Bivši dubrovački gradonačelnik Vido Bogdanović, objavio je osvrt o stanju u današnjem Dubrovniku i promjenama koje su, kako piše, izmijenile lice Grada kojeg se mnogi s nostalgijom prisjećaju, a tako i on. Prisjetio se sedamdesetih i osamdesetih, kada je Dubrovnik, kako kaže, bio grad po mjeri lokalnih stanovnika, a dotaknuo se i rasprava između Dubrovčana koji su rođeni i odrasli u gradu i ‘doseljenika’ te je napisao i kako smatra da poduzetništvo ‘agresivno ugrožava osnovna ljudska prava prema slobodnom prostoru’. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
Ove mreže su neograničena(e) platforme za iznošenje mišljenja i stava bez ikakvih preduvjeta. Dogodi se naknadno da nečija objava bude kažnjena blokadom, ali to su rijetki slučajevi tako s vremena na vrijeme pojave se rasprave koje se odnose na Dubrovnik, Dubrovčane, turizam, gradske probleme i još stotina tema jasno kao i u drugim diskursima na mrežama pojavljuje se velik broj anonimnih sudionika pod bla bla imenima od kojih neki ne predstavljaju stvarnu osobu nego su organizirani istupi raznih organizacija, vjerskih i političkih, nekad i vođeni od profesionalnih, plaćenih agenata u tim ”raspravama” naletimo i na ”sukob” fetivih Dubrovčana koji su u Dubrovniku, Gradu i prigradu, rođeni i školovani te koji tu i žive, s druge strane pojavljuju se uglavnom anonimni pojedinci i skupine koji su u Dubrovnik došli ili dolaze radit i zarađivat uglavnom na turistima kroz polulegalnu taxi službu, apartmane, svaku vrstu ugostiteljstva sve bi to bilo prihvatljivo da njihovo poduzetništvo agresivno ne ugrožava osnovna ljudska prava prema slobodnom prostoru, urednom životu i odmoru nažalost, politike, i lokalne i državne, izbjegavaju arbitrirat osim u ekstremnim slučajevima pa stanovnicima Dubrovnika koji bi htjeli moći pristojno živjet i radit ne preostaje ništa do pozivanje na nekadašnji dubrovački red i skladnost nesvjesni da ”poduzetnici” nemaju pojma o čemu ovi govore (pišu) i obično zaključuju raspravu (svađu) s ”moramo od nečega živjet, a ako vam smeta, širok vam je svijet, odselite” ko što se može očekivat, od rasprave nema nikakve koristi, isto stanje se nastavlja .
Dubrovnik se mijenja, kao što se kroz cijelu povijest mijenjo malo je živih koji nam mogu ispričat svoja nostalgična sjećanja iz Dubrovnika između dva rata i ranije aktualna nostalgija se odnosi na Dubrovnik između velikog i Domovinskog rata, jasno, dosta je onih koji na to razdoblje idu kukum i motikom, sve je bilo mračno doba puno crnila i krvi, jedva se živjelo, falilo kafe, jogurta, benzine i čega sve još, nacionalni Hrvati te posebice katolici skrivali su se u podzemlju kojeg u starom Dubrovniku ne fali svjedoci tog vremena šute, nitko ne govori o cvjetajućem i prosperitetnom Dubrovniku pod vlašću antifašista, sorry komunista iz kojeg je nemoguće bilo pobjeći kad se nađemo u manjim društvima svi imamo primjere urednog školovanja, liječenja, zabavljanja, kako bi po modernu rekli, priuštivog življenja bez obzira na svakodnevno kleronacionalističko inzistiranje na komunističko udbaškoj strahovladi koja se uporno razmazuje od Blajburga, preko Dakse, Korčule i Lovrinca prema Jasenovcu i ostalim nepostojećim koncentracijskim kampovima, svjedoci vremena se spominju i uređenog, skladnog, kulturnog, mekog, uljuđenog Grada, grada Ljetnih igara, Linđa, Društva prijatelja, Lukše i Bebe, Trubadura, Tereze, Milke i Miša, kazališta, orkestra, Maestrala, veljuna, Atlantske, Atlasa i još tega koliko hoćeš, da ne nabrajam dalje s bezrezervnom osudom svih okrutnosti i divljaštva provođenih pod vlašću i organizacijom komunističke partije od 1944. pa do 1995. ipak se s nostalgijom sjećam Dubrovnika sedamdesetih i osamdesetih kao grada po mjeri lokalnih stanovnika koji je bujao kombinacijom javne inicijative pomiješanom s osobnim idejama i inicijativama. Jasno mi je da takvog Dubrovnika više nema, niti će ga bit, ali gotovo svaki dan otputujem vremeplovom slušajući čudesne Pripovijesti iz Grada.
