Društvo prijatelja dubrovačke starine jedno je od 26 dobitnika prestižne Europske nagrade za baštinu 2024. – Europa Nostra. DPDS je nagrađen u kategoriji Šampioni baštine, među dobitnicima iz 18 zemalja. Na svečanosti u listopadu, na kojoj su predstavljeni svi laureati, Društvo se našlo i među pet dobitnika Grand Prix nagrade. Veliko je to priznanje ovom društvu građana osnovanom daleke 1952. godine. O značaju same nagrade, ali i projektima obnove baštine razgovarali smo s predsjednikom DPDS-a Vedranom Kosovićem.
Što Vama kao predsjedniku, ali i Društvu u cjelini znači ova nagrada?
Ponosan sam i počašćen što sam bio u prilici primiti ovu nagradu, ali i što nas je za nju kandidirao Grad Dubrovnik. Ovo je veliko priznanje na razini Europe kakvu Društvo u svojoj povijesti nije dobilo. Dobitnici smo Nagrade ‘Vicko Andrić’ Ministarstva kulture, koja je u Hrvatskoj najznačajnija nagrada, ali ovo je ipak šira europska priča. Ovo je nagrada za sve one koji su više od 70 godina kroz Društvo radili za kulturu. Ona pokriva cijeli rad Društva od njegovog osnivanja do danas.
Iza nas je dosta uspješna turistička sezona. Koliko ste zadovoljni dosadašnjim dijelom godine i što nam brojke govore?
Brojke su u skladu s našim predviđanjima, a to je nekih desetak posto veći broj posjetitelja na Gradskim zidinama nego lani. Ono što je dobro jest disperzija turista i ozbiljniji brojevi počeli su već od travnja. Nema više vršnih opterećenja koja smo prije imali u srpnju i kolovozu kada su zidine bile zagušene i kada smo imali po 8, 9 tisuća ljudi. To i samim posjetiteljima omogućuje puno veći doživljaj Grada i zidina.
Je li razlog tome veća cijena?
Imali smo samo zaokruživanje na eure, odnosno s 250 kuna na 35 eura, što je povećanje od niti dva eura, ali se u obilazak uključilo i zapadno predziđe, povećao se i opseg tako da mislim da cijena za strance ne igra ulogu. Cijena je visoka za domaće ljude. Svjesni smo da su hrvatskoj obitelji, i uz dječje karte koje su niže, to veliki novci. Upravo iz tog smo razloga ušli u partnerstvo s e-Dječjom karticom ‘Mudrica’, kako bi se za obitelji omogućile povoljnije karte. Svjesni smo isto tako i inflacije koja je prisutna na svim poljima, uspoređujemo se s drugim znamenitostima po Europi, gledamo i njihove cijene te tražimo mjeru i balans. Društvo nije samostalno u odlučivanju cijena. Znate da 60 posto prihoda od ulaznica ide Gradu Dubrovniku kojemu su to značajni prihodi. Tu je i poveznica s Du Passom koja ima više uključenih gradskih atrakcija. S Gradom vodimo dijaloge, vodit će se i u buduće te ćemo promatrati situaciju.
Jesu li Vam prihodi zbog Du Passa manji?
Ne promatram Du Pass kao konkurenciju zidinama u financijskom smislu. Malo se drukčije disperziraju novci, drukčiji je ‘cash flow’, ali ne vidim tu prijetnju Društvu. Nama je važno da smo relativno sposobni uložiti u ono što želimo i da tu imamo sigurnost. Svjesni smo i mjere koju moramo imati, svjesni smo i da preveliki novci mogu privući neke loše stvari. Du Pass stvarno ne promatram kao konkurenciju niti želim ulaziti u priču koliki je postotak naših ulaznica, a koliko DU Passa. Što se tiče Društva to nikad nije bila tema. Du Pass je na nekih 40, 50 posto, varira ovisno o gužvi, ali se odnos na tome stabilizirao.
Jesu li tenzije, koje su postojale dosta dugo na relaciji Grad – Društvo, nestale?
Meni je najbitnije da imamo otvoren odnos i da su nam otvorena vrata, da se može komunicirati o svemu. Tenzije danas ne vidim. Hoće li se pojaviti sutra? Možda hoće. Ne moramo se mi s Gradom u svemu složiti, ali ako imamo isti cilj, ako imamo volje za dijalog i suradnju, ako se naslanjamo jedni na druge, ako gledamo cijeli paket što Dubrovnik kao grad dobiva, što naša bivša Republika, a što druge općine, Ston, Pelješac… Mogu reći da sam zadovoljan dijalogom.
Koji su projekti u tijeku i koji su Vam prioriteti?
