Bliži se sezona, a s njom raste i izvjestan strah kako neće biti uspješna koliko bismo željeli. Kao razlozi nabrajaju se rasplamsavanje pandemije, nedovoljna procijepljenost, oporavak konkurencije, visoke cijene smještaja i drugih usluga. Koliko su strepnje opravdane za DuList je objasnio Velimir Šonje, ekonomski analitičar i konzultant te urednik web stranice Ekonomski lab gdje redovito piše brojne, provjerene analize situacije, među ostalim, u turizmu.
Zašto se javljaju bojazni, ima li razloga strahovati?
Javljaju se zbog objektivnih rizika, ali čak i protekle dvije pandemijske sezone bile su, na razini Hrvatske, bolje od početnih pesimističnih očekivanja. Vjerujem da će tako biti i ove godine, očekujem dostizanje barem 90 posto fizičkih pokazatelja iz predpandemijske 2019. i financijski rezultat barem na razini te godine, ali i dalje uz značajne regionalne razlike izazvane pandemijom.
U jednoj od svojih kolumni tvrdite kako je hrvatski turizam otporniji od turizma udaljenijih europskih država. Kako ‘dišemo’ u odnosu na naše mediteranske konkurente?
Jasno je da Italija i u pandemiji može ostvariti više noćenja nego Hrvatska jer je puno veća, ima više smještajnih kapaciteta, no mi se ne uspoređujemo apsolutnom veličinom nego relativnim dostizanjem pred-pandemijskih rezultata. Po tom kriteriju Hrvatska je najuspješnija europska turistička destinacija jer smo, mjereno financijskim efektima, u ljeto prošle godine, naročito u kolovozu, dostigli 2019.-u. Ponavljam, tu su bitne regionalne razlike, jer ono što je funkcioniralo jako dobro bio je auto-turizam. U Dubrovniku, koji zavisi o zrakoplovnom prijevozu, rezultati su i dalje bili jako daleko od 2019. godine.
Sve ranije spomenuto, kažete, neće usporiti rast potražnje za hrvatskim turističkim proizvodom. Kao jedinu pravu opasnost smatrate izostanak investicija. Kolika je realnost da se obalna Hrvatska transformira u destinaciju za turiste bolje platežne moći?
Turističko tržište nije homogena cjelina pa da možemo reći da se cijela Jadranska Hrvatska treba transformirati u nešto drugo nego što jest. Ne ide to tako, život i vrijeme postavljaju neka ograničenja. Turisti su različiti po platežnoj moći, po onome što traže, odakle dolaze i što očekuju i ponuda treba biti diversificirana i prilagođena tržištu, s brojnim nišama. Jedna od tih niša, ali velika niša koja je značajna po dodanoj vrijednosti koju stvara, jest i hotelski biznis od četiri zvjezdice naviše. U tom segmentu potražnja je puno veća od ponude i hotelijeri su zbog toga u nekoliko godina prije pandemije krenuli intenzivno razvijati taj segment koji je i perspektivan i društveno koristan, ali je pandemija zaustavila investicije. Pad korporativnih investicija u turizmu prošle godine bio je oko 60 posto u odnosu na 2019. godine i to je jedina prava opasnost, dugoročno. Ali, ako kažemo da nam treba više takvih kvalitetnih kapaciteta, a onda i dobro obrazovanih i bolje plaćenih ljudi koji u njima rade, to ne znači da se cijela obala treba transfomirati u tom smjeru.
Je li ekskluzivizam pravi put kojim moramo ići?
