Copacabana, Banje, Sveti Jakov, President… Jeste li pokušali ‘ugurat’ se sa šugamanom između ležaljki? Ležaljkama i suncobranima koncesionari bezočno prekriju gotovo cijelu plažu kršeći tako Zakon koji je jasan: koncesionar može obavljati gospodarske djelatnosti za koje mu je koncesija dana na javnoj plaži u naselju na najviše 40 posto, a za javnu plažu izvan naselja na najviše 60 posto kopnenog dijela.
Prvi red do mora
I ‘ptice na granama pjevaju’ više kako ležaljke ne smiju biti postavljene prvi red do mora. A što je prvi red do mora? To nije ni metar, ni metar ipo niti dva! Jer u tom prostoru prska more, šugaman, stvari…, a i stopala nekoga tko se izvalio na ležaljku poviše vas vam maltene vise nad glavom. Hotel može, naravno, imati koncesiju na obližnjoj plaži – ali ona mora biti dostupna svima. I dalje se uprave određenih hotela ponašaju na isti način kao i ranije, ‘zapasaju’ cijelu plažu kao da je privatno vlasništvo, a mi smo ‘građani drugog reda’.
Uglavnom, građani nam se stalno javljaju s neugodnim iskustvima s dubrovačkih plaža gdje su ih zaposlenici, naravno po nalogu ‘gazda’, doslovno tjerali jer nisu iznajmili ležaljku i/ili suncobran i kupili piće, ukratko – potrošili.
Podbacili Grad i Županija
Pompozno je prije godinu dana usvojen novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama. I dok su nadležni obećavali da će nastupiti velike promjene u korist zaštite tog javnog dobra, odnosno prava građana na njegovu upotrebu, pravni stručnjaci su bili u najmanju ruku skeptični. I sudeći po onome što vidimo ‘na terenu’ bili su u pravu kada su tvrdili da ne očekuju nikakve promjene na bolje. Jer problem i nije bio toliko u odredbama ‘starog’ zakona koliko u njihovoj neprovedbi od strane nadležnih tijela. Odgovornost se ‘spustila’ na tijela lokalne samouprave, dakle za gradske je plaže odgovoran Grad Dubrovnik koji je pripremio opsežan i vrlo ambiciozan Plan upravljanja pomorskim dobrom na području Grada Dubrovnika za razdoblje od 2024. do 2028. godine.
Po logici stvari i po propisima za provedbu je tu primarno zadužen Upravni odjel za turizam, gospodarstvo i more. Nismo ih kontaktirali, jer kad pročitate odredbe Zakona i usporedite sa fotografijama plaža koje smo obišli – sve vam je jasno, a oni se samo mogu ‘vaditi’ da nisu imali dovoljno vremena, jer nisu doneseni svi predviđeni pravilnici i ostali podzakonski akti, a bolje će biti dogodine. Kao i na to da je za dodijelu koncesija zadužena Županija. To je točno, ali ne znači da Grad može ‘oprati ruke’ od gradskih plaža koje su pod koncesijom, jer ga Zakon obvezuje na ‘brigu o zaštiti i osiguravanju opće upotrebe pomorskog dobra’, te ‘nadzor nad pomorskim dobrom u općoj upotrebi’, a plaže bez obzira na koncesijui dalje su u općoj uporabi. Zakonska obveza Županije je ‘nadzor nad izvršavanjem preuzetih obveza na temelju koncesija’. Dakle za stanje na dubrovačkim plažama podjednako odgovornost snose Grad Dubrovnik i Dubrovačko – neretvanska županija.
Besramna uzurpacija
Iz priloženih fotografija evidentno je da su određeni koncesionari uzurpirali znatno više od navedenoga, te da plaže nisu, a trebale bi temeljem Zakona biti, dostupne svima na korištenje. Ovlaštenici dozvola na pomorskom dobru (prema prijašnjem Zakonu nositelji koncesijskog odobrenja) koji su temeljem javnog natječaja (dok se prije ‘davalo’ na zahtjev) na rok od pet godina dobili pravo obavljati određene gospodarske djelatnosti na pomorskom dobru, uključujući plaže, ne ponašaju se ništa bolje. Evidentno najspornije su,
kao i prijašnjih godina, ležaljke koje se daju u najam. Ležaljke na većini naših plaža na kojima ih ima i dalje se postavljaju prvi red do mora, što nikako ne bi smjele. Štoviše, uopće prazne ležaljke ne bi smjele biti postavljene i tako ometati upotrebu općeg dobra, već uredno sklopljene i složene na za to određenom skladišnom mjestu, sve do početka zahtjeva za korištenje istih od strane gostiju. Na kolikoj površini određuje se dozvolom, ali svakako ne bi smjele biti na većoj od gore navedenog postotka koji vrijedi za koncesije na plažama. A kao što vidimo po fotografijama negdje ležaljke, od kojih je veliki broj praznih, prekrivaju gotovo čitave plaže i onemogućavaju korištenje općeg dobra. Sa suncobranima je slična situacija.
Sporne granice plaža
Točno prije godinu dana konzultirali smo jednu od vodećih hrvatskih stručnjakinja za ovu oblast, pravnu znanstvenicu, profesoricu Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci Ivu Tuhtan Grgić.
—Smatram da Prijedlog Zakona nije bio spreman za puštanje u proceduru, odnosno da je njegovu pisanju trebalo pristupiti na puno ozbiljniji način, kako zbog važnosti pomorskog dobra i njegovog potencijala, raznolikosti djelatnosti koje se na njemu odvijaju, a time i suprotstavljenih interesa, složenosti imovinskopravnih odnosa i brojnih problema koje je u praksi generirala primjena starog Zakona – kazala nam je tada, ističući kako novi Zakon, kao ni stari, nije adekvatno rješio ključno pitanje utvrđivanja kopnene granice pomorskog dobra.
—Primjerice, zakonom je propisano da je plaža pomorsko dobro, ali gdje je točno granica plaže i dijela zemljišta koje nije plaža i koje je u stvarnopravnom režimu, odnosno vlasništvu nije uvijek jasno – istaknula nam je Tuhtan Grgić.
U sadašnjem je Zakonu pitanju nadzora posvećen veći broj odredbi, ali očigledno bez ikakvog efekta.
Foto: Ivan Pozniak