Vanda Đanić nova je, stara, članica Dubrovačkog simfonijskog orkestra. Naime, ova je vrsna violončelistica, supruga i majka čak petero djece, u jednom trenutku svog života, dok su djeca bila mala, procijenila da joj je bolji izbor raditi kao profesorica. I u tom je poslu bila izvrsna, u prilog čemu govore vrhunski rezultati njezinih učenika. Sada su se želje i okolnosti preokrenule i Vanda je od vanjskog suradnika ponovno postala stalna violončelistica DSO-a.
Iz Dubrovačkog simfonijskog orkestra otišli ste raditi kao profesorica u Umjetničku školu Luke Sorkočevića. Sada ste se opet vratili za stalno u DSO, s kojim ste čitavo vrijeme surađivali. Zašto ste bili otišli i što Vas je motiviralo da se vratite?
Pa zapravo nemam osjećaj da sam ikada otišla… Nakon diplome, zaposlila sam se u DSO kao vođa violončela. Nedugo nakon toga, dobila sam poziv iz muzičke škole da mijenjam kolegicu koja je išla na porodiljni dopust. U tih godinu dana, dogodila se ljubav prema pedagogiji i učenicima i tako sam ostala raditi u školi kao vanjski suradnik s dijelom satnice. Međutim, kako se moja obitelj povećavala, bilo mi je sve teže uskladiti brojne probe, koncerte i termine, pa kad sam dobila ponudu da pređem na stalno radno mjesto u školu, moj suprug i ja smo procijenili da će nam biti lakše organizirati se na taj način. U DSO-u sam ostala kao vanjski suradnik i to je godinama jako dobro funkcioniralo. A sada se dogodila obratna situacija. Naime, škole su prešle na jednosmjenski rad i došlo je do toga da je moje najmlađe dijete uvijek ujutro u školi, a ja sam uvijek popodne. Ukratko, pet dana se skoro ne vidimo, što mi je kao majci potpuno nezamislivo. I evo, Božjom providnošću poklopila se ta situacija sa potrebom orkestra i sad sam opet tu – na novom starom radnom mjestu, u pomlađenom orkestru gdje su vođe mladi kolege kojima sam predavala orkestar u srednjoj školi, a kolegice u sekciji moje bivše učenice. Nastavljam raditi i u školi, ali u manjem opsegu, što me veseli, jer je neusporedivo manje administracije i organizacije nego kad sam bila stalno u školi sa punom satnicom, a još k tome i pročelnik odjela i profesor savjetnik. Općenito, dministrativni dio, kao i u mnogim drugim strukama, uzima sve veći opseg pa mi je drago da je taj dio iza mene.
Koja je razlika surađivati s Orkestrom i biti stalnim članom? Za pretpostaviti je kada ste stalni član da znatno više vježbate i svirate, što očito želite?
Tako je. Velika je razlika povremeno ili stalno svirati u orkestru. Osim brojnijih programa i više vježbanja, stalni član orkestra, pogotovo vođa, ima veću odgovornost u smislu suradnje, organizacije rada i općenito svega što se u orkestru događa. Povremena suradnja pak ima drugačiju vrstu zahtjevnosti, naime postoji mogućnost da ne budete u formi, da ‘ispadnete iz štosa’… Moja sreća je što sam član Dubrovačkog gudačkog kvarteta, zatim Klavirskog tria Dubrovnik, dua Magical strings, suradnik radionice Sorgo, Dubrovačkih ljetnih igara i raznih drugih prigodnih sastava i događanja, pa nije bilo takve bojazni. A u formi sam se održavala i solističkim koncertima s orkestrom te recitalima s pijanistom Albertom Frkom.
Vaši su učenici vrlo uspješni, što puno govori o Vašem edukativno pedagoškom pristupu i radu. Naime, pod Vašim su mentorstvom dobili brojne nagrade i priznanja. To Vas nesumnjivo ispunja ponosom?
Apsolutno! Iznimno sam ponosna na svoje učenike i na naše zajedničke uspjehe. A moram reći da ih je kroz ove godine bio nemali broj. Najvećim uspjehom smatram što su mi sve sadašnje kolegice, kako u školi tako i u orkestru, moje drage učenice. Ima ih i u Zagrebu, Sarajevu i Šibeniku, svi su uspješni i vole svoj posao. Također i svaki nastup učenika, pogotovo koncerti s DSO, pa koncerti u Kneževom dvoru, nedavni koncert komornih sastava na Igrama, svako natjecanje, nagrada, gostovanje, položen prijemni ispit za akademiju… sve su to veliki uspjesi, kako za mene tako i za njih. Uspjeh je i kad učenik koji se odluči nečim drugim baviti ipak završi srednju glazbenu školu. Uspjeh je kad bivšim učenicima ostanu ljubav i lijepa sjećanja pa jednoga dana upišu svoju djecu u glazbenu školu, te kad su nam publika na koncertima. Oni ‘mjerljivi’ uspjesi su nekoliko stotina regionalnih, državnih i međunarodnih nagrada, brojni Oskari znanja, godišnja nagrada Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga, nagrada na međunarodnom natjecanju za najboljeg profesora, te činjenica da sam jedina u državi dobitnica prvih državnih nagrada u tri različite discipline:
violončelo, komorni sastavi i orkestri. Naravno da svi ovi uspjesi nisu došli preko noći i moram reći da ovakav način rada zahtijeva daleko veći angažman i vrijeme od onoga koje vam je u satnici, ali kad se spoji ljubav prema sviranju s ljubavlju prema pedagogiji, teško je da se takva ljubav neće prenijeti i na učenike.
Čemu se najviše veselite u nadolazećem razdoblju s Orkestrom?
Veselim se novim programima, dobrim dirigentima i solistima, uspješnim koncertima, brojnoj i zadovoljnoj publici, a jako me veseli i ponovno pokrenuta suradnja DSO-a s našim
studentima koja je jedno vrijeme bila zanemarena; sadašnja uprava je shvatila da je to neprocjenjiv zalog za budućnost orkestra.
Kćeri su pošle Vašim stopama. Čak zajedno svirate. Zasigurno Vas to ispunja ponosom i nesumnjivo je poseban osjećaj ono što najviše volite dijeliti s onim koga najviše volite – vlastitim djetetom?
Najmlađa kćer je u 4. razredu glazbene škole i svira violončelo. Zasad je u tome vrlo uspješna i što je najvažnije, veseli ju. Ide na natjecanja, kako solistička tako i komorna, a zajedno smo
svirale na školskim koncertima te na nekoliko promocija knjiga i otvaranja izložbi. To je zaista poseban osjećaj i užitak. Srednja kćer pošla je mojim stopama, ona je violinistica i odlična
je studentica druge godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Također me veseli što smo imale priliku zajedno nastupati, a upravo ovaj tjedan sviramo zajedno u programu DSO-a. Naj
starija kćer, studentica stomatologije, završila je osnovnu glazbenu školu i odlično je svirala violončelo; išla je na natjecanja, svirala je i sa sestrom, a imala sam radost nastupati i s njom.
Mlađi sin je svirao violončelo četiri godine, zatim flautu tri godine, a sad voli svirati gitaru, slušati ozbiljnu glazbu i dolaziti na koncerte. Stariji sin je jedini koji nije naslijedio interes za
glazbu, ali zato dijelimo ljubav prema matematici; on je diplomirani inženjer geodezije i geoinformatike.
Biti glazbenik nije lako. Nije to jedna od onih profesija u kojoj završiš školovanje, kreneš raditi i to je – to! Treba stalno vježbati, unaprijeđivati se… Imate veliku obitelj, puno djece. Kako sve usklađujete?
Dan po dan, uz dobru organizaciju i Božju pomoć. Nekako često ispadne da što čovjek ima više vremena, manje toga stigne. Zapravo rekla bih da se nikad ne stigne sve, ali bitno je
ne zanemariti svaki dan isto, pa je to nekad obitelj, nekad spavanje, vježbanje, čitanje, šetnja, pospremanje… Velika pomoć mi je suprug koji je razvozač, kuhar, meštar u kući, dobar otac i najbolji prijatelj. Dok su djeca bila mala, a ja na postdiplomskom studiju, naučila sam drugačije koristiti vrijeme, vježbati u komadićima, ‘između kapi’.
U kojoj je mjeri Dubrovnik dobar grad za glazbenika? Svjetski smo, a ipak maleni. Koje sve mogućnosti ovaj grad pruža, a koje su mane u tom pogledu i kako ih glazbenik može iskompenzirati, prevazići? Možda putovanjima, usavršavanjem, suradnjama?
U individualnom smislu, to je ono što ste rekli: odvojenost i malu sredinu može se nadoknaditi neprestanim usavršavanjem, suradnjom i putovanjem, a generalno, Dubrovnik je zaista svjetski po velikoj kulturi i tradiciji muziciranja. Imamo odličnu glazbenu školu i orkestar, Knežev dvor koji je inspirativan, gdje i poznati glazbenici rado vole doći nastupati. A mali smo prvenstveno jer imamo mali orkestar. DSO je sastavom na rubu da može biti simfonijski orkestar i to nas jako ograničava s programom, te često treba zvati ispomoći iz drugih gradova za bilo koju veću simfoniju. Drugo što uvjetuje kvalitetan glazbeni život i što je potrebno svakom gradu, je koncertna dvorana. Teško je ovisiti o vremenskim prilikama, svirati zimi u hladnim crkvama.