Četvrto predavanje Vedrana Benića, ujedno i posljednje, u ciklusu ‘Sentimentalno putovanje sjećanjem na Grad’ posvećeno je bilo oriđinalima i nekim (ne)zaboravljenim facama. Predavanje se, kao i prethodna tri, održalo u prepunoj Saloči od zrcala Narodne knjižnice Grad. Okupljene je pozdravila voditeljica Zbirke Ragusina Matija Tija Nenadić.
Benić kaže kako ga ova tema prati od mladih dana, prvi tekst koji je napisao za Laus bio je – o oriđinalima.
– Tako za sebe volim ustvrditi da sam neostvareni oriđino, jer nisam imao dovoljno hrabrosti otisnuti se u njihov prostor beskrajne slobode, svekolike libertati, ali sam koliko god sam mogao družio se s njima, pisao o njima, konačno 2017. uspio na HRT-u sa sinom Lukšom ostvariti seriju Storije o neponovljima – kazao je.
Drugi gradovi imaju zgubidane, Dubrovnik oriđinale
Svako mjesto, pogotovo ako ima sreću (ili nesreću) da ga oplakuju v
alovi Mediterana, ima svoje boeme, spadala, arlekine, redikule, zgubidane i kako se sve još ne zovu. Samo Dubrovnik ima – oriđinale! Zbog čega se u dubrovačkom govoru udomaćio upravo taj naziv kojemu je izvor u časnoj oznaci originalnosti i jedinstvenosti, dok se drugdje slični ljudi nazivaju primjerice redikulima? Biti dubrovački oriđinô zapravo je stvar statusa. Oni jesu predmet šala, ali i posebne vrste uvažavanja, o čemu svjedoče brojni novinski napisi, neponovljivi likovi ovjekovječeni u dubrovačkoj literaturi. Redom su to Zano Sette Culi, Niko Karolina, Anižina, Rakojeta razbijena nosa, Pero Lola, Kate Gargaša, Pavo Kortezija… a što se tiče pojma originale svi se talijanski rječnici pozivaju na Alessandra Manzonija (1785. – 1873.). u njegovu romanu Promessi sposi (1827.) riječ originali – oriđinali je dogurala je i do dubrovačke književnosti druge polovine 19. stoljeća. Bratoljub Klaić u izdanjima svog Velikog rječnika stranih riječi, izraza i kratica natuknicu oriđinô lokalizira u dubrovačkom govoru: osebujan čovjek, čudak. Novinar i publicist Antun Stražičić (1864. – 1921.) u memoarskim zapisima koje je 1906. objavljivao u splitskom listu Novo jedinstvo ustvrdio je svaki drugi Dubrovčanin je oriđino, a nobili svi!
Spomenuo je Benić kako je u tom kontekstu zanimljiva priču o prkosnoj Župki Luciji Šešanki, odnosno Sambrailo iz Postranja (Makoša) koja je zabilježena u povijesnim knjigama, i koja bi okretala glavu pred austrijskim vojnicima na vratima od Grada, a najviše bi se okomila na dubrovačke vlasteline koji su pristajali služiti tuđinskoj vlasti govoreći im hote, hote, gosparu, izdajico Boga i svetoga Vlaha! Zbog toga su je dali na sud i u tamnicu. Međutim, nakon toga Lucija je smislila oriđinalsku gestu, kad bi srela gospare – prodance rekla bi im sluga vam se, gosparu, a kad vam rečem slugavam se, znate što vam hoću rijet!
U epilogu knjige Zadnji trzaji dubrovački spisatelj i prevoditelj Josip Onyszkiewicz (1877.-1915.) opisiva ustanak i neuspojeli pokušaj obnove Dubrovačke Republike. Dok su vlastela svojom razjedinjenošću pridonijela padu ustanka u zadnjim trzajima gradski je puk unutar zidina razoružao francuske vojne straže, onesposobio topove na zidinama i na Orlanda izvjesio barjak Svetoga Vlaha. Nakon što je austrijski general Todor Milutinović umarširao u grad i skinuo svečev barjak, gledajući to Marko Marinović mucajući izgovara riječi finis republicae, a onda u epilogu, u tihoj povorci u spomen padu Republike, jedan čovjek u odrtinama, za kojim trči mularija viče živjeli naši!, sasvim u skladu s onom izvorno Hegelovom misli da se povijest ponavlja – prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa. Naime sin Marka Marinovića, jednog od vođa ustanka među pučanima za povrat Republike bio je gradski odrpanac, Niko Marinović – Karolina. Smatran nepotpisanim kroničarem Prave Crvene Hrvatske, Karolina je ispisao izravnu poveznicu između ugašene Republike i oriđinala, a umro je, prstom sudbine, baš na dan Svetoga Vlaha.
