Nekad kad bi te „pokakala“ ptica rekli bi kako si sretan čovjek! E više ni to nije tako – evo neku ženu u Slavoniji „pokakala“ ptica i žena dobi ovu novu virozu, „nilsku“ kako je zovu.
Dakle, ni govno ptice s neba više nije sreća već zaraza! A čitamo ovih dana kako su se opasno zategli odnosi Kine i Japana oko neka dva otočića! Kažu napeto, skoro pa ratno stanje. Ne daju ljudi svoje. A mi ih poklanjamo. Barem da ih prodamo Kinezima il' Japancima. I smirimo situaciju u svijetu. Barem tamo, na Dalekom istoku. A u nas pala kiša, zahladilo. I baš je ugodno u điru Gradom.
KEMIJA U ŽUPI SAMO SPAVA
Iako već više od deset godina živi u Župi dubrovačkoj Vlaho Bruer, bolje znan po nadimku „Kemija“, i dalje je neizostavni dio svakodnevnog đira Gradom. Tamo, u Župi, samo spava i obavi što se mora, a u Grad dolazi skoro pa svaki dan, za obići ulicu u kojoj je odrastao, stan u kojem je živio, te kako bi sa svojom balicom nazdravio životu. I on je jedan od onih koji su preselili u Župu iz Grada nadajući se nečem boljem, a sad žive čekajući dan kad će se vratiti nase.
Od svog rođenja 1951. godine u rodilištu na Pilama, živio je u Božidarevićevoj ulici, u onoj zgradi u kojoj žive još mnogi znani likovi Grada, sa brojem 2. Nadimak „Kemija“ dobio je zbog majke, gospođe Jelke Srzić, znane nastavnice kemije i biologije generacijama naših sugrađana koje su prošle kroz zgrade Centar u Gučetićevoj ili onu na Pločama Osnovne škole nekad zvane „Miše Simoni“, a zadnjih godina „Marin Getaldić“. Naime, njegova majka Jelka predavala je kemiju mnogim mu prijateljima, po njoj su ga i upoznavali; „To je sin od one iz kemije!“ Njemu nikad nije predavala kemiju, ali mu je taj nadimak ostao za cijeli život. I nikad ga nitko neće oslovit samo imenom, već uvijek – Vlaho Kemija.
GARBITAČA
Upravo zbog Vlaha Kemije mnogi će i njegovu Božidarevićevu ulicu uvrstiti u kvart Za Rokom, iako to baš i nema neke veze. Ali Vlaho je bio dio Rokaša od malih nogu, dio te ulice u kojoj su se svakodnevno održavale sportske igre djece Grada, od nogometa, pa „na glava“ kad bi se ulica Za Rokom podijelila na četiri manja terena, kako bi ih više moglo igrat u isto vrijeme, a tek znana igra „na puca“, do raznih drugih.
Dok sjedimo u znanom nam okupljalištu čeljadi od Grada Fontani, prisjeća se Vlaho Kemija pomalo tih igara, likova nekih davnih vremena, te pomalo sjetno zaključi kako ih je više zauvijek partilo, nego što ih je još tu, u điru. I sjeti se još jedne od tih manje znanih, pomalo i čudnih, ali svakako originalnih igara djece nekih davnih vremena, kad nisu postojali PC, igrice i ostala, da oprostite, sranja koja vežu djecu u kućna četiri zida! Garbitača – tako su stari zvali one acetilenske svjetiljke – zvali su igru u kojoj kao uzmeš gabita, malo pljuneš, cikneš, pa šibicom pripališ, upališ i onda to puca.
Tako nekako! Sjeća se i kako je on bio jedan od prvih koji se dolazio igrat Za Rokom, a da tamo nije živio. Spominje se i još nekih, tada klinaca, sa strane, iz drugih kvartova Grada; Branka Karduma i Zlatka Mičića, „pucara“ dva brata Franić, te ekipe sa Svete Marije koja bi tek svratila do placete gospara Šapra. Dalje, do Iza Roka, tada još uvijek – ne! To je tada bio teren rezerviran samo za Rokaše. I njega, Vlaha Kemiju, koji je bio vazda dio njih. Kad su malo narasli, odvažili su se i krenuli do Karmena, za zaigrat košarke.
OD NAJMA ZA SIROTINJU
A kako bi cijela priča sjećanja na Božidarevićevu ulicu bila kompletna, krećemo u đir do nje. Od ulaza sa Straduna presijecaju je dvije veće ulice; Od polača i Od puča, ali i neke manje ulice; sa desne strane prvo mala ulica Vara koja je spaja sa Širokom, te Prelazna koja je spaja sa ulicom Svetog Josipa, a na lijevo ulica Nikole Gučetića koja je spaja sa ulicom Miha Pracata. Kućni brojevi ove ulice počinju tek kad se prođe ulica Od polača. Na desno, iznad prvog portunu s brojem 2. veliki je natpis, vidljiv tek kad se zastane; „Zavještaj Ane grofice Pozza Giorgi na korist siromaha Gruža i Lapada“.
Naime, od najma stanova u toj zgradi novac je išao sirotinji tih tada jako dalekih dijelova Dubrovnika. U toj zgradi odrastao je Vlaho Kemija. Uz njega i majku mu, gospođu Jelku, mnogo je tu još znanih likova Grada. Do nedavno tu je živio Feđa Šehović, nekad davno je tu živio i znani meštar od frižidera gospar Dinković, a sad je tu obitelj Čebo. I baš u tren kad smo ga spomenuli, pojavi se pred nama Enio Kapiđić. I on živi u toj zgradi. Tad tek krene priča…