Ekskluzivizam je riječ koja ima negativnu konotaciju, ali to je kao da kažemo da je bolje raditi odijela koja koštaju 100 eura nego ona po 400–500 jer ne želimo biti ekskluzivni, iako za drugima postoji nezadovoljena potražnja. Kvalitetna ponuda je sofisticiranija, profitabilnija, u njoj se ugrađuje više ljudskog znanja i bolja organizacija pa su i ljudi koji rade u takvim kapacitetima bolje plaćeni, a onda ljudi ostaju. Zapravo je banalno: kuhar i konobar koji rade u hotelu u kojem soba košta 250–300 eura na noć imaju više znanja i neusporedivo bolju plaću nego u hotelu u kojem je noćenje 60 eura, a za to je potrebno ulaganje mnogo više kapitala. Ponavljam, ne može se cijela obala transformirati tako, ali je poanta da je takvih kapaciteta do sada bilo premalo, osobito u usporedbi s konkurencijom na Mediteranu i u odnosu na potencijale potražnje. Pogledajte koji su kapaciteti otvoreni cijele godine? Samo najbolji. No, to se ne odnosi samo na hotele. Ista priča vrijedi za ukupne turističke sadržaje. Sportski, rekreativni, kulturni, zdravstveni i wellness turizam i druge turističke niše, sve se to svodi na isto – kako stvarati više dodane vrijednosti za sve relevantne tržišne segmente, ne samo za najbogatije.
Što je s razvojem ostalih oblika turizma. Idemo li tu u korak sa svjetskim trendovima? Naš potencijal je očit, međutim postoji osjećaj da je tu ponovno na djelu nedostatak infrastrukture i agilnosti dionika u turizmu, kako onih institucionaliziranih pa tako i privatnih.
Nautički turizam je primjer u kojem idemo ukorak pa čak i prednjačimo jer Hrvatska je, prije svega zahvaljući prirodnim obilježjima, postala nautička meka. U godinama koje nam dolaze to će se proširiti na hotele, kampove i vile, tj. nastavit će se ono što je počelo i prije pandemije. Geografski položaj i prirodna ljepota su magnet čije djelovanje ne možete zaustaviti ili preokrenuti. Ne zaboravimo da je potražnja gotovo beskonačna. EU je tržište od 450 milijuna ljudi, dodajte UK, Rusiju, Ukrajinu i prekomorske destinacije, turizam je jedna od rijetkih grana u kojima Hrvatska ima šansu postati globalna sila, inače smo u svemu manji, nišni igrač. A to će se s turizmom dogoditi tek ako u njega bude uloženo dovoljno kapitala. Ali, ne samo privatnog! Javna infrastruktura i javne usluge koje mogu izdržati vršna opterećenja i u isto vrijeme omogućiti uklapanje lokalne strategije razvoja turizma u socijalno okružje su ključ. Politika na lokalnoj razini koja mora uravnotežiti te dvije stvari i uzeti u obzir demokratski iskazane stavove građana. Ona je važna zato što mi cjenovno ne možemo konkurirati ‘all inclusive’ zatvorenim resortima južnije na Mediteranu, a to i u socijalnom i kulturnom smislu nije dobar put. Mudrost je pogoditi finu ravnotežu između onoga što ste nazvali ekskluzivnost, i uklopljenost u lokalni i regionalni okvir iz čega proizlaze, s jedne strane, raznolikiji sadržaji koji privlače turiste, a s druge strane, poduzetničke prigode i nova radna mjesta za ljude, a ne samo za zaposlene u nekom resortu.
I kakva nam se onda prema Vama turistička 2022. piše?
Dobra!
Kada kao stručnjak predviđate povratak na brojke 2019. i je li to uopće nešto čime bi trebali težiti? Često se zna reći da uspješnost ne bismo trebali mjeriti u noćenjima i dolascima, već zaradi. Kako po tom pitanju u 2020. i 2021. stojimo u odnosu na naše konkurente na Mediteranu?
Naravno da tome treba težiti, ne samo povratku na 2019., zašto ne bismo htjeli 2027. imati 20 milijardi eura prihoda od stranih turista ako smo 2019. stigli do 10,5 milijardi? Možda ćete se iznenaditi, ali Hrvatska je 2021. u trećem tromjesečju ostvarila 6,8 milijardi eura prihoda od stranih turista što je bilo 2 posto više nego u istom tromjesečju 2019. godine. Ako to nije pokazatelj otpornosti turizma, ne znam što jest. Usporedbe radi, Grčka je u financijskom iskazu u istoj usporedbi bila na oko -30 posto u odnosu na 2019. Naravno, ponovit ću, Dubrovnik je druga priča zbog avionskih gostiju.
