Živeći u gradu puno više vremena provodio sam u automobilu. Kako je star pripadajući audio sustav ima kazetofon. Bio sam prisiljen stoga, ne birajući tišinu, slušati radio. Najčešće 3. hrvatski. Ako bi svirala neka klasika za koju sam želio saznati što sam slušao, znao sam tako na parkiralištu slušati cijele stavke simfonija do glasa spikera. Isto je bilo s tekstovima. Nije čudno da su nakon takvih emisija i neke knjige, koje mi nikada ne bi došle pod ruku, bile kupljene i pročitane. Auto je još uvijek taj isti, stari, samo više nema radio signala jer do ovdje ne doseže. Ostao sam tako jedno jutro, vjerojatno iz dežurstva, prikovan za sjedalo automobila slušajući intrigantan esej koji je čitao ženski glas, a replicirao se na tekst, za koji je kasnije ispalo da se radilo o Umbertu Ecu. Glas koji je čitao bio je glas Daše Drndić, književnice čije sam knjige poznavao, jedne od najboljih na ovim prostorima. 05. 06. 2018. umrla je u Rijeci. Ako je niste čitali, niti čuli za nju, uopće nema razloga da budete zabrinuti.
Postojala je izvjesna distanciranost hrvatskog kulturnog miljea, u medijima eksponiranog kritičarskog establišmenta, koji ju je uredno stavljao u ladicu ‘angažirane književnosti’, ‘dokumentarističke proze’, kao da se radi u ladici u tamo nekom zaboravljenom ormaru u ostavi (Tako kultura postaje sumnjiva čim se poistovjeti s kritičkim stavovima. Nepovjerenje prema intelektualnom svijetu uvijek je bio simptom ur-fašizma… ‘Kad čujem riječ kultura, latim se pištolja’, do učestalih izraza ‘degenerirani intelektualci’…). Posebno to čudi kad znamo da je njezina po meni najbolja knjiga ‘Sonnenschein’ bila 2015. godine najprodavanija knjiga u Italiji, a prijevodi na druge europske jezike donijele su samo panegrike i nagrade. U Hrvatskoj nisam imao osjećaj da se pisalo o tome kao o nečem važnom. Nakon te emisije potražio sam njezinu adresu na fakultetu gdje je još tada radila i napisao joj mail u kojem ju molim da mi pošalje orginalni Ecov tekst (‘Ur-fašizam/Vječni fašizam’ koji citiram u kurzivu), koji je drugi dan stigao na moju adresu. Tako je krenulo naše kratko dopisivanje.
U slijedećem, poduljem pismu, dosta osobnom, ispričao sam joj priču i postavio joj pitanje, tražeći njezino mišljenje, odgovor i pomoć, poznavavši iz njezinog cijelokupnog opusa i javnih istupa nepomirljivi odnos prema svim oblicima fašizma iz prošlosti, ali i ovog modernog. Dosta brzo mi je i kratko odgovorila da nije raspoložena za moje moralno relativiziranje te da mi šalje lijepe pozdrave iz Beograda. Nisam joj dao dovoljno do znanja da izuzetno cijenim njezin rad i borbu pa je možda moju tezu doživjela kao provokaciju. Uglavnom od tada, te njezine kritike mojeg stava kao moralnog relativiziranja, jako je se često sjetim i pokušavam u svojim postupcima i stavovima dokučiti je li zaista bila u pravu. Kako je više nema odgovor ću morati iznaći sam. O čemu se radilo zapravo. Ne ulazivši u detalje, postavio sam joj slijedeću tezu, ne možda ovim riječima no otprilike ovako: ‘Ako je u temelju ur-fašizma strah od razlike (Ur-fašizam ojačava i pridobiva podršku time što ikorištava i raspiruje prirodni strah od razlike… po definiciji on je rasistički), moja identifikacija i obilježavanje fašista kao ‘različitog’ je ponovno fašizam!?’ I tako u nedogled!
Naravno, to ima elemente moralnog relativizma, jer ja zaista nemam problema s idejom da dvije istine mogu postojati u isto vrijeme i na istom mjestu. Ako je moja istina protiv tvoje, ne postoji drugo rješenje nego da svako izgine za svoju. Ili da odustanem od svoje istine, pa da priglim tvoju što je jednako izginuti. Ako zlo ne mogu uništiti zlim, alternativa bi trebala biti tolerancija. Ona po meni stoji, odnosno izuzeće iste, u srži fašizma.
Fašizam je fenomen apsolutnog izostanaka tolerancije, potaknut prilikama posvemašnjeg duhovnog i egzistencijalnog rasapa pojedinca koji za svoje kakvo takvo ponovno sastavljanje, krnje naravno, treba drugog, različitog, kao žrtveno janje. Sve ostale njegove manifestacije, ‘izmi’ koje je Eco pobrojao (tradicionalizam, iracionalizam, odbacivanje modernizma, prezir prema slabijem, mačizam, selektivni/ kvalitativni populizam etc.) samo su mentalni konstrukti da se savjest zaštiti, opravda taj potpuno neprirodni i neljudski stav prema drugom čovjeku, uvijek onom slabijem.
Daša Drndić to je dobro znala i u svakoj svojoj knjizi imenom i prezimenom, pokatkad stranicama i stranicama punih imena, ispisivala zaboravljene žrtve, dok povijest pamti samo imena zločinaca. Toliko strasti i ustrajnosti u prokazivanju zla, da mjesta za radost nije ostalo. Težak je to život i ne želim ga nikome. Čini mi se da ju je ta strast na kraju ‘izjela’. Junačka smrt. Mi smo ostali. Neki samo promatraju, vjerojatno i ja tu spadam, misleći da su time abolirani krivice, dok oni drugi slobodno i strastveno metastaziraju trovajući sve oko sebe (Gdje god političar iskazuje sumnju u legitimnost parlamenta jer, tobože, više ne predstavlja glas Naroda, tu se može namirisati ur-fašizam.). Ja na ovom mjestu jasno kažem: ‘To je bilo i jest zlo, te se nikad ne smije ponoviti!’. No, kao što kaže Eco, lakše bi nam bilo kad bi se pojavio netko tko bi javno govorio ‘Hoću ponovno otvoriti Auschwitz!’, ali on se vraća s najnevinijim maskama. Ovo je moj skroman doprinos razotkrivanju i njihovom skidanju. Čitajte Dašu Drndić. Čitajte Umberta Eca. Mislite svojom glavom, slušajte pametne (nije ih teško prepoznati). Nisam komunist, niti partizan ako sam antifašist. I fućka mi se za Tita. Ne morate se deklaririrati, ali morate biti antifašisti. Kako pri tome biti u isto vrijeme tolerantan to i dalje ne znam.
*Prijevod teksta ‘Novi Fašizam’ Umberta Eca: Kenan Efendić.