Kada je Mišo Miho Fiorović odlučio u Gružu otvoriti pizzeriju, mnogi su mu tada govorili da je lud upustiti se u takav posao. U 2001. godini kada se turizam tek počeo oporavljati od rata, vodio je kafić, a ideja o pizzeriji rodila se gotovo spontano. Ono što je tada počelo s tek dvoje zaposlenih, danas je posao koji okuplja 19 stalnih radnika i svakodnevno privlači velik broj gostiju.
-Ono što se nije promijenilo je kvaliteta koju dajemo u usluzi i u samom proizvodu, ali i ljudi koji stoje iza toga, kao što su primjerice Anka i Kate. Sve ostalo dođe samo od sebe, rekao je Fiorović.
La Luna je kroz godine postala mnogo više od pizzerije. Ovdje se gledaju nogometne utakmice, susreću se prijatelji i obitelji, a mnogi gosti dolaze od samih početaka pa danas u pizzeriju dovode i svoju djecu i unuke.
Tijekom 25 godina mnogo se toga promijenilo. Gruž je rastao, turizam se razvijao, a La Luna je postupno postala jedno od najprepoznatljivijih okupljališta u ovom dijelu grada. Ono što se nije promijenilo su ljudi koji stoje iza nje i atmosfera zbog koje se gosti uvijek vraćaju. U kuhinji danas radi devet ljudi, tri su konobarice, jedan djelatnik zadužen za pripremu, a pet vozača svakodnevno dostavlja pizze po gradu. Vikendi su, kažu zaposlenici, posebno intenzivni.
-Vikendi su ludi, pogotovo nedjelje kada butige ne rade pa ljudi masovno naručuju. U jednu večer znamo ‘izbaciti’ između 180 i 200 pizza. Ljeti je to potpuno uobičajena brojka, a u danu znamo prijeći i 300 pizza, govori Kate Čuže.
Kate je u La Luni već deset godina. Radi na roštilju, a zadužena je i za pripremu pasta i salata. Desetljeće kontinuiranog rada, kaže, dovoljno govori o tome kakva je atmosfera u pizzeriji.
-Imam korektan odnos s Mišom i s kolegama. Tijekom godina bilo je raznih izazova koje smo uspješno prebrodili. Ugostiteljima je razdoblje korone jako teško palo, dok nama zapravo nije. Restoran je radio punom parom jer je dostava bila jako tražena. Svi smo ostali na plaći, svih nas je Mišo zadržao i radili smo više nego ikad, prisjeća se.
-Tijesto se prije radilo potpuno ručno, nije bilo pripreme kao sada. Do prije tri godine sve smo radili mi u kuhinji, ribali smo sir, pripremali smo meso i povrće. Jednostavno se više nije moglo stizati pa je Mišo zaposlio osobu koja je zadužena samo za pripremu, rekla nam je.
Jedna od posebnosti La Lune je i pizza Cvijeto, najnaručivanija pizza u ovih 25 godina rada. Na njoj su šunka, panceta, gorgonzola, luk i gljive, a ime nosi po pokojnom Cvijetu Antunoviću koji ju je osmislio i redovito naručivao.
Dok Kate vodi roštilj i dio kuhinje, na pizzama radi mlađa generacija. Među njima je i Mihaela Fiorović, kći vlasnika koja je kuharstvo završila upravo s idejom da jednog dana preuzme obiteljski posao. No njezina povezanost s La Lunom počela je puno ranije.
-Cijelo djetinjstvo sam provela ovdje. Ako ne bih bila poslušna ili bih imala loše ocjene, kazna mi nije bila oduzimanje mobitela nego to što nisam smjela doći u pizzeriju, govori kroz smijeh.
Poslije škole gotovo je uvijek bila u restoranu.
-Pomagala sam slagati kutije za pizze, javljala se na telefon, konobarila i radila u kuhinji. Danas radim na pizzama. Ekipa je odlična i stvarno super funkcioniramo. Iako sam kći vlasnika, to ne znači da imam privilegije, to znači još više posla i veću odgovornost, zaključila je Mihaela.
S njom na pizzama radi i Ivana Majčica, koja je u La Luni tri i pol godine.
-Posao je vrlo dinamičan, ponekad i naporan, ali kad imaš dobre i zabavne ljude oko sebe sve se to brzo zaboravi, rekla je Ivana.
Nakon nekog vremena, dodaje, počela je prepoznavati goste i po njihovim pizzama.
-Već znam kad pravim pizzu za koga je. Točno zamišljam tko sjedi u pizzeriji, istaknula je Ivana.
Pored Miša od samih početaka La Lune tu je i Anka Lale, majstorica za pizzu.
-Došla sam ovdje 2001., krajem veljače, početkom ožujka. U početku sam bila pomalo skeptična, ali sam se s Mišom dogovorila da radim noćnu smjenu, od 17 sati do ponoći, i tako radim već 25 godina, kazala nam je.
-Odnos s Mišom je uvijek bio više nego korektan. Nikad nije bilo nesporazuma. Kako je Gruž postajao prenapučen s Dubrovčanima i turistima, tako je i posao rastao. Ipak, La Luna je oduvijek bila lokalna pizzerija koja je pazila na domaće ljude, zaključila je Anka.
La Luna je kroz godine postala i jedno od mjesta u Dubrovniku gdje se zajednički prate sportske utakmice.
-Za Europsko prvenstvo u nogometu 2004. u Portugalu kupio sam projektor koji je tada koštao 16 tisuća kuna. Organizirali smo gledanje utakmica i nagradnu igru s kuponima u suradnji s Ožujskim pivom. Radili smo stvari koje tada nitko nije radio. I danas, kad su važnije utakmice, pogotovo kad igra hrvatska reprezentacija, ljudi se okupljaju u La Luni. – dodao je Mišo.
Nakon kvarat stoljeća rada, Mišo danas već razmišlja o sljedećem poglavlju.
-Ideja je da moja kći Mihaela preuzme posao, a ja ću se povući na zasluženi odmor, gledati sve to sa strane i po potrebi savjetovati, kaže.
I na kraju, uz osmijeh, dodaje:
-Smatram velikim uspjehom biti 25 godina kontinuirano na jednom mjestu i boriti se sa svim problemima. Posao želim prepustiti svojoj djeci, a posebno sam ponosan što je La Luna postala mjesto okupljanja raznih generacija u Dubrovniku. Nadam se da ćete vi i moja kći Mihaela razgovarati ponovno za još 25 godina, kad La Luna bude slavila 50. rođendan!
