Danas mi je iskreno žao. Žao mi je kad se nešto što mnogima zvuči lijepo, što budi sjećanja, makne ili zabrani, jer znam da iza toga stoje emocije, a ne ideologije, uspomene na rat, strah, na otpor, na to da smo se držali jedni drugih kad je bilo najgore. Žao mi je jer znam koliko nam je svima trebalo nešto što nas nosi – poručila je gradska vijećnica Centra Viktorija Knežević, osvrnuvši se na zabranu puštanja Thompsonove pjesme tijekom utakmica hrvatske reprezentacije na EP. Dodaje da želi Hrvatsku koja je hrabra, ponosna i dostojanstvena i koja se ne srami svoje borbe i svojih branitelja.
-Radije bih da se nikad ništa ne mora zabranjivati i da imamo toliko zrelosti da sami prepoznamo granicu. Mnogi koji slušaju ovakvu glazbu nisu ekstremisti. Ima tamo ljudi koji su pošteni, dobri, emotivni, ranjeni, nostalgični, puno mladih koji samo upijaju energiju mase. I upravo zato mi je stalo da govorimo o ovome, jer mladi ne zaslužuju da im se identitet gradi na poluinformacijama, mitovima i ‘zabranjenim voćkama’ koje netko drugi koristi za političko navijanje – kaže vijećnica.
S druge strane, ne želi ni da se ratna trauma pretvara u trajni politički pogon.
-Nije problem u tome što ljudi vole pjesmu i što mladi traže pripadanje i naboj. Problem je kad se oko istih događaja i pozornica godinama lijepi atmosfera u kojoj se relativizira ono što se ne smije relativizirati i kad se pozdrav i simbolika koji su nastali u zločinačkom režimu pokušavaju prepakirati kao ‘tradicija’ ili ‘umjetnička sloboda. Domoljublje bez NDH simbolike je jače, ne slabije – naglašava.
Ovu zemlju, dodaje, voli dovoljno da joj želi budućnost bez otrova i da kaže kako možemo pjevati glasno, navijati jako i osjećati se ponosno, bez simbola koji nas vraćaju unatrag. Hrvatska, zaključuje, mora biti toliko sigurna u sebe da joj ustaška ikonografija ne treba ni kao provokacija ni kao šala ni kao ukras.
