Bend Valetudo proslavio je 18. godinu postojanja i kontinuiranog rada, sviranja i stvaranja. Žao im je što zbog cijele situacije nisu uspjeli napraviti koncert povom rođendana, no, na samom kraju 2020. godine objavili su novi, treći album ‘Pasaporat’ koji je svojevrsni homage njihovoj punoljetnosti. U razgovoru za DuList Valetudovci su nam rekli nešto više o albumu, inspiraciji, ali su i prokomentirali trenutnu situaciju na glazbenoj sceni.
‘Izbacili’ ste album u koronavirusnom razdoblju kada to većina glazbenika možda i ne bi napravila jer ne mogu svoj uradak promovirati. Kako ste se na odlučili na ovaj potez?
Srđan Obad: To je još jedan dokaz da nismo komercijalni. Odlučili smo se za to jer smo htjeli objaviti nešto pozitivno u ovo vrijeme. Ljudima treba skrenuti pažnju od svih vijesti i da se kroz naš izričaj vrate u đir koji je bio ‘normala’. Svatko može poslušati album ili neku našu pjesmu i maknuti fokus misli od ove situacije.
Nikša Selmani: Na albumu smo radili dugo vremena, oko dvije godine. Snimili smo puno više materijala, ali odlučili smo se za osam pjesama. Htjeli smo da ljudi nađu glazbeni odmak od 45 minuta i maknu se od grubih stvari koje se događaju.
U prijašnjim najavama isticali ste kako će se album zvati Trans Mediteraneo. Ipak, promijenili ste naslov u Pasaporat. Zašto?
Srđan Obad: U zadnjem trenutku smo promijenili naziv. Dvije su varijante priče. ‘Pasaporat’ označava želju da ljudima ubrzo bude trebao pasaporat kako bi mogli putovati, a ne da budu zatvoreni u lokalnim sredinama. To je vizija u bolju budućnost kroz ovu situaciju. Također, svaka pjesma je zemlja snova pa ti zato treba – pasaporat.
Album nastavlja priču vaša prethodna dva albuma. Na koji način?
Srđan Obad: Izričajem se nastavlja naš autentičan i prepoznatljiv stil. To je uvijek dodatna težina na leđima autora kad ga se ne može uspoređivati s drugima. Teže prolaziš dok se ljudi naviknu na tvoj autentični stil.
U čemu ste pronašli inspiraciju za pjesme?
Srđan Obad: Inspiracija je u prostoru. Ali, inspiracija je uvijek u nama. Na neki način je iniciramo kad dođemo u prostor u Staroj bolnici gdje smo i započeli našu priču. Otvorimo prozor i čekamo da uđu muze. Ako su u prolazu, super. Nastane tema, nastane pjesma! U svemu je bitna sinergija nas kao autora i cijelog benda koji to prihvaća te daje svoje izričaj i autorski obol. Cijeli je taj proces dugotrajan, zanimljiv i specifičan. Dođe do situacije kad bendu ne paše ono što smo napravili i onda tu pjesmu stavimo sa strane, da odleži. Onda je pustimo nakon dugo vremena, a kod većine reakcija bude: ‘U, što je ova stvar dobra’.
Nikša Selmani: Te muze mogu zvučati kao floskula, ali u stvari je to istina. Moje nekakvo iskustvo u stvaranju glazbe je da što se više osjeća tvoja osobna intervencija u umjetničkom djelu, ta pjesma je lošija. Mora se osjetiti da nema ‘tebe’ u pjesmi. Ne smije biti osobne namjere. Također, mi smo ljudi u zrelim godinama i meni je osobno sve teže raditi glazbu za mlađe generacije. Jednostavno, što si stariji, postaješ sve više introspektivan, počneš stvari promišljati iz dubine, a ne površno.
Nije vas zaustavila korona u kreativnom procesu?
Srđan Obad: Pojačala nam je kreativni proces.
Nikša Selmani: Glazbene kolege iz Hrvatske ističu kako su se u načelu svi zatvorili u studije i svi rade glazbu. Nije lako kolegama koji se bave i žive od glazbe. Sad im je jako teško. Čini mi se da bi o tome trebalo razmišljati, pogotovo o onima koji su slobodni umjetnici i od glazbe žive. Oni su po meni u najgoroj situaciji. Kad pogledate, ljudi su u lockdownu htjeli vidjeti umjetničke proizvode i to ih je držalo na životu. Kad se ozbiljnije pogleda, ti umjetnici od toga nisu ništa dobili. Društvo zapravo jako ovisi o umjetnosti. Ona daje smisao životu, ne samo kad je u redu, nego pogotovo sada kad je teška situacija. Ljudi vole pogledati nešto kreativno. o umjetnosti.
Srđan Obad: Zato i jesmo izbacili album.
Postoji zanimljivost po pitanju izgleda vašeg albuma.
