Pomalo smo opet „svoji na svome“. Naših dragih turista, „gostiju“ kako znaju reći ovi koji se bave „uslužnim djelatnostima“, sve je manje, samim tim i gužvi je sve manje, pa se može lagano u đir Stradunom.
Doć’, vidjet i uživat u našem Gradu. Na miru. Došla tako i domaća čeljad na red. Konačno. Kao da iznova izlazimo na Stradun, u đir do Porporele, preko Peskarije… iz nekih svojih ljetnih skrivenih utočišta. Otkrivamo opet svoj Grad. Za vidjet što je od njega ostalo nakon još jednog ljetnog ludila. Te se između ovo malo preostalih „gostiju“ viđamo, prepoznajemo i radosno nakon nekoliko ljetnih mjeseci, javljamo i pozdravljamo „Adio! Kenova?“ sa nama dragim ljudima, kao što su Anita i gospar Tomo. Pomalo dolazi jesen, ostat’ ćemo opet sami, a to je zapravo jako lijepo…
Jutarnja pjesma kopuna!
Spomenuli smo nedavno u điru onu znanu i proročku izjavu Bruna Bušića, a saznajemo i kako je ovaj znani lik hrvatske političke povijesti živio jedno vrijeme u Dropčevoj ulici! Koliko ga sjećanje služi, a služi ga i te kako, Frano Klešković prisjeća se kako je Bruno Bušić jedno kratko vrijeme proveo u našem gradu, dok je studirao na nekadašnjoj Višoj pedagoško – učiteljskoj školi koja je bila u zgradi Preparandije na Gracu, tamo negdje 1962/ 63. godine! Bruno Bušić je sa svojim „cimerom“ Ivanom Kordićem, znanim pjesnikom, bio podstanar u Franove majke Marije Klešković, u Dropčevoj. I ne samo njih dva, prisjeća se Frano i kako je i znani nam splitski glumac Ilija Zovko kod njegove majke bio stanar kao student na istoj tadašnjoj školi, koje odavno više na žalost nema, a dala je generacije sjajnih pedagoga i učitelja našeg grada. Ma Frano naš, zvani i „Manjana“, sjeti se on još puno detalja! Kao za primjer kako su nekad Grad, posebno Prijeko budili kopuni, pijetlovi, kokoti, kako ih već zvati! Pa i opsovati kad te probude u neke sitne jutarnje sate. Držala je čeljad po Gradu i ne tako davno kokoši po svojim đardinima, pa i na sufitima ako su bili bez đardina, jer bilo je lijepo i zdravo svako jutro imat’ friško jaje, a i cijena im nije bila mala. Frano se prisjeća kako je „sjajnog“ i jako glasnog, ali nekog malog kokota u Dropčevoj imao dragi gospar Roko Grabić, znani tapicjer, koji bi s njegove tarace „zapjevao“, zakukurikao da bi se čulo na sve strane Grada. I probudilo sve živo…
Srđan i njegov Medo
Niz Dropčevu se može i niz skaline, gore sa Buže. Kad se prođe kroz volat od Buže, na desno, uz koju skalu Pelinama, prva ulica na lijevo. I prvo stanete pred trafostanicu. Mali park, u kojem su se generacije igrale svoje razne igre. Pomalo je zapušten, otkinute grane pobacane, pa se ne može ni ući u taj mali park, a još manje zaigrati u njemu. Možda je u fazi čišćenja, što opravdava stvar. A onda niz skale, pored velikog fikusa, možda i najvećeg u Gradu, koji se toliko raširio i razgranao da sad već skriva i pogled na nebo, čini hlad što i nije loše u ljetne dane. A koji skalin ispod njih dva, kao po narudžbi, Srđan Hrnić i njegov mezimac Medo, mali kučak, među zadnjima po Gradu, ljubimac mnogih, i te kako star… „19 godina!“ Srđan će, „Kako?“ pitam u čudu, „A… kako? Po duhu svetom!“ odgovara mi Srđan, dok otključava vrata njihova doma, Dropčeva 10. Ulazimo unutra, na lijevo je stari komin, peć, te sa strane, u zid ugrađen zahod! Možda i zadnji u Gradu takav. Tko će ga znati koliko je godina to sve staro i kad je napravljeno. „Znam da ova kuća nije stradala ni u Velikoj trešnji, a ni potres iz 1979. nije je puno oštetio, pa sad računaj koliko je sve ovo staro!“ pojašnjava Srđan. Znali smo u tom njegovom kominu i te kako uživati, jer Srđan je vrhunski kuhar, „Samo kad je prava ekipa u pitanju!“ I kreće njegova priča sjećanja; „U ovu kuću moja baba Luce i djed Ivo Hrnić doselili su iz Antuninske ulice, sa sinom iz babina prvog braka Antunom Simatovićem i njihovim sinom Milom Hrnićem, mojim starim!“ Ova da sjajna glazbenika po majci, Srđanovoj babi Luci i legendi Dropčeve ulice, su polubraća. Gospara Antuna znamo po puno lijepih glazbenih priča, svakako ponajviše po „Dubrovačkim poklisarima“, a Milo je i te kako svima znan po mnogim hitovima! U ovoj kući počela je i njihova glazbena karijera.
Baba Luce
Srđan, Milov i Dudin prvi sin, je tu od rođenja, od 1969. godine, kasnije su otišli na kratko u podstanare, rodio se i brat mu Ante. Ali se brzo vraćaju nase, u ovu kuću. „Živjeli smo na prvom pjanu, u sobi od 15 kvadrata, nas četvero, majka Duda, otac Milo i nas dva. Onda su oni otišli na Goricu, a ja sam ostao ovdje, sa babom i djedom. Tu završio školu,djetinjstvo i mladost proveo. Na Stradunu, stalno u điru, nikad doma, tek kad se mora, nije tad bilo ovih fejsbuka, interneta, sve vanka… Razne igre, a tek kolende,prava ekipa, balica sa Prijekog, pošli bi u dugo nabrajat ih!“ Iako je sjajan kuhar, Srđan je učio neke druge škole: „Studirao sam oceonografiju u Sarajevu! Ma možeš mislit! U Sarajevu učio o moru i oceanima! Dvije godine, a onda sam trebao nastaviti u Beogradu, ali, to mi se nije dalo, zahvalio sam se i vratio doma. E sad, otkud to? Još ko’ mali sam ti bio stalno u Akvariju, pomagao, svašta radio, najviše sa Vladom Onorfijem, to me strašno privlačio, te mi dali stipendiju i odem to studirat u Sarajevo. Al’, nije mi se dalo dalje!“ A onda još malo priče o babi Luci! „Bio sam jako vezan za nju. Umrla je sredinom devedesetih godina, djed Ivo je živio još iza nje…Ona je bila Župka, kao djevojka je dolazila sa košićem na glavi do place i Grada, tako i ostala, udala se! Kad bi se ona pojavila na placi, sve su je Župke znale, pitao ih ona pošto je ovo, ono, a one lupe neku cijenu, a baba poludi, pa nastane dreka, ona bi “Ti ćeš meni lupat cijene!“a ove njoj „Ma evo ti Luce moja, evo…!“ pa bi se najčešće vratila sa punom bursom svega doma! A bila ti je ko policijot, vazda dežurna, čeka, vreba kad će tko proć’, a opet, kad bi se išlo vanka, zvala bi me, pa bi onim malim prstima vrtila po vrhu solde u onom svom takujinu, pa izvuče koji solad „Ajde, evo ti…!“ Ma volio sam je, ma voljela je cijela ulica. A tek ti tu ima priča…“