Ritam kojeg Sočanka Nikoleta Kovačić stvara svirajući lijericu, budi u čovjeku divljenje, ali i ‘tjera’ na balanje. Nevjerojatnom lakoćom i smirenošću svira, a opet u isto vrijeme – uz ogromnu količinu osjećaja.
U to smo se uvjerili posjetivši je u njenom dragom joj Osojniku gdje svaki slobodan dan provodi s babom Anom i đedom Vlahom. Ljubav prema ovom tradicionalnom gudačkom instrumentu počela je 2013. na probi linđa u Kulturno umjetničkom društvu Osojnik, u kojem i danas djeluje. Jedna od članica je svirala lijericu, i rekla je Nikoleta samoj sebi: ‘Zašto ne bih i ja pokušala?’.
Kad netko kaže evo donijela je gusle, meni kosa do plafona
Imala je doma instrument i malo pomalo se počela sama izučavati i svirati. Kaže i da je učila svirati uz videozapise na Youtubeu. I tada su svi govorili kako Kole, kako je inače od milja zovu, ima nevjerojatan ritam. Osim samostalnog izučavanja, dva do tri puta je bila kod sumještanina iz Osojnika koji ju je dodatno podučio sviranju. I tako je prosvirala, kaže nam. Reći će njen đede Vlaho, bitan je talent, no vježba čini svoje. Što više, to bolje, no minimalno dvadeset minuta do pola sata dnevno izdvoji za vježbanje.
Ma voli i zabalat’
Puno joj znači što je njeni iz mjesta bodre i uvijek davaju pozitivne komentare, od samih početaka. Ali na kulturnim smotrama i festivalima, priznaje nam, doživljava i ne tako ohrabrujuća mišljenja. Etnolozi koji se nađu na takvim događanjima ističu da nije izvorno da cura svira lijericu, već bi ju trebali svirati – muški.
Na druženjima i zabavama u selu nerijetko čuje: ‘Ajde Kole, zasviraj nam’
— Po njima, trebalo bi biti što izvornije. Mi plešemo naše kolo, ali čim ja sviram to nije izvorno jer nisu cure nikad svirale. Mene iskreno to i ne dira. Sviđa mi se što radim. Radim to jer volim, ne zato što moram i jer me netko tjera na to – rekla nam je vedra Nikoleta. Znate li kad joj se, kako nam kaže, ‘najviše kosa na glavi digne?’
— Kad netko kaže evo donijela je gusle, meni kosa do plafona – priča nam. Na druženjima i zabavama u selu nerijetko čuje: ‘Ajde Kole, zasviraj nam’. Stvara najbolji ritam uz kojeg obožavaju plesati svi, pogotovo stariji i iskusniji plesači. Upravo za njih voli svirati jer, kaže nam: ‘Kad znaju korak, kad se oni užive onda se i ja uživim’. A kad završi kolo, reći će joj uvijek: ‘Dosta bala, Koli hvala’. Ne svira samo za svoje Sočane, zovu je rado i iz drugih KUD-ova kad im nema lijeričara. Svoje znanje prenosi i na djecu s Osojnika, na njih čak dvadeset, od tri godine pa nadalje. Zajedno s kolegicom uči ih svirati i plesati. Voli i ona zabalat’ linđo, no njena baba Ane govori da ne dođe na red.
Kole na samim počecima, 2013. godine
— Prekrasno bala, ali ne može oboje. Kad je bila mala, svak’ je govorio kako Kole lijepo bala – govori nam baba Ane, svima znana kao Anuška, a Kole dodaje: ‘Jedva čekam zabalat’, ali baš i nemam prilike’. Voli ‘eksperimentirati’ pa tako zna na lijerici zasvirati neke ljudima poznate pjesme, kao što je ‘Ima jedna duga cesta’, a pokušala je ukomponirati i Oliverove te Gibonijeve pjesme.
Nema joj do Osojnika, babe i đeda
Trenutno je na drugoj godini srednje frizerske škole. Htjela se time baviti otkad je bila mala, ističe. Njene vještine dobro dođu kad treba ostalim curama iz KUD-a napraviti frizure. ‘Sve znate. Koliko sam samo pletenica napravila’, govori nam. Ali opet, njoj to nije teško, u što vjerujemo. Uz sve, pjeva i u crkvenom zboru sv. Jurja na Osojniku. Nekad izgleda kao da ima prenatrpan raspored, ali radi sve što voli i obožava. Čim joj u četvrtak završi škola, Nikoleta se upućuje na Osojnik. To za nju predstavlja bijeg iz grada. Voli se družiti sa svojom ekipom i djecom te provoditi dane s babom i đedom. Kako oni gledaju na nju? Preponosni su. ‘Kole je za sve’, kažu nam, jer im uvijek pomogne i radi s njima. ‘Ako treba sadit’ patate, tu je. Ako treba nosit drva, tu je, iako ima puno obveza, i svuđe je angažirana’, govore uz nezamislivo ogroman smiješak, čim pričaju o svojoj Koli.