Veliku, okruglu obljetnicu ove godine slavi Ljetna škola filma Šipan. Jedan od osnivača i voditelja filmske ljetne škole,
Osnivač i voditelj Ljetne škole filma Šipan, rođeni Šipanjac, Miro Bronzić oglasio se na društvenim mrežama o svemu što se moralo odraditi da bi sinoćnji koncert bio izveden, te je zahvalio svima koji su spremno pomogli da se isti dogodi. Objavu prenosimo u cijelosti.
– Ok, odspavalo se malo sati pa prije novog ludila par stvari. Iako odavno ne pišem statuse po Facebooku, osjećam potrebu javno i glasno se zahvaliti
Ono što smo jučer i sinoć izveli na Šipanu spada u kategoriju “ovdje niko nije normalan”. Zašto to kažem? Zato što bi se u 98% ovakvih situacija jednostavno napisalo “odgođeno” Ok, mi nemamo drugi termin i odgoda je nemoguća, ali u 99% bi se reklo “otkazano”. A mi pa mi eto nismo normalni. Da mi je neko nakon prošlogodišnje situacija sa kišom uz Silente rekao da će se isti scenarij ponoviti na isti datum u iste ure ove godine ja bi mu ogovori e pa ti nisi normalan. I da dogodilo se , ali onda na scenu nastupamo mi – da mi nenormalni.
Dakle u trenutku kad smo po svim prognozama vidjeli da je kiša neizbježna I da je pitanje samo hoće li past uru prije ili uru kasnije kreće akcija. Rastavljamo pozornicu na čije smo sastavljanje potrošili pola prethodnog dana, dovlačimo “sivi kamion crvene boje” te od kamiona i dijela praktikabela u uru vremena radimo natkrivenu pozornicu. Ok, pola problema riješeno za manju kišu smo spremni, samo ne daj Bože vjetra. Već tad smo znali da publika uz manju kiši neće poći ća. Što reći za ovu akciju i kako se zahvalit Braci čiji se kamion ispraznio u roku odmah, oprao miniWashem i dok si rekao keks bio je tamo gdje treba bit. A što tek reći za Ratka koji je uz moje nedoumice, a još veći skepticizam mojih mladih suradnika bio presudna osoba da se to napravi, ali ne samo kao odluka da se napravi nego koordinacija ideja i izvedbe svega. Ratko da te nema, ma ne ovakvog genijalnog te se ne bi moglo ponovo izmislit, takav se ne ponavlja i ne izmišlja dva put. Kako je dan odmicao I približavala se večer vremenske prognoze su bile eve gore, ali izvođači su stigli, tonske probe odrađene i odluka je pala…IDEMO!!! Bio sam ključan u donošenju te kao i još jedne druge kasnije te sad, ali ne kao general nakon bitke iznimno sam ponosan na obje. Plan programa mijenjao se doslovno svako 20 minuta do te mjere da smo jedva dočekali da Bebek i ekipa završe s večerom da ih pitam – “ljudi koliko vam treba da budete na pozornici. Bili su vrlo brzo i to se pokazalo ključnim jer uz vijest i slike nevremena po Splitu i okolici, kiše po Pelješcu i na našim rubnim dijelovima krenuli smo i izdržali gotovo čitav koncert Bebeka. Kažem gotovo čitav, a vjerujte prema set listi koju imam, a i iz razgovora s bandom nije izvedena samo posljednja pjesma – kod Bebeka je to uvijek “Laku noć svirači” te jedna ili dvije na bisu. A što sad napisati za čovjeka koji je 50 godina na pozornici i koji je svirao na valjda svim relevantnim mjestima ovog svijeta. Kako se zahvaliti Njemu i cijelom bandu što su pristali na sve naše prilagodbe i promjene i odradili zadnji dio koncerta u gotovo nemogućim uvjetima. Padala je ozbiljna kiša, ali publika i njihova dobra volja sve je nosila gotovo do samog kraja.
A dalje, kiša je tolika da je pozornica relativno suha, bar njezin dio, ali vode okolo je toliko da je rizično zbog razglasa, rasvjete i struje publiku držat u opasnosti. Radimo kratku pauzu i pada ona druga odluka idemo s Brankom Medakom u Dom mladeži. Naravno da je dom bio premal, ali išlo je to nekako, preko leđa onih koji su to iznijeli.
I sad riječ dvije o njemu i njegovom bandu. Dakle ako Branka Medaka stavite u staklenu bocu, uf trebala bi to bit velika boca he he, neće se moj Branko naljutit na ovo, i hermetički je zatvorite on bi tamo napravio zabavu za pamćenje. Asocijacija na bocu nije slučajna jer skoro pa takvi su mu bilu uvjeti u kojima je u nepuna 2 kvadrata smjesti sebe i svoj band noćas da bi zabavio mnogobrojnu publiku. E ako mi nismo normalni pa dragi moji što si tek ti…to je tri levela više. Hvala ti prijatelju od srca za svaku notu koju si otpjevao onako kako samo ti to znaš od srca srcu i što si ovu noć koja je na početku mirisala na fijasko napravio jednom od onih koja će se pamtiti po dobrom.
E sad par riječi o onima bez kojih ovo ne da ne bi bilo moguće nego zahvaljujući njima mi možemo biti toliko odlučni. Moj dugogodišnji suradnik Željko Lale, sinoć odsutan, ali njegova ProEvent ekipa , Veki, Neđo i ostali…ne znam ljudi, nemam riječi, čini mi se da sam sinoć tražio da osvijetlite mjesec i ozvučite Jupiter vi bi bili uspjeli…jednostavno tako je to izgledalo u gore spomenutim uvjetima.
I na kraju – last but not least, nešto pomalo i osobno. Naravno da je sinoć i prijašnjih dana velik dio mladih Šipanske Luke ovo iznio na svojim leđima i ne bi želio nikoga izdvajat, ali jednostavno moram – moj Marin i njegov best frend Marijan, e pa ovako: vi ste razlog što ja skoro s 50 g na leđima i dalje mogu spadat u ove nenormalne. Eee adio stari! – napisao je Bronzić.
Foto: Arhiva