O tobožnjoj ovisnosti Hrvatske o turizmu pjevaju i vrapci na grani. Ipak, tvrdite kako to u potpunosti nije istina, barem ne u dimenzijama o kojima se govori.
Imate nekoliko sektora koji su rasli u pandemiji poput poljoprivrede, graditeljstva, informatičko-komunikacijskog sektora i dijela industrije koje oslonjena na robni izvoz. Turizam je s druge strane pao, što znači da je udjel turizma u odnosu na 2019. sada značajno smanjen. Satelitski račun turizma za 2019. pokazao je udjel šire definiranih turističkih aktivnosti u hrvatskom BDP-u od 12–13 posto, sada
je to smanjeno. Unatoč tome, Hrvatska je među 5–6 najuspješnijih država EU kada se gleda ekonomska aktivnost 2021. u odnosu na 2019., kontrakcija turizma nije bila dovoljno jaka da ugrozi taj rezultat. Često polemiziram s onom popularnom tezom ‘propast ćemo ako ne bude turizma’, sada se pokazalo da to nije baš tako. Na turizam ne treba gledati kao na opasnost, nego ga treba gledati kao potencijal koji nismo do kraja iskoristili.
Kao turistički gubitnik ovih pandemijskih sezona iznova se navodi Dubrovnik i naša županija što poradi prometne izoliranosti što zbog prevelike ovisnosti. Kakvo je Vaše viđenje situacije?
Ne mogu davati nikome smjernice, ali mogu komentirati ono što je dobro poznato. Dubrovnik je sve ekskluzivnija destinacija koja ovisi o avio-gostima i to ni Pelješki most neće moći u potpunosti promijeniti. Dubrovnik zavisi o redovnim avio-linijama i charter letovima, dakle o odlukama međunarodnih aviokompanija na koje ne može presudno utjecati. Dubrovnik treba stabilnu, predvidivu avio-povezanost i chartere koji se dinamično prilagođavaju pulsu tržišta, a za to je potrebna strateška suradnja lokalne vlasti, turističke i avio industrije. To su odnosi koji se ne mogu izgraditi preko noći, ali važno je identificirati problem i znati smjer. Model rješenja je poznat iz iskustava tradicionalnih avio-destinacija poput Grčke, Turske, Portugala i Španjolske. Nedavno sam sudjelovao u pokretanju charter aviokompnaije ETF Airways koja je prošle godine s dva aviona radila izvan Hrvatske, no nadam se nekim pilot projektima ove godine koji, ako se pokažu dobro, a u to ne sumnjam, mogu poslužiti kao recept za dalje. Iako ni na koji način ne ovisimo o domaćem tržištu, tržište nam je od Islamabada do Kanara i od Helsinkija do Afrike, ETF je ipak hrvatska kompanija koju vode hrvatski stručnjaci i nije nam cilj kao prošle godine ostvariti 99 posto prihoda izvan Hrvatske, voljeli bismo imati više letova vezanih uz Hrvatsku. Sada idemo prema četiri aviona Boeing 737–800 sa 189 sjedala u floti i prilično sam siguran da ćemo do 2025. razviti neke nove linije i ishodišna tržišta, pa se nadam se da bi 2023. ili 2024. jedan avion mogao raditi samo za Hrvatsku. Pa neka to bude Dubrovnik kao bazna zračna luka. Nadam se tome, no ponavljam, to ne zavisi samo o avioprijevozniku, ali sjetite se vremena Dubrovnik Arlinesa prije 2010. kada je to bio ključan zračni most na kojem se razvijao dubrovački turizam, i to ne s jednim nego s nekoliko aviona. Potencijali su, dakle, ogromni.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista
Foto: Mreža, medij za IT profesionalce