Trideset i šest godina u ACI Marini Dubrovnik, trideset i tri na istom vezu.
Onako, malo sa strane, tiho i mirno. Tu je brod ‘Rina’, vlasnika Alberta Koniceka i Rine Lang, otmjenog para sa zanimljivom životnom pričom. Vjerovali ili ne, na jednu provu može stati rođenje u Beču, život u Americi, boravak u ruskom logoru, ljubav prema Hrvatskoj, ali i – ljubav uopće. I to već dugo godina, reći će sramežljivo njih dvoje. Albert ima 93, Rina 90 godina i sami sve rade na brodu, koji je ujedno i stan pun lijepih uspomena, fotografija, sjećanja. Bogat život i puno iskustva – a dio su podijelili i s nama. Pedesetih je Albert prvi put bio u Hrvatskoj, u Opatiji, potom je uzastopno dolazio na odmore.
— Bilo je to čudno vrijeme! Vrijedilo je pravilo – koliko si dana imao vizu, toliko dana si bio u hotelu. Odnosno, trebao bih uzeti hotel za mjesec dana i onda bih dobio vizu za točno toliko. Baš čudno. Nego, onda sam putovao u Italiju, pa se vraćao, a u glavi me sve vuklo da imam do mirovine veliki brod na kome mogu kuhati, spavati, živjeti… Zato je stigla ‘Rina’! – priča.
Ljepotica, iznutra sva drvena, napravljena je u Nizozemskoj, a za ovaj brod najteže je bilo razdoblje Domovinskog rata, odnosno 1991. godine kada je, na suhom vezu, zadesila šteta od čak 87 tisuća ondašnjih maraka.
— Prebrojao sam 57 rupa od gelera. Znate kako ja to kažem… Ovdje je bilo svega, malo se ‘posuđivalo pa zaboravilo vratiti’, puno uništavalo. Nego, i to je prošlo! Dakle, trideset i šest godina smo u ovoj marini, svake godine šest mjeseci, samo u ratu nismo bili. Nismo ni vjerovali da će vas zahvatiti takva nesreća, pa tko bi gađao kameni Dubrovnik? Tuga! – ističe gospar Albert i dodaje kako su u ratu išli u Bari – no ne ‘Rinom’, već trajektom.
— Poslije smo ‘Rinu’ odvukli u Inkobrod, na Korčulu, i tamo smo ga popravljali, hvala Bogu zavarili ovo sve. Trebala je godina dana za popraviti sve i evo je, sad opet u punom sjaju, ova kućica na moru.
— Mada, na brodu uvijek ima posla i uvijek se može naći nešto za popravak – priča nam dalje dok se lagano ljuljamo, gotovo neprimjetno. Iskreno će kako bi ponekad ‘pobjegao od broda’. No od svoje Rine – ne. Njih dvoje, upoznali su se, priča, ‘prije puno godina’. A što kaže Rina na to?
Ma kakvo vjenčanje!
— Živjela sam u Americi 27 godina, u Washington D.C.-u, napustila sam Beč kad su stigli Rusi, otputovala u Salzburg s mojim tadašnjim mužem, američkim vojnikom, potom za Ameriku gdje sam provela, eto, skoro tri desetljeća. Nakon toga sam se vratila u Beč, jer smo imali ‘big business’ tu s autima. Moj otac je obolijevao, imao je 93 godine, a ja sam bila dio ekipe koja je radila s njime, pa sam nastavila posao. Koji auti? Pa Volkswagen – dodaje kroz smijeh. Život u Americi značio je, kaže, još mnoštvo poslova. — Uh, od shopa sa ženskom odjećom, pa shopa sa zavjesama, do rada u Meriottu. Puno poslova… A onda sam se vratila. Nas dvoje upoznali smo se u Beču, vratila sam se radi oca, a ostala radi Alberta – priča, dok simpatični Albert ‘upada’ i kaže, kroz smijeh: ‘Upoznali su nas zajednički prijatelji. Meni je umrla žena, njoj muž. I eto!’
— Nismo se vjenčali jer tako nešto smatramo kompliciranim i nepotrebnim, prvo papirološki, ne mogu imati dva državljanstva potom, zaista, nismo osjećali nikakvu potrebu za time. 38 godina živimo skupa bez papira. Želimo biti skupa, a papiri nam ne trebaju. Imala sam 47 godina kad sam ga upoznala. Sad smo stari – smije se od srca. Dok nam govori kako Albert ima jednog sina i kćer i sad unuke, ona se može pohvaliti s čak troje djece, sedam unuka i dvanaest praunuka! Za to vrijeme, razledamo njezine prelijepe sličice s motivima Korčule po cijelom brodu, kaže kako je oduvijek voljela našu obalu i kako joj je jug najdraži. Ipak, vuče korijenima malo sjevernije jer joj je prabaka – iz Ičića.
Sjetna i sretna strana života
Inače, oboje su rođeni Bečani s onim pravim bečkim manirima. Osim toga, ovaj razgovor vodili smo itekako ‘internacionalno’ – na engleskom, njemačkom, rusko-hrvatskom…
— Čisti sam Austrijanac s češkim prezimenom! Konicek, to vam na češkom znači ‘mali konj’ – sad se već smije od srca ovaj srdačni gospar. Bilo mu je lako svladati jezike jer ih, iskreno će, brzo uči. Hrvatski je izbrusio dolazeći na Kvarner, a kaže kako je ruska i hrvatska gramatika – zapravo ista. A ruski? ‘Izbrusio’ ga je u Tuli, gradu 180 kilometara južno od Moskve. Da, za vrijeme rata.
— Srećom, nisam trebao puno raditi, samo prevoditi, pričati. Bio sam u logoru u kojem je od 1300 zarobljenih 600 umrlo u tri mjeseca, od gladi. U meni je bilo 45 kila. Bila je loša organizacija i loša politika. Nismo mogli niti pisati doma, nitko nije mogao javiti što se događa. U logoru sam imao prijatelja, ‘sanitarnog’, jer nije postojao doktor, koji je sa mnom bio u jednom lazaretu. Reći ću vam samo jednu stvar… Kraj rata došao je na moj dvadeseti rođendan, 8. svibnja 1945. godine. I ostao sam živ – kad smo čuli blagu sjetu u glasu, nismo htjeli više ‘propitkivati’. Od burne, duge, zanimljive mladosti, došli smo do današnjih dana, koje provode u miru, na svojoj ‘Rini’, znali su prođirati i do grada za kojeg ističu kako je prelijep.
— Nemamo brodsku mučninu, idemo i van prođiramo, idemo i brodom svugdje… A prije sam putovao po cijelom Jadranu i po nekoliko puta bio na Kornatima i dalje. Sad manje idemo, gotovo nikako, jer ne možemo baciti konop, Rini je nezgodno, a ja slabo hodam. Davno je nama prošao rok trajanja – opet će kroz smijeh.
Mada rade sami, jako su zahvalni djelatnicima ACI Marine Dubrovnik, koji im, ističu, ljubazno pomažu u svemu bez puno pompe, samo s iskrenom željom. Kažu i kako su se dobro proveli na nedavnom podizanju Plave zastave u marini na koje ih je pozvao direktor Leo Ajduković, a prvi put su sudjelovali u ovoj svečanosti kad je direktor bio Riki Rosetti. Mi im želimo još puno svečanosti, mirnog mora u ACI Marini Dubrovnik, druženja s prijateljima i naravno – još puno uspomena!