Ponosno mogu reći da radimo od Ponte Oštro do Janjine gdje će radovi na kneževom dvoru biti gotovi do kraja godine. To će biti četvrti dvor kojega ćemo obnoviti. Nažalost knežev dvor u Orebiću nismo još operativno uspjeli aktivirati, čekamo suglasnost na idejne projekte. U samom Gradu bih istaknuo taracu Sv. Ivana kao veliki projekt kojim sprječavamo curenje u Pomorski muzej. Tu ispravljamo neke, neću reći pogreške iz prošlosti jer su u to vrijeme korišteni dostupni materijali, bitumenske izolacije kojima je rok trajanja dotrajao. Čisti se plašt Sv. Ivana, a uskoro se nadam potvrdi glavnog projekta za kulu Drezvenik na Buži gdje bismo imali novi ulaz na Gradske zidine. ‘Guramo’ i Kaše. Kad smo tamo negdje 2017., 2018. godine radili snimke postojećeg stanja, zaključili smo da Kaše globalno nisu ugrožene. To se i potvrdilo jer se u ovom razdoblju ništa globalno nije dogodilo, ali ti mehanizmi propadanja uzrokovani morem, valovima i trešnjama djeluju. Pratimo svakodnevno i vidimo pomake koji se događaju i ne bismo se htjeli dovesti u situaciju da bude kao s Portom kad padne bokun rive pa se tek onda sanira.
Je li napravljen projekt za Kaše? Čekaju li se sredstva…?
Idejni projekt je napravljen. Imali smo više sastanaka s konzervatorima, neke stvari su se vraćale na doradu, razmatra se opseg samih arheoloških istraživanja. Svi su tu oprezni. To je remek djelo iz tog doba i nitko tu ne želi pogriješiti. No, s druge strane moramo biti limitirani, jer kad nam padne ona glava prema Sv. Ivanu, onda će se to sanirati puno invazivnije i intenzivnije nego što bismo htjeli. Zadovoljan sam projektnim rješenjem i suradnjom s tvrtkom Pomgrad koja je specijalizirana za pomorske radove, razumiju more i problematiku. Našli smo balans sa samim rješenjem da nije previše invazivno, ali da nam ipak dava mir u idućih 50 godina bez intervencija. To je projekt koji će dosta koštati te se zbog same luke neće raditi odjednom već u fazama. Mislim da je nužno krenuti u radove, barem na kritičnim mjestima i otvarati problematike pa ćemo vidjeti, razvijati i raditi dodatna istraživanja ako treba.
Tko koči početak radova?
Imamo određene sastanke s Konzervatorskim odjelom. Nekoliko puta smo vraćali projekt na dopune i popravke, a zatražili smo novi termin sastanka. Da bih želio da bude brže, bih. Međutim, konzervatori imaju svoje zakonitosti i ta se problematika ne može riješiti u dva sastanka. Ponavljam, svi tu žele biti oprezni, pa i mi i sam projektant koji sutra preuzima odgovornost. Taknuti u ovakvo remek djelo je velika odgovornost, ali moramo. Kad vidim da Kaše imaju glavne projekte i potvrde od 1986. godine, a danas je 2024. i de facto se ništa ozbiljno nije taknulo, pa više su zavrijedile da ih obnovimo.
Što je s financijama, je li to preuzeo na sebe DPDS budući da je riječ o projektu Županijske lučke uprave Dubrovnik?
S ravnateljem Županijske lučke uprave tražimo modele i to nismo definirali do kraja. Međutim ovisno o fazama i samim troškovima mi smo spremni tu uložiti znatna sredstva. Pitanje je koliko uopće ŽLUD sa svojim proračunom za jedan takav kapitalni objekt može napraviti. Problem Kaša je što ne donose novce, nisu riva koja će se sutra naplaćivati. A bit Kaša je da čuvaju cijelu luku, dio su fortifikacijskog sustava… One su u tom raskoraku. Da su mogle proći pod europski projektima, dokazati isplativost ulaganja i vrijednost, vjerojatno bi se obnavljale po nekim ranijim projektima. Kaše treba napraviti s najboljom praksom, s najboljim ljudima i s najboljim materijalima i jedino je to ispravno po meni.
Što se tiče povijesne jezgre, spomenuli ste Svetog Ivana, u obnovu će i Mala Onofrijeva fontana, kakvi su Vam još planovi?
Osim pojedinačnih projekata tu je i stalno održavanje. U Pustijerni je skela, a ići ćemo i s projektnim rješenjem između dva ulaza na Pilama gdje su strate, ulaz u park. Potpisali smo krovni sporazum s Građevinskim fakultetom u Zagrebu nastavno na sve aktivnosti koje Zavod za obnovu radi na području aseizmike Grada. Htjeli bismo i sve naše projekte provući kroz tu priču da odredimo prioritete u smislu seizmike, gdje treba više intervenirati, gdje ne treba. A upravo se na ulazu s Pila vide neke pukotine koje će se možda ozbiljnije rješavati sa sidrima.
Što bi se tu radilo?
To je u principu samo konzervacija zida, no jedno je kad je zid relativno statički zdrav. Zidine su srećom svugdje na čvrstoj stijeni i to je jako povoljno u tom statičkom smislu. Međutim, ovaj dio leži na nasipu i toga smo svjesni. Građevinski fakultet ima puno saznanja i puno radova na području grada. Imamo sreću da je tamo i čovjek iz grada, Mario Uroš koji je genijalac u some poslu, kojega grad zanima i koji želi sudjelovati u tome. Lijepo je kad ljudi koji su otišli iz grada, žele nešto svome gradu vratiti i kad im mi to možemo omogućiti. U tome treba tražiti budućnost. Za Malu fontanu je odabran izvođač te ćemo ići u obnovu čim nam Grad izda suglasnost jer vidimo da sezona još traje. Fontana u Pilama će se isto urediti da dočeka spremna gradski projekt uređenja parka Pile. Imamo još na Svetom Petru uklanjanje ruševine, i tu čekamo da ‘padne’ sezona. Dosta je projekata.
Društvo pretpostavljam nije zaduženo za obnovu pločnika Straduna, međutim ovih dana su se pojavile dosta velike kritike na račun njegovog stanja.
To je gradska stvar, Društvo tu nema ingerencije, ali pratimo stanje. Gledalo se i opterećenje grada vozilima, a znamo da se radi i čišćenje kanalizacije koja je isto tako remek djelo Dubrovačke Republike. To čišćenje je pozitivno, nužno i treba ga podržati i nastaviti dalje čistiti klončine i sekundarne kanale. To su sve bitne stvari za funkcioniranje Grada. Svaka čast tko se uhvatio tog posla jer nema puno tvrtki koje bi to mogle izgurati. S druge strane kad kanal koji je bio 90 posto zatrpan sad očistite, ipak dolazi do drukčije raspodjele sila na samome Stradunu koji nije čvrsta stijena. Događat će se nešto, treba biti spreman, a hvala Bogu još imamo izvođača koji znaju raditi s kamenom. To treba njegovati.
Suočavate li se i vi na Vašim projektima s nedostatkom radne snage u građevinskoj operativi?
Suočavamo naravno. Kvaliteta je često manja od one na koju smo navikli i koju bismo htjeli. Tu se više stvari dogodilo, od same korone koja je zaustavila ovaj dio tržišta, do izvođača koji su se tada okrenuli nekim drugim projektima. Završila je korona, ali treba neko vrijeme da se oni vrate na ovaj dio posla. Tu je i potres u Zagrebu koji je ‘usisao’ veliki dio operative. Treba vremena da se napravi balans. Sustav treba biti održiv, a za to treba vremena. Optimist sam iako sam na otvaranju Kneževa dvora na Lopudu rekao da baštinu čekaju teški trenutci. Ne smijemo upasti u klopku prihvaćanja prosječnosti, lošijih rješenja. Otežava li to? Otežava, ali moramo biti na nekoj razini ako želimo biti drugačiji. Ako želimo biti prosjek, bit ćemo prosjek, ali Dubrovnik nikad nije bio prosjek i nemamo pravo biti prosječni.
Smirile su se tenzije s Gradom, ali ste i dalje na meti kritika bivšeg gradonačelnika Andra Vlahušića. On je krajem prošle godine isticao kako ste tijekom 2022. samo 6 posto prihoda utrošili u obnovu. Što se dogodilo?
Periodično i tajnik i ja sjednemo s gospodinom Vlahušićem i popijemo kavu. Ne vidim da smo u otvorenom sukobu, ali vidimo ponekad njegove izjave o Društvu. Uopće ne želim Društvo dovoditi u situaciju da ulazimo u te dijaloge koji nam ne trebaju. Što se tiče konkretne godine, to je preslika i korone i operative kojoj treba vremena za oporavak. Projekte ne možete tek tako pokrenuti. Imate tu i faktor povećanja cijena i radne snage, treba sve ugovore revidirati, vidjeti tko je od tih izvođača preživio… Sve to dođe s odmakom i prirodnom putanjom. Zadovoljni smo i nama je jedini cilj od naših 40 posto prihoda platiti zaposlenike i režije, i sve što ostane uložiti u baštinu. Netko će vam sutra izvući jedan broj i iz toga napraviti priču. Mene to ne zanima, priča Društva je priča kontinuiteta i posvećenosti baštini. Hoće li danas, sutra netko nešto prigovarati, sjednimo za stol, vidimo konkretne rezultate i gdje smo. Da Društvo ne vrijedi, ne bi ovoliko opstalo. Nas izdižu od svih rezultati i izvrsnost i dok god to imamo, nije me strah za Društvo.