Poznato je da su samostani od davnina posjedovali bolničke stacionare, te također ljekarne u kojima su redovnici pripremali lijekove za bolesnu braću.
Dubrovačka ljekarna imala je uz to, sigurno je, i jednu drugu ulogu. Od početka je služila kao izvor prihoda franjevačke zajednice. Potvrđuje to podatak da je duže od tri i pol stoljeća djelovala u prizemlju samostana, iako je
bolnica bila smještena u njegovu gornjem dijelu. Dubrovački franjevci, koji su živjeli na području Republike, te zbog njenog ograničenog prostora nisu mogli živjeti samo od milostinje, bili su prisiljeni imati dodatni izvor prihoda. Tu leži i tajna da su se fratri za ljekarnu grčevito borili, čak i u vremenu kad je njen opstanak s crkvene i državne strane dolazio u pitanje. Uvijek su se znali izboriti da ona opstane i nastavi s radom.
Kroz dugu povijest samostana Male braće, osim ljekarništvom bavili su se ovdašnji redovnici i drugim obrtima, tako da su dugo vremena imali suknaru. Bavili su se i proizvodnjom svijeća, za svoje potrebe, ali i za prodaju. Činili su to sve do 27. travnja 1983., kad je zgrada svjećarnice, koja je bila u tu svrhu izgrađena u vrtu, sa svim postrojenjima nestala u požaru.
Ljekarna je uvijek djelovala kao zasebno tijelo. Čak i dok je djelovala uz bolnički dio samostana u Malom klaustru, imala je status provincijske ustanove. Višak njenih prihoda redovito se zavodio u knjige provincijske ekonomske administracije, što je značilo da je provincijska zajednica s tim novcem pomagala i drugim samostanima. Tako je bilo sve do sjedinjenja dubrovačke Franjevačke provincije sv. Frana i Franjevačke provincije sv. Jeronima iz Zadra, koje se dogodilo 15. lipnja 1899. Tada je ljekarna dobila status samostanskog značaja. Činjenica da postoje knjige dužnika ljekarne govori o tome da su redovnici često davali lijekove na dug, odnosno besplatno.
Ljekarna Male braće odigrala je tako veliku ulogu u ekonomskoj sigurnosti franjevaca, ali je
također imala i važnu humanitarnu ulogu.
Fra Stipe Nosić