– Volim reći da su oriđinali zrcalna slika Grada … stoga je posljednji ispraćaj svakoga od njih popraćen in memoriam napisima u medijima, što je inače rezervirano za tzv. ugledne građane – rekao je Benić.
Oriđinalski ludi likovi uvijek imaju atribut iza imena što je pokazatelj izražavanja privrženosti poput Antun Ludi, Mare Vjerena, Ane Šoke i slično, te oriđinalske oznake djeluju poput tepanja mišu mali, nikad se ne reče mali mišu. Spomenuo je i kako je ludnica bila ispod Svete Marije u koju je bila smještena, između ostalih, i Mare Vjerena, no susjedi su se žalili na zapomaganja koja su odjekivala pa se konačno duševna bolnica Zaklonište umobolnih na Nuncijati otvorilo 1904. i tu su bili mnogo bolji uvjeti. Smješten je tu bio i Mato Mumija (Barić). Zaklonište na Nuncijati zatvoreno je 1949.
– Dubrovački su oriđinali s protokom vremena sve više postajali svjesni svoga statusa u mikrokozmosu Dubrovnika pa su pogotovo u nekim rigidnijim političkim vremenima, poput nekih dvorskih luda, izborili sebi jedinstveni privilegij da nesmetano mogu javno iznositi ono što njihovi sugrađani nisu htjeli ili smjeli govoriti – rekao je Benić navevši primjer Tonka Bonića koji je u gradskoj betuli pokazao na Titovu sliku i rekao da je to jedan stari prasac. Bio je prijavljen, ali sudac za prekršaje ga je pustio s obrazloženjem da je Tonko stari alkoholičar.
Muto, Toto, Pero Simplik i brojni drugi
Benić je spomenuo Cvijeta Joba, Pera Budmanija koji je zbog svoje naivnosti dobio nadimak Pero Simplik, Gabija Perca, koji je bio bubnjar u bandu koji je svaku večer uveseljavao goste na rivi u Cavtatu, u sivom mantelu, podignuta kolara, šarmantan, zanimljiv…zatim njegovoga brata Renca Percea (Šjor Lorenco) koji je bio stand up komičar, Meštra Mata i svevremenu meštrovu grafiku Milovana Stanića, Pava Ogrestu, Marija Bodlovića (Contrada) koji je bio stalno pijan i prepun grimasa, kasnije je Benić saznao da je bio borac u španjolskom građanskom ratu i odatle ta njegova Contrada. Kaže Benić kako je tu bilo i ljudi sa strane koji su stekli betulašku titulu neponovljivih poput Tončeka, dobar glazbenik koji je živio sa Stankom koja je imala očale kao dno boce od pive pa su je zvali Staklena podmornica, ona je bila žena Karla Sikića, spomenuo je i Luku Šahista koji je bio cijenjen u Šahovskom klubu i redovito nudio partiju u betulama, zatim Zambi Zambata, miner po profesiji, uvijek u balunu koji bi na vrhuncu pijanstva zanijemio i hvatao duboko zrak na neponovljiv način, pa opet naši Hrvoje, dobri Muto koji bi na spomen uvijek sočno ljubio prste, Remiđo, Toto, veseli smetlištar Mi, Mi jer se uvijek tako glasao u prolazu s kantama, vodinstalater Renco Mušelin, Rade Partizan…
Posebnu za ovu prigodu Benić je napravio izbor pretežno neobjavljenih dijelova iz brojnih razgovora koje su Lukša i on snimali radeći seriju Storije o neponovljivima, pa je publika za kraj predavanja imala priliku to i pogledati. Na kraju je voditelj ovih sentimentalnih putovanja dobio veliki aplauz od publike.
Foto: Vedran Levi