Thomas Lanier Williams jedan je od najzanimljivijih i najznačajnijih imena suvremene američke i svjetske dramske književnosti. Naravno, svima poznatiji po imenu Tennessee koje je uzeo kad je svojim spisateljskim radom već ‘kupio kartu’ za ulazak u visoke književne krugove, Williams je autor kultnih drama ‘Staklena menažerija’, ‘Tramvaj zvan žudnja’, ‘Tetovirana ruža’, ‘Mačka na vrućem limenom krovu’. Rođen je u Columbusu, državi Mississippi, tom mitskom mjestu američkog Juga, koje je obilježilo fabulu većine njegovih drama. U dobi od četrnaest godina osvaja svoju prvu književnu nagradu, a već u mladenačkim danima počinje osjećati snažnu strast za pisanjem kazališnih djela. Inspirirali su ga Ibsen, Lorca, Čehov, D.H. Lawrence, Crane, a čuven je i njegov citat iz mladih dana: ‘Otkrio sam da je pisanje bijeg iz svijeta realnosti u kojem sam se osjećao silno neugodno. Ono je istog časa postalo moje mjesto za uzmicanje, moja špilja, moje utočište’.
U proljeće 1938. godine stječe diplomu Filozofskog fakulteta i potpuno se posvećuje pisanju. Da bi se prehranio radi kao liftboy, konobar, recitator, telefonist, hotelski kurir, kino-biljeter, ali i scenarist sa šestomjesečnim ugovorom u filmskoj kompaniji Metro-Goldwyn-Mayer, koji mu je omogućio da se posveti pisanju čuvene ‘Staklene menažerije’. Ona mu i donosi veliki uspjeh kod publike i kritike te ga izvlači iz anonimnosti u kojoj je dotad tavorio. 1947. godine na Broadwayu se postavlja njegova najznačajnija drama ‘Tramvaj zvan žudnja’, koja je postigla nevjerojatan kazališno – književni uspjeh i označila početak autorove plodonosne suradnje s redateljem Elijom Kazanom. Ova priča o južnjačkoj ženi, Blanche Dubois, koja doživljava niz osobnih gubitaka, ostavlja aristokratsko okruženje i pronalazi utočište u životu sa sestrom Stellom i njenim mužem Stanleyem Kowalskim u trošnom stanu u New Orleansu, jedno je od najdirljivijih djela u suvremenoj povijesti drame.
Dva puta dobio Pulitzerovu nagradu za književnost
Nakon uspjeha s ‘Tramvajem’ slijede drame ‘Ljeto i dim’, ‘Tetovirana ruža’, ‘Camino Real’, ‘Mačka na vrućem limenom krovu’, ‘Silazak Orfeja’, ‘Iznenada prošlog ljeta’, ”Slatka ptica mladosti’, ‘Period prilagođavanja’, ‘Noć iguane’, ‘Mljekarski vlak se ovdje više ne zaustavlja’, roman ‘Rimsko proljeće gospođe Stone’ i druga manje i više poznata djela. Većina Williamsovih drama uspješno je ekranizirana, sa zvjezdanim glumačkim postavama, a sam književnik napisao je scenarije za sve filmove nastale po njegovim djelima.
Prvo Williamsovo djelo koje se postavilo u Hrvatskoj, bila je drama ‘Staklena menažerija’, izvedena 1952. godine na sceni Malog kazališta u Zagrebu, dok je četiri godine kasnije Zagrebačko dramsko kazalište izvelo predstavu ‘Mačka na vrućem limenom krovu’. Predstava ‘Tramvaj zvan žudnja’ izvedena je 1960. godine, također u Zagrebačkom dramskom kazalištu, a glavne uloge tumačili su Mia Oremović, Tonko Lonza, Vjera Žagar – Nardelli i Zvonimir Ferenčić. Tennessee Williams bio je iznimno plodan pisac. Od njegovih brojnih djela do sada je objavljen dvadeset i jedan svezak kazališnih komada, dva romana, četiri zbirke priča, sabrane pjesme, izabrana pisma u dvije opsežne knjige, eseji. Pulitzerovu nagradu za književnost dobio je dva puta: 1948. godine za ”Tramvaj zvan žudnja”, te 1955. godine za ‘Mačku na vrućem limenom krovu’.
Williamsove drame i danas su aktualne
Kako piše Ivo Juriša u predgovoru Izabranih drama T. Williamsa u nakladi Matice hrvatske iz 1967. koju sam davno našao u biblioteci moje majke: ‘Tijekom svog književnog rada Williams je bio hvaljen i slavljen, a često i napadan, pogotovo zbog violentnosti i seksualnih aberacija u njegovim djelima, optuživan da u svom pisanju teži za senzacionalizmom koji šokira, ali su ujedno uvijek isticane i glavne odlike gotovo svih njegovih djela koje se ne mogu poreći: izvanredno živ i sočan dijalog pun poetske imaginacije, napetost radnje i živost likova, duboko poznavanje ljudske psihe, iskreno suosjećanje za one koji tragaju za dobrotom kao za tračkom svjetla u tmini i dirljivo sažaljenje za one koji pate i ne snalaze se u grubosti i olujama života’.
Drame ‘Staklena menažerija’, ‘Tramvaj zvan žudnja’, ‘Tetovirana ruža’, ‘Mačka na vrućem limenom krovu’, s vremenom su postale opće mjesto svakog repertoarnog kazališta koje drži do sebe. Ovi dramski klasici uspješno su i ekranizirani, a vodeći umjetnici današnjice nerijetko mu posvećuju svoja djela (film W. Allena “Jasmine French” redateljev je hommage klasiku ‘Tramvaj zvan žudnja’). Williamsove drame i danas su aktualne te korespondiraju sa suvremenim gledateljem, jer se bave intimnim svjetovima svojih likova, njihovim psihološkim i emotivnim problemima. Ovim dramama obično se vraćam svakih nekoliko godina, jer su tako bezvremenske, životne, bolno autentične. Zato sve pohvale vodstvu Kazališta Marina Držića na postavljanju predstave ”Tramvaj zvan žudnja”, koja će svoju premijeru imati u petak, 9. listopada 2020. godine. Odličan redatelj, vrhunska podjela uloga, kultni dramski predložak i nenadmašna Senka Bulić kao Blanche Dubois, jamče čisti kazališni užitak. Listopad u Dubrovniku u znaku je Tennessee Williamsa!
Pavo Jančić, prof.
Naslovna foto: Tennessee Williams, Izabrane drame, MH 1967.
Foto 1: Vivien Leigh kao Blanche Dubois u filmu ‘Tramvaj zvan žudnja’
Foto 2: Izvedba predstave ‘Tramvaj zvan žudnja’ Zagrebačkog dramskog kazališta 1960.
Foto 3: Skica scene za američku praizvedbu predstave ‘Tramvaj zvan žudnja’