Alisa Aliti Vlašić majka je troje djece. Članica je udruge RODA – ‘Roditelji u akciji’ od 2009. godine, članica je Upravnog odbora Udruge i voditeljica podružnice Dubrovnik i južna Hrvatska koje obuhvaća područje od Zadra do našeg grada (ili samo do Dubrovnika). Najveći ponos joj je, ističe, biti savjetnica za dojenje, a vodi više-manje sve radionice ove neprofitne organizacije.
– U dubrovačkoj RODI nas je sada 12, a među nama je i jedan muški član. Udruga je osnovana s ciljem utjecanja na kreiranje društva odgovornog prema svim svojim članovima, a osobito prema djeci, roditeljima, budućim roditeljima i obiteljima. Taj utjecaj nastojimo postići informiranjem, educiranjem, aktivnim zagovaranjem i sudjelovanjem u procesima promjene, ali i poticanjem svih društvenih skupina na preispitivanje postojećeg stanja te da i sami sudjeluju u promjenama. Među nizom aktivnosti i projekata, koje trenutno provodimo, ističem projekt ‘Budi tata – tvoja uloga je važna’. Njime želimo doprinijeti kreiranju poticajnog, podržavajućeg okruženja kako bi povećali broj očeva koji koriste roditeljski dopust, aktivnije sudjeluju u obiteljskom životu i ranom razvoju djece, te odgoju djece općenito, i koji kreiraju novu ulogu oca primjerenu potrebama i dinamici moderne obitelji u kojoj oba roditelja ravnopravno sudjeluju, usprkos tradicionalnim očekivanjima o raspodjeli uloga – započinje Alisa priču o Udruzi.
Zbog čega je osnovana RODa, koji vam je bio glavni fokus pri pokretanju Udruge?
RODA se ‘rodila’ 2001. godine kada se iznos za drugih 6 mjeseci rodiljne naknade smanjio. Grupa roditelja, koja se do tada družila i razmjenjivala iskustva na internetskom forumu, okupila se ispred Vlade na Markovom trgu upozoravajući na sve više problema s kojima se kao roditelji susreću u društvu koje je djeci i obitelji sklono samo deklarativno. Ubrzo nakon tog događaja osnovala se i Udruga. Danas smo svojim djelovanjem postali prepoznatljivi u javnosti i to ne samo u području ostvarivanja prava na adekvatnu rodiljnu naknadu i prava na rodiljni dopust, već i u područjima medicinski potpomognute oplodnje, trudnoće i poboljšanja uvjeta rađanja, promociji, edukaciji i savjetovanju o dojenju, edukaciji i podršci roditeljima i budućim roditeljima, sigurnosti djece u prometu te zagovaranju prava djeteta i roditelja za vrijeme bolničkog liječenja djeteta.
U svim područjima rada trudimo se djelovati u više smjerova – informirati i educirati ciljane skupine društva, aktivno (i aktivistički) utjecati na promjene sustava te utjecati na strukture vlasti kako bi sestvorili infrastrukturni, zakonski i ostali preduvjeti promjena koje smatramo nužnima. U Dubrovniku kontinuirano provodimo radionice za trudnice, Male škole dojenja, radionice o platnenim pelenama i o odgovornom roditeljstvu, te preglede autosjedalica. Kroz ove aktivnosti djelujemo lokalno na informiranje i osvještavanje ciljane skupine.
Zašto baš porodiljni dopust?
Često se može čuti kako je u Hrvatskoj natalitet u padu, a istovremeno ne brinemo dovoljno o osnovnim uvjetima koji su potrebni parovima kako bi se odlučili za roditeljstvo. Rodiljni i roditeljski dopust smatramo iznimno bitnim ne samo financijski, kako bi početak roditeljstva bio što lakši, već je važno da da majke i očeva osvijeste važnost korištenja svoga prava na roditeljski dopust, odnosno da i očevi iskoriste svoje pravo na 2 mjeseca neprenosivog porodiljnog dopusta.
Ipak, imali ste okrugli stol ‘Trudnice na poslu’? Kako je prošao?
U 2013.godini provodili smo projekt ‘Trudna na poslu – STOP diskriminaciji majki na tržištu rada’ u sklopu kojeg smo i u Dubrovniku održali okrugli stol. Nažalost, u Dubrovniku se nije odazvao veći broj poslodavaca. U razdoblju života kada pokušavaju pronaći svoje mjesto na tržištu rada i ostvariti karijeru, žene se istovremeno okreću planiranju obitelji i ostvarenju majčinstva. Takva dvostruka uloga stavlja ih u neravnopravan položaj u odnosu na muškarce jer u očima poslodavaca, koji su još uvijek većim dijelom muškarci, žene su manje poželjna radna snaga zbog mogućih izbivanja s posla tijekom trudnoće, za vrijeme rodiljnog i roditeljskog dopusta te u vrijeme dok su djeca mala. Cijeli je niz poteškoća s kojima se žene susreću kada se žele uključiti na tržište rada, zadržati svoje radno mjesto ili se vratiti na posao nakon duljeg izbivanja radi ostvarenja majčinstva.
Jedna od najbitnijih RODA-inih radionica je ‘Mala škola dojenja’, mala ali od velikog značaja za mlade mame.
Potreba za ovakvom vrstom radionica nastala je kada smo počeli živjeti u nuklearnim obiteljima, odnosno samo roditelji i djeca. Nekada su žene učile dojiti jedna od druge, tj. u vrijeme kada je više žena živjelo u zajedničkom kućanstvu, međusobno su si pružale podršku. Mala škola dojenja stvara slično okruženje. Educirane Rodine savjetnice za dojenje pružaju informacije kako bi se trudnice što bolje pripremile za nadolazeći period dojenja. Dojenje je vještina koja se treba naučiti. U prvim danima i mjesecima s djetetom majci je najpotrebnija podrška okoline koja je neće obeshrabriti pri prvim eventualnim poteškoćama. Na radionicama trudnice, između ostalog, informiramo i o načinima kako samostalno pratiti napredak dojenog djeteta, kako prepoznati prve znakove gladi, jer nije svaki plač – plač gladi, te kako reagirati na prve eventualne poteškoće. Razbijamo razne mitove o dojenju jošuvijek prisutne u našem društvu, kao što je uvjerenje da ‘malo pive ne šteti dojenju’ ili da ‘dojilja ne smije konzumirati određenu hranu’.
Općenito, puno radite na osnaživanju žena?
Da, iznimno je bitno osnažiti ženu i pružiti joj punu podršku u najemotivnijem i možda najvažnijem važnijem periodu majčinstva. Ukoliko u potpunosti razumiju cijeli proces, odnosno što se događa tijekom trudnoće, poroda i dojenja, i same se osjećaju snažnije u svojoj ulozi majke. Na Maloj školi dojenja, također, informiramo kako izbjeći nastanak problema, no ukoliko i dođe do njih, kako reagirati već na prve simptome, te kako i samostalno pratiti napredak djeteta. Većina početnih problema lako je otklonjiva i mi upravo našim savjetima i edukacijom nastojimo osnažiti žene da nastave dojiti.
Mislite li da majke danas gube povezanost s djecom zbog vraćanja na posao, ubrzanog načina života i slično?
Ne možemo se vraćati u prošlost. Nisam za to da živimo onako kako su naše bake i majke živjele. Moramo živjeti u skladu s našim vremenom. Trenutno su majke na udaru velikog broja informacija između kojih je teško pronaći one prave, kvalitetne. Naša edukacija, i za porod i za dojenje, pratipreporuke Svjetske zdravstvene organizacije i brojnih stručnjaka iz područja prirodnoga poroda i dojenja. Poražavajuća je činjenica da se trenutno samo tridesetak posto trudnica informira o trudnoći, porodu ili dojenju. Dakle, oko 70 posto žena uopće ne zna što ih čeka kada dođu u rodilište, a pri tome često čujemo razmišljanje: ‘Pa kako su druge, tako ću i ja, neka je samo živo i zdravo.’ Povezivanje s djetetom počinje već u trudnoći.
Kakav je položaj žena, majki, rodilja trenutno u Dubrovniku i Hrvatskoj?
Položaj žena u Dubrovniku, i općenito u Hrvatskoj, nažalost, još uvijek nije ravnopravan s položajem muškaraca. U trenutku kada muškarac sazna da će postati otac, vrlo lako iznosi tu činjenicu na poslu, dok žene, kod većeg broja poslodavaca, tijekom trudnoće počinju proživljavati razne oblike diskriminacije. U Dubrovniku, s povećanjem broja sezonskih ugovora, trudnice i majke su stavljene u posebno težak položaj, gotovo da je nemoguće da se trudnici produlji ugovor na odredeno vrijeme.
Često se mogu čuti priče rodilja o traumatičnim iskustvima iz bolnica. Kakav je odnos prema ženama koje dođu u rodilište?
Gotovo svakodnevno saznajemo za razna traumatična iskustva poroda diljem Hrvatske. Iako se često čuje da je u dubrovačkom rodilištu situacija bolja nego u pojedinim drugim hrvatskim rodilištima, ona je još uvijek daleko od prihvatljive. Sa ženama se još uvijek ne komunicira dovoljno, provode se rutinske intervencije, a ne poštuju se ni preporuke Svjetske zdravstvene organizacije o prirodnim fiziološkim porodima… Iako porod započinju kao normalan, prirodan porod, nakon niza često nepotrebnih intervencija, porodi nerijetko završe rizično i traumatično, i za majku i za dijete. Veliki broj postupaka koje naša bolnica provodi rutinski, SZO je odbacila kao nepotrebne ili čak štetne. Ono što bih voljela naglasiti jest da dubrovačko rodilište ima mogućnost poroda na stolčiću za koje se najčešće treba ‘lavovski izboriti’ u trenutku kada bi to žena najmanje trebala, dok se nerijetko dogodi i da bude izložena podsmijehu, a često ih se uvjerava u nekorisnost ili ‘zaostalost’ takvog položaja tijekom poroda što je daleko od istine.
Na koji način to promijeniti?
Kroz povijest se pokazalo da su se gotovo sve veće promjene u društvu dogodile ‘odozdo prema gore’. Vjerujemo da je put prema boljim i humanijim uvjetima u rodilištima diljem Hrvatske informiranje i osnaživanje žena. Nedavno smo pokrenule i web-stranicu rodilista.roda.hr koja sadržava aktualne informacije koje su od koristi svim trudnicama, njihovoj pratnji na porodu i svima koji se aktivno zauzimaju za to da se trenutačni sustav, u kojem je rodilja objekt, zamijeni sustavom u kojem će potrebe trudnica i rodilja biti u središtu pozornosti, njihova prava biti poštovana, a suradnja sa sustavom (primaljama i liječnicima) partnerska. Takav će sustav podržavati informirani izbor žena koje će moći odabrati mjesto i način poroda, ali i skrbi.
Jesu li žene u rodilištima ponižavane?
Jesu. Nisu sve, ali i jedna je previše. Žalosno je da je nasilje nad tijelom žene koja rađa, i djetetom koje se rađa, još uvijek društveno prihvatljivo i opravdano, a od žena se očekuje da o svojim traumama ne govore. Upravo provodimo akciju ’16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama’ gdje su žene pozvane da prekinu šutnju i prijave kršenje vlastitih prava na porodu. Nekoliko izjava smo stavili i na našu Facebook stranicu. Sumnjam da ijedna osoba može ostati ravnodušna čitajući ih.
Možete li prepričati Vaše osobno iskustvo?
Prvi porod mi je bio iznimno traumatičan, istovremeno, nažalost, moram ga nazvati i vrlo tipičnim za dubrovačko rodilište, tj. u šali ponekad kažem da sam dobila „cijeli paket usluga“. Bio je induciran i popraćen nizom ružnih komentara u najgorim trenutcima. Intervencije su se nizale bez da mi je bilo tko govorio što rade, bez da su pitali za pristanak, bez da su mi htjeli dati vode i sl. Napominjem da mi je tada bilo 25 godina, bila sam u izvrsnoj fizičkoj formi i imala zdravu trudnoću. No, kao i većina žena, kada sam dobila dijete u ruke, promislila sam: ‘To je to. Bitno da je živo i zdravo.’ Onda sam došla doma i krenuo je gnjev. Nisam mogla vjerovati da to tako izgleda u 21. stoljeću. Da su žene postale nesposobne rađati bez toliko intervencija, već bi evolucija nešto učinila. Najgore od svega je što takav i slični porodi ruše svako dostojanstvo žene. Nedugo nakon poroda saznala sam za udrugu RODA, a i nekoliko puta sam zvala njihov SOS za dojenje. Prateći stranice Udruge uvidjela sam da se između ostalog, zalažu i za dostojanstven porod. Učlanila sam se kako bih barem malo pridonijela da moja kćer, ukoliko jednom odluči postati majka, ne doživi iste traume kao i ja.
Tri godine poslije, uslijedio je moj drugi porod, koji je bio na stolčiću. Tijekom te tri godina dosta sam se informirala o fiziološkom, prirodnom porodu: o svim procesima koji se događaju u ženi tijekom poroda, kako ‘raditi s hormonima’ i slično. Nažalost, dolaskom u rodilište ponovno sam se skoro do izgona morala prepirati s osobljem kako bih ostvarila pravo poroda na stolčiću. Bila sam odlučna u namjeri da rodim na stolčiću jer sam znala sve prednosti i blagodati koje takav položaj tijekom porod nosi za ženu, a posebno za dijete koje se u tom položaju najmanje pati tijekom prolaska kroz porođajni kanal. Znala sam ukoliko porod neće završiti carskim rezom, on mora biti na stolčiću. Ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi neprirodan ležeći položaj poroda bio bolji od prirodnijeg – čučećeg/sjedećeg. Treći porod je, također, bio na stolčiću.
Što je, u biti, prirodni tijek poroda?
Svakoj ženi bih preporučila da ne žuri u rodilište na prvi znak početka porođaja te da pričeka kod kuće, da tijekom trudova što više hoda, ljulja bokovima, sjedi/cupka na pilates lopti, tj. da osluškuje svoje tijelo i radi sve ono što joj stvara ugodu i olakšava trudove. Uvijek bih preporučila porod na stolčiću kao puno bolju i prirodniju opciju, koji doprinosi lakšem i bržem porodu.
Dakle, ‘prirodni porod’ nije nužno prirodan?
Često se za svaki vaginalni porod kaže da je bio prirodan. Prirodan porod je onaj u kojem nije bilo niti jedne intervencije s treće strane, gdje se sve odvijalo fiziološkim putem. Doktore iznimno poštujemo, zahvalni smo im za svaku intervenciju koju su učinili kada je ona zaista bila i potrebna. No, činjenica je da se najveći dio intervencija još uvijek provodi rutinski, a u velikom postotku nakon prve intervencije slijedi cijela ‘kaskada intervencija’. Zadnjih par godina u Zagrebu organiziramo konferencije na razne teme vezane za porod i dojenje. Stručnjaci diljem svijeta dolaze kao predavači, a sa svakom godinom povećava se i broj hrvatskih zdravstvenih djelatnika koji prisustvuju. Često čujemo komentare od ginekologa iz zemalja Unije da bi njihovi djelatnici dobili otkaz ukoliko bi učinili određene postupke, koji su kod nas gotovo rutinski.
Često pri porodima u rađaonama sudjeluju i studenti medicine. Mislite li da je to potrebno?
U nekim rodilištima u Hrvatskoj događa se da tijekom poroda bez ikakvog pitanja dopuštenja rodilje u bilo kojem trenutku uđe grupa nepoznatih ljudi i promatra porod. Vjerujem da bi se isto i u Dubrovniku događalo da imamo Medicinski fakultet. Razumijem i jednu i drugu stran. Vjerujem da je od iznimne važnosti da se tijekom obrazovanja prisustvuje porodima kako bi se najviše i naučilo, no, također, smatram da je potrebno prije poroda pitati trudnicu dopuštenje. Dijelu trudnica vjerojatno to ne bi smetalo i vrlo rado bi pridonijele boljoj praksi i izobrazbi mladih doktorica i doktora, ali ima i žena koje bi najradije da su u zamračenoj prostoriji u što većoj intimi. Potrebno je samo tražiti pristanak.
Kako komentirate pobačaj i trenutne trendove pokušaja zabrane istog?
Pobačaj, nažalost, postoji oduvijek. Vjerujem da će uvijek biti žena koje će se odlučiti za njega. Smatram da se sve snage trebaju usmjeriti na edukaciju i osvještavanje djevojaka. Treba raditi na prevenciji, ali pri tom nikako zakonski zabraniti pobačaje u Hrvatskoj. Iz prakse se zna da zabrana ne umanjuje broj pobačaja, već ga samo čini opasnijim. Danas smo suočeni sa situacijom da učenice, studentice i studenti, ne znaju temeljne činjenice o seksualnosti, kontracepciji i odgovornostima koje roditeljstvo nosi sa sobom.
Što mislite o kućnom porodu?
Važno je da imamo informirani izbor. Dok je u velikoj većini europski zemalja on zakonski reguliran i moguć, u Hrvatskoj je kućni porod još uvijek bauk. Iako zakonski nije zabranjeno roditi kod kuće, primaljama je zabranjeno prisustvovati kućnom porodu. Aktivno se borimo za to da se stvore uvjeti da kućni porod zaživi kao jedna od mogućnosti i u Hrvatskoj. Svaka žena bi trebala imati pravo na informirani izbor, odnosno trebala bi moći odabrati mjesto i način poroda, ali i skrbi.
MNJ