkestar, vidio sam violončelo – kontrabas za kojim se sjedi. Tako je krenuo moj glazbeni put.
Kad ste imali prvi samostalni nastup?
Prvi samostalni nastup održao sam na Novu godinu u Crkvi sv. Jeronima u Rijeci s tri godine. Tijekom mise, svirao sam božićne pjesme koje je aranžirao moj tata, s kojim sam kasnije te s dvjema starijim sestrama violinisticama Majom i Natašom nastupao u sklopu quarteta Veljak. Kasnije odlazim na poduku iz violončela kod profesorice Tatjane Skljarenko do svoje sedme godine kad upisujem Osnovnu školu u Rijeci kod profesora Maura Šestana. Po završetku Osnovne škole, s 14 godina upisujem Muzičku akademiju u Zagrebu, kao što sam već spomenuo, u klasi profesora Valtera Dešpalja te sam prije godinu i pol diplomirao.
Je li Vam ide sve – prebrzo? Kad biste vratili vrijeme unazad, biste li nešto promijenili?
Ne bih ništa promijenio. To je bio jako težak put. Ne moram vam ni reći kakva su odricanja bila u pitanju. Ne ići u srednju školu, ne družiti se sa svojim vršnjacima… Trebao sam se u isto vrijeme ‘zatvoriti’ i vježbati te biti – ja, osoba koja se voli družiti, komunicirati i biti s ljudima! No, pronašao sam životnu ravnotežu. Paralelno sam se, uz Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu te uz Muzičku akademiju, usavršavao na Međunarodnoj muzičkoj akademiji u Liechtensteinu. Puno sam vježbao, svirao na brojnim koncertima, tako da sam izbivao dosta s predavanja u srednjoj školi. Samostalno sam se snalazio, išao sam i na instrukcije ako je bilo potrebno, učio sam i jezike… Najbitnije mi je bilo što sam imao vremena baviti se glazbom. U svakom slučaju, ništa nisam propustio te sam se osamostalio brzo. Većina mojih kolega nisu bili ‘prisiljeni’ tako brzo odrasti.
Ističete ogromnu podršku roditelja.
To mi je bilo izrazito bitno. Postoje ljudi koji se žele baviti glazbom, no drugi ju smatraju hobijem i dodatnim poslom ili nečim od čega nema kruha. Mogu reći pouzdano kako to nije istina. Ako se netko stvarno trudi i želi nešto, sigurno će uspjeti.
Doživjeli ste ozljedu ruke zbog koje ste zamalo prestali svirati.
Dogodila mi se situacija da sam slomio lijevu ruku dok sam vozio romobil. Doktori su mi govorili da nikad neću, ne svirati, nego dotaknuti cello jer sam se gadno ozlijedio. I profesori su mi govorili da neću moći svirati i da se počnem baviti nečim drugim. Mislim da je tad u meni proradio inat koji mi je u kombinaciji s podrškom obitelji dao snage da idem dalje. Počeo sam bolje i jače vježbati nakon što sam se ozlijedio te sam se za tri tjedna spremio za regionalno natjecanje. Neki su mi se smijali jer nisu vjerovali kako ću uspjeti. Ruke su me boljele nenormalno. Morao sam zalediti ruku na sat vremena kako bih mogao svirati 15 minuta. No, prošao sam na državno natjecanje i osvojio prvu nagradu. Ta mi je ozljeda otvorila oči. Promijenila mi je život i tad sam shvatio što zapravo imam.
Koga posebno cijenite u glazbenom svijetu?
To je jako teško pitanje. Postoji puno ljudi koji su utjecali na mene. Sretan sam jer su mi brojna djela značajnih glazbenih imena bila dostupna putem YouTubea.
Bili ste na turneji sa svjetski poznatim violončelističkim dvojcem – 2Cellos.
Luka Šulić i Stjepan Hauser su moji prijatelji. Znam ih oboje još otprije. Valter Dešpalj je Luki također bio profesor, a Stjepan je završio Osnovnu školu u Rijeci kod istog profesora, Maura Šestana. Bio sam s njima na turneji po Italiji te na jednom koncertu u Sarajevu dok sam vodio cella Zagrebačkih solista. Upravo mi je suradnja s njima bio ‘wake up call’ za moje daljnje vizije u budućnosti. Znam i koliko su se morali potruditi za svoje mjesto u glazbenom svijetu. Uspjeli su jer su prepoznali da imaju nešto svoje. Mogu reći kako su mi oni veliki uzor.
Hoćemo li Vas uskoro moći poslušati na nekom nosaču zvuka?
Riječ je o mom prvom solo albumu, ali i o prvom takvom CD-u u Hrvatskoj. Na njemu će se naći suvremena glazba hrvatskih kompozitora za solo cello. Sve je snimljeno, a CD bi trebao izaći za nekoliko mjeseci. Ovo je bila moja dugogodišnja želja, približiti ljudima suvremenu glazbu, pokazati da zapravo nije dosadna te im promijeniti svijest. Ali, i možda još više zainteresirati i inspirirati nekog mladog glazbenika! Inače, od djetinjstva slušam suvremenu, atonalnu glazbu, a odrastao sam na rock ‘n’ rollu. Jazz me također zanima, no nisam mu se mogao u potpunosti posvetiti. Nikad nije postojalo ograničenje po pitanju glazbenih žanrova. Slušao sam u isto vrijeme baroknu glazbu i Pink Floyd. Zbog toga osjećam svu glazbu.
NAPRAVLJEN S LJUBAVLJU
Posebno violončelo
Na kojem instrumentu svirate? Sviram na cellu kojeg je napravio Bugarin Rusi Slavov u 2011. godini koji je bio oženjen s mojom pokojnom rođakinjom s kojom sam bio blizak. Napravio mi je cello od najboljeg drva javora s kojim je Stradivari radio. To je poseban instrument, rađen samo za mene s ljubavlju.
ISHOD JE NEVJEROJATAN
Glazba ih je spojila
Kako ljubav utječe na zajedničko muziciranje pijanistice Dore Iveković i Vas?
Kao glazbenik sam se promijenio otkad sam s Dorom, koja je trenutno završava četvrtu godinu fakulteta. Zajedno smo skoro godinu i pol dana. Kad se ljudi jako vole, ponekad pomislite kako je nemoguće zajedno nešto probati, u našem slučaju zajedno muzicirati, ali je na kraju ishod najbolji, nevjerojatan!