Na našoj zadnjoj izložbi o Oluji prije pet godina pod naslovom ‘Oluja pobjede i slobode’ prikazan je način prodora i kretanja HV-a te oslobađanje jedne trećine hrvatskog teritorija. Nakon toga ostali smo dužni za povijesni pregled događanja na Južnom bojištu u to vrijeme. Vojska Republike Srpske u ljeto 1995. još jednom je pokušala presjeći teritorij Hrvatske i 163. brigada je, a koja je bila jedna od najbolje opremljenih pričuvnih, uspjela spriječiti taj prodor. Stvarnu izložbu postavili smo u prizemlju zapadnog dijela tvrđave Imperial, tj. drugoj lađi, a u isto vrijeme smo pripremili i virtualnu. S obzirom da je ova godina u znaku COVID-19, više građe odlučili smo prezentirati na taj način. Ona će kroz nekoliko dana biti dostupna na našoj web stranici te na društvenim mrežama – poručila je uvodno u utorak autorica Varina Jurica Turk prilikom otvaranja izložbe fotografija i ulomaka članaka na temu ‘Oluja 1995.-2020.’ u prostorijama Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik, a uz 25. obljetnicu ove vojno redarstvene operacije.
U prvoj cjelini fotografijama Matka Biljka i Božidara Vukičevića tako je zabilježeno napredovanje Hrvatske vojske na području sjeverne Dalmacije i oslobađanje Knina. Obrađena su i dva važna događaja, koja su simbolično potvrdila konačni trijumf – dolazak Vlaka slobode u Split i svečani doček 4. Gardijske brigade na splitskoj rivi. U drugoj pak cjelini fotografije DuListovog Zvonimira Pandže, a tada fotoreportera Slobodne Dalmacije, i pokojnog Mila Kovača svjedoče o događanjima na dubrovačkom području tih kolovoških dana 1995.
– Kao fotoreporter sam počeo raditi krajem Domovinskog rata. Svaki dan bez obzira na opću opasnost, kolege i ja izlazili smo na teren. Sjećam se datuma kad je otvorena Zračna luka Dubrovnik. Završili smo posao i odjednom je na parkiralište pala granata. Detonacija je bilo tako glasna. Nisam stigao reagirati. Razmišljao sam sakriti se ili ne, ali sam zaključio da nema smisla. Uspjeli smo izvući živu glavu – tumači naš Pandža.
Nakon razgledanja izložbe uslijedilo je predavanje brigadira u miru Željka Topoloveca koji je od listopada 1993. obnašao dužnost zapovjednika 163. brigade. Topolovec koji je ranije oformio topničke jedinice čiji je zadatak bio braniti Zapadnu Slavoniju, a kasnije iz Petrinje i Zagreb, prisutnima je ispričao okolnosti koje je evidentirao nekoliko mjeseci prije samog početka akcije Oluja. Kako je naveo, čitavo vrijeme 163. nosila se s problemima demobilizacije i neprestanih provokacija neprijatelja. 1400 vojnih obveznika skinuto je iz odore, ipak brigada je bila u visokom stupnju borbenosti. Također, neposredno prije operacije stiglo je topničko pojačanje kojeg su postavili na strateške položaje. Unatoč snazi, nikad nisu, naglasio je Topolovec, bili u poziciji gađati Trebinje. Svaka granata bačena u tom smjeru bila bi potraćena, istaknuo je. 29. srpnja na Južnom bojištu, kazao je, boravio je general Janko Bobetko, a dani koji slijede ušli su povijest.
– 3. kolovoza u 18 sati u Trebinju je oglašena opća opasnost. U 18.35 sati započeo je žestoki topnički napad po dubