Dok se mi bavimo lokalnom politikom, iščekivanjem i preživljavanjem sezona, ‘ispod radara’ nam prolaze upozorenja uglednih morskih biologa i ostalih stručnjaka vezano za naše more da se dozovemo pameti. Planiranje i širenje marikulture, uzgajališta, kanalizacije, septičke jame, fekalije s brodova, koče… Sve to uništava naš morski eko sistem. U kojoj je mjeri uništen, od čega najviše, kako i tko ga treba zaštititi od daljnjeg uništenja… pitanja su na koja smo odgovore potražili kod znanstvenog savjetnika u Institutu za more i priobalje, doktora biotehničkih znanosti koji je u svom istraživanju i radu posvećen upravo moru i očuvanju blaga koje u njemu počiva.
Jesmo li zaista toliko pretjerali, na koji način smo sve zagadili naše more i obalu i kakvo je realno stanje ispod morske površine?
Bez opsežnog monitoringa teško je govoriti o opsezima zagađenja i realnom stanju. Znanstvenici koji se bave morem odnosno životom u njemu dolaze do direktnih ili indirektnih podataka o posljedicama ljudske aktivnosti koja se očituje povlačenjem ili odumiranjem organizama zbog zagađenja, narušavanjem lokalne i globalne ravnoteže kao osnovnog problema u prirodi.
Morsku sredinu zagađujemo iz više smjerova, najizraženiji je s kopna ali ono također dolazi zrakom, s mora ili aktivnostima u moru ili morskom dnu. Pogledajte samo našu obalu, prisjetite se kakva je bila prije 50-ak godina, a kakav pritisak imamo danas. Prije se upiralo prstom i strašilo sa Španjolskom i njihovom betonizacijom, danas je imamo ovdje. Iz masovnog turizma ušli smo u još masovniji što smanjuje kvalitetu života lokalnom stanovništvu te doživljaj turistima koji u većim centrima neće vidjeti život lokalaca nego ugostiteljsku industriju. A sve to stvara pritisak na more i prirodu u cjelini.
Koji su ključni uzroci onečišćenja našeg mora i to redom; od najvećih zagađivača nadalje?
Komunalni otpad ili njegovi ostaci dospijevaju u more, kemikalije, deterdženti, ulja, boje, i slično. Sve to dospije u more neodgovornim ponašanjem, neadekvatnom tehnologijom na odlagalištima smeća, djelovanjem vjetra i oborina. Poljoprivreda s kemikalijama koje koristi znatno onečišćava more, a one nam dolaze rijekama i ispiranjem s kopna. Promjena riječnih tokova može se znatno odraziti na more. To može biti opasnost za posebna prirodna područja kao Malostonski zaljev ako se dogodi u našem zaleđu, jer slatka voda iz vrulja također gradi uvjete za kvalitetno školjkarstvo. Neriješena, stara kanalizacijska infrastruktura te septičke jame u turističkoj sezoni su tempirana bomba za kvalitetu mora na kupalištima i širenje bolesti. Prosječne temperature zraka i mora zadnjih desetljeća rastu, često su sedmi i osmi mjesec obilježeni dugotrajnim visokim temperaturama mora od 28-30 C. Kad izostanu burini u sedmom mjesecu more se neće hladiti podizanjem hladnijih slojeva.
Što bi značilo upozorenje biologa da bi marikulturu trebalo ‘pažljivo planirati, a ne ovako…”? Što uzgajališta, kavezi rade moru? I je li točno da bi za slučaj planiranih povećanja broja uzgajališta mogla nestati čitava staništa?
Ribarstvo i marikultura također ostavljaju značajan trag u morskom ekosustavu. Na primjer koće su neselektivni alat koji može nanijeti značajnu štetu životu na dnu pa tako čitavom lancu ishrane u moru. Tome se pokušava doskočiti zoniranjem, vremenskim ograničenjima ribarenja i veličinom oka u odnosu na snagu motora broda. Vrlo je bitna ta faza odmora. Za repopulacije organizmi morskog dna trebaju vremena. Za jednu kvalitetnu obnovu na morskom dnu trebalo bi proći bar dvije godine bez uplitanja čovjeka. Priroda se bez nas brzo oporavi ako joj damo šansu. Nešto slično imamo i na kopnu gdje kroz plodored odmaramo tlo. Intenzitet ribarenja indirektno je vidljiv na veličini organizama koji se plasiraju na peskarije. Riba je sve manja kao i drugi organizmi. Veliki komadi su sve rjeđi pa takvi finu u restorane. Grad nam u sezoni vonja kao velika teća puna buzare ili friganih gambora (nerijetko na izgorenom ulju). I zato će marikultura rasti dok god bude potražnje kod lokalnog stanovništva i turističke mašinerije.
Zašto dolazi do povećane bolesti i smrtnosti riba u kavezima u staništima?
Marikulturni uzgoj i tov tuna također znatno onečišćuju more i dno. Velika količina ribe u kavezima, produkti metabolizma i višak hranjiva ugrožavaju život na dnu. Tu treba dodati i tvari koje dolaze veterinarskim i zootehničkim mjerama u obliku antibiotika, dezinficijensi, sredstva protiv obraštaja i sl. Od većeg otpada tu spada obraštaj, uginuli organizmi iz uzgoja, ambalaža, dijelovi kaveza i sl. To je najlakše prevenirati kvalitetnim i kontroliranim radom. Pokušava se raditi na polikulturnom uzgoju koji bi bolje iskoristio sav višak hrane te produkte metabolizma. Dakle, uz uzgoj ribe možemo imati mogući uzgoj nekih vrsta koje bi djelomično čistile morsko dno.
Važno je da su neovisni znanstvenici uključeni u planiranja, izradu studija utjecaja i praćenja stanja okoliša na takvim mjestima jer ravnoteža između djelatnosti i okoliša je nužna. Visoke koncentracije ribe u kavezima uzrokuju lakši prenos bolesti, trošak za medicinske preparate, širenje bolesti u okoliš. Visoke ljetne temperature mora i velika gustoća ribe u kavezu nisu sretna kombinacija jer može doći do povećanog mortaliteta uslijed bolesti i nedostatka kisika kod osjetljivijih vrsta u uzgoju. Imali smo prošlih godina te primjere s ovratom u uzgoju na mediteranu. Nagle promjene u okolišu kao jake struje mogu privremeno deformirati oblik mreža kaveza što dodatno sužava prostor i pri većoj koncentraciji organizama olakšava fizičke ozljede i prijenos bolesti, povećava stres i smanjuje imunitet. Riba tad obolijeva od različitih bakterijskih i virusnih oboljenja a mogu se širiti i različiti paraziti.
Što treba napraviti po pitanju ribarstva i marikulture?
Postoje nacionalni planovi za razvoj akvakulture koji se donose za nadolazeća razdoblja u pogledu ribarstva i marikulture. Bitno je da oni budu izrađeni kvalitetno i stvore podlogu kvalitetnog odnosa ravnoteže marikulture i okoliša. To znači da potrebu za velikim profitom treba kontrolirati kroz stroga pravila i praćenjem stanja od strane neovisnih znanstvenika. Promjene u moru zadnjih godina su uočljive i laicima pa se na njih treba reagirati i u planiranje uključivati adekvatnu reakciju. More koristi lokalno stanovništvo, turizam u sve dužoj sezoni, trgovački promet i marikultura. Cilj je sve to uskladiti, i dovesti u ravnotežu s okolišem što je vrlo teško bez podizanja svijesti stanovništvu.
Naš loš odnos prema moru u konačnici se i nama vraća na isti način zar ne?
Nažalost, prema moru se ponašamo kao zabušanti koji pod tapit guraju okolno smeće iz prostorije, a sve je opet tu pod nosom. To nam se vraća, ulazi u lanac ishrane i evo ga ponovo na pjatu i našem organizmu. Doduše relativno smo izdržljivi, prilagodljivi, pa ćemo preživjeti, naravno oni među nama s najboljim genetskim materijalom. Pozitivna selekcija barem u prirodi još djeluje.