Srđan Obad: Sve se promijenilo u zadnji trenutak. U početku smo imali viziju izdavanja CD-a i ploče. Zatim smo od te ideje odustali. Dogodio nam se kreativni klik. Odlučili smo se maknuti od cijele te priče i izdati album, mali pasaporat s QR kodom koji je zapravo praktičan. Bit će to kao knjižica, pasoš s grbom Dubrovačke Republike, unutar kojeg će biti tekstovi osam skladbi s fotografijama iz spotova. Također, svaki pasoš ima prostor na koji se stavljaju pečati. Zamišljeno je da u budućnosti, tko kupi naš album, i koliko bude imao prostora za pečat, toliko će besplatno moći doći na naše koncerte. I da, tko uzme pasaporat, imat će pravo i ‘downloadati’ još nekoliko ‘skrivenih’ skladbi, koje neće biti dio službenog dijela albuma, a koje nikad nisu izašle od Valetuda. U konačnici će tu biti više od osam pjesama.
Nikša Selmani: To je zapravo nešto što smo prvi napravili u Hrvatskoj. Smisao je da ljudi kad dođu na svirku da kažu: ‘Evo pasaporat, mogu proći’. To nam je namjera.
Jeste li nekad htjeli ili zamišljali nešto još više, neku veću popularnost?
Srđan Obad: Kod nas nema veće popularnosti od ove (smijeh). Jedino što bismo htjeli raditi je pojačati produkciju nastupa i dignuti marketing na višu razinu. Normalno, treba nam dosta sredstava kako bismo ‘izbacili’ svoje audio-vizualne ideje i pretočimo ih u taj naš eksperiment.
Nikša Selmani: Jednu stvar možda javnost ne zna. Suština je u tome da jedan bend, da bi mogao sebe promovirati, mora uložiti jako puno sredstava te pronaći ljude koji se profesionalno bave promocijom i traženjem koncerata. To je jedan čitav profesionalni svijet u kojem se vrti veći novac. To je nešto u što mi nikad nismo preduboko ušli zato što nismo imali interes za time. Činjenica je da je to jedan svijet koji nema veze s glazbom. Možeš raditi fantastičnu glazbu, ali ako ne ulažeš sredstva u promociju, ta glazba neće doći do velikog broja ljudi. Međutim, kada dođe do ljudi i kad se uspije dovoljno promovirati, onda se možda i stvore prava mjerila u smislu je li neka glazba više prihvatljiva ili nije. Iskreno, osobno dijelim glazbu na dobru i loše, kvalitetnu i nekvalitetnu. To je li nešto prolazi kroz narod kao hit, to zaista nije mjerilo kvalitete neke glazbe. Duboko sam uvjeren da će ono što je dobro nadživjeti svoje vrijeme. Budućnost je ustvari pravo mjerilo za vrijednost nečega.
Kakva je glazbena scena danas u usporedbi s razdobljem od prije 20 godina?
Srđan Obad: Velika je razlika u tehničkom smislu, i uvjeti su puno bolji za rad. Prije 20 godina je bilo upitno pojačalo.
Nikša Selmani: Ali mi se čini da je glazba bila bolja. Bendovska glazba je bila ljudima bila bliža i više su je cijenili.
Srđan Obad: Nakon 20 godina imaš dosta izbora na svim online glazbenim servisima. Ljudi više ne percipiraju jednog izvođača. Prije bi čovjek preslušao cijeli album, shvatiš koje su ti stvari dobre pa onda slažeš svoju playlistu. Danas nema te sistematičnosti preslušavanja albuma.
Nikša Selmani: Sjećam se kad sam se vratio s fakulteta, Dubrovnik je počeo razvijati scenu vezanu uz Orlando. Taj pojam scene je jako važan, unutar koje se razvio ogroman broj bendova koji su stalno nešto radili i stvarali i u Orlandu su sve to imali i priliku izvoditi. Toliko je to postalo popularno, da su počeli dolaziti značajniji izvođači u Orlanda, a i mi smo mogli svirati u drugim klubovima. To se danas potpuno promijenilo i ti su klubovi praktično zamrli. Jedino tko može svirati je netko tko živi život profesionalnog glazbenika. A ekipi koja se, kao mi, bavi glazbom amaterski – premda mislim da mi sviramo bolje od pola profesionalaca, jako je teško postalo ići po Hrvatskoj svirati jer tih klubova više nema. Kad nema klubova, publika ne percipira bendovsku glazbu.
Imate li planove za ovu godinu?
Srđan Obad: Radije bih svirao uživo, nego online (smijeh). Ludo je o tome misliti. Ali bez daljnjega imamo plan kreativno stvarati još dobrih pjesama, a eventualno snimiti i kakav spot. Doći će zasigurno kakva mogućnost za koncert kad se sve smiri.
ČAROLIJA
Kako je bilo snimati spot za pjesmu ‘Defora od mora’?
Nikša Selmani: Meni je to jedno od najljepših iskustava.
Srđan Obad: To je bila čarolija. Sve nam se posložilo jer je to bio veliki zahvat. Već u 4 ujutro smo bili u Posatu. Trebalo je nabaviti splav na kojem smo snimali spot i kojeg smo odremućali iza Lokruma. Do nas je u barci bila ekipa s kamerom i dronom.
Nikša Selmani: Bilo nas je strah da ne bude mora. Jer da ga je bilo, sve bi nas obalilo. Bili smo sa svim instrumentima na tom splavu. Bio je trenutak kad je prošao veliki cruiser iza nas. Mislio sam ako krene val, pobacat će nas.
Članak objavljen u tiskanom izdanju DuLista 13. siječnja 2021.