Kad čujete hrvatsku himnu, ustanite i budite u stavu mirno jer je to poštovanje države koju su stvorili hrvatski branitelji. Ja sam na sreću ostao živ pa vam mogu o tome danas pričati, ali puno branitelja je nažalost poginulo. Dali su najvrijednije, svoj život da bismo mi mogli danas biti ovdje. Država je stvorena u krvi, to treba poštivati – rekao je pukovnik Hrvatske vojske i načelnik Saniteta Zapovjedništva obrane Dubrovnika učenicima osmih razreda OŠ Montovjerna. Mihaljević je, naime, ovog petka u ovoj dubrovačkoj osnovnoj školi održao sat povijesti uz Dan dubrovačkih branitelja. Govorio im je to tome tko su branitelji, što su učinili za ovaj grad i kako je grad u vrijeme rata funkcionirao. Napomenuo je kako branitelji, uglavnom mladi ljudi, nisu bili osposobljeni za borbu, nisu imali niti naoružanja za razliku od neprijateljske strane, ali su imali veliko srce.
– Bili su to ljudi koji su živjeli svoje svakodnevne živote, bili su to profesori, ekonomisti, radnici, liječnici… koje je rat zatekao. Mi smo branitelji silom postali. Tako i ja kao liječnik koji je radio u ambulanti TUP gdje sam imao svoje pacijente. Iz jednog lijepog života našli smo se u borbi za goli život – rekao je – pričao je Mihaljević vrativši se u ljeto 1991. godine istaknuvši kako je to bilo ljeto kao i svako drugo. Kupali smo se, gledali na televiziji blokade oko Knina ni nismo vjerovali kako ćemo se i mi naći u toj situaciji. No, našli smo se 1. listopada kada je počeo napad na Dubrovnik i okolicu. Grad se našao u blokadi, odsječen od svijeta, bez struje i vode, bez naoružanja s malobrojnim braniteljima koje je veliko srce vodilo u obrani grada.
-Dubrovnik je napadalo 13, 14 tisuća ljudi, a nas je bilo par stotina. Ipak, ta malobrojna šaćica uspjela je obraniti grad. Dubrovnik je hrabrošću branitelja uspio sačuvati živote građana i naše zidine, a Dubrovnik je jedan od bitnih elemenata za priznanje Hrvatske države. Hrvatska je priznata 15. siječnja 1992. a Dubrovnik je prije toga debelo platio za to – rekao je dalje Mihaljević.
-Ne smijemo zaboraviti ni građane ovoga grada. Da bi nešto mogao braniti, moraš imati dodatnu snagu da ga u nijednom trenutku ne napustiš. Uz Vukovar, Dubrovnik je grad heroj. To su dva grada koja su najgore prošla u Domovinskom ratu. Nažalost, Vukovar je pokoren, a Dubrovnik je jedini grad koji je bio u blokadi toliko dugo i nije osvojen. To govori koliko je to bilo herojstvo samih branitelja koji su bili odlučni braniti do zadnjega svoj grad. Mi smo se već pripremali na ulične borbe. Radili smo po gradu bunkere kako bismo branili dio po dio grada. Spomenuo sam građane, to su naši roditelji, djedovi i bake, očevi, braća, djeca… Oni su bili s nama. Mi smo branili i grad, ali i te naše građane. Oni su nam davali dodatnu snagu jer je branitelja imao tko dočekati doma da mu opere robu, da se malo odmori i opet vrati na položaj – pričao je dalje.
– Život u gradu uglavnom se odvijao unutar zidova, u skloništima i podrumima. Uzbune su nekad trajale i danima. Svako kretanje po gradu je bilo rizično – pričao je dalje, a prisjetio se i 6. prosinca kada je kao načelnik saniteta skupljao ranjene i poginule i vozio ih u bolnicu. Išao je Vojnovićem, rekao je, te s približavanjem križanju vidio je dim od kojega se nije moglo proći. Vozio je dvojicu ranjenih te nije znao hoće li riskirati ili ne. No, odlučio se stati kraj Teatra, provalio je u jedan poslovni prostor gdje se sklonio s ranjenicima. Kad je sve stalo, krenuo je i prošao do bolnice. Tada su mu rekli da su ga cijelo vrijeme zvali na radio stanicu, koju nije uključio, kako bi ga upozorili na to da je neprijatelj vidio hitnu pomoć kako vozi po gradu te da gađa ne bi li on kad naiđe otišao u zrak.
Na samom početku sata povijesti, učenicima se obratila i ravnateljica škole Lucija Vujica, inače profesorica povijesti, te se prisjetila njenog susjeda, pokojnog Miljenka Bratoša koji je nju i ostalu djecu s Kineskog zida često znao upozoriti da se sklone s ulice jer nije sigurno.
-Nekad bismo ga poslušali, nekad ne. No za desetak dana susjed Miljenko je poginuo i tek sam naknadno shvatila da je susjed Miljenko Bratoš bio heroj Domovinskog rata, heroj obrane Dubrovnika. To vam danas i želimo poručiti, heroji su među nama, srećete ih na putu od škole do doma, na treninzima, u butigama, ali ih ne prepoznajete jer izgledaju kao obični ljudi. Izgledaju kao Tinov tata, Marov tata, kao gospar Mihaljević rekla je ravnateljica te istaknula kako nije cilj otvoriti stare rane i širi mržnju.
-Želimo da budete ponosni na grad iz kojeg potječete, ponosni na Dubrovčane što su nam omogućili da imamo svoj grad, i da znate da se i veći i jači mogu pobijediti – zaključila je.
Učenici su s velikom pažnjom pratili sve što im je Vicko Mihaljević pričao, a bili su i puni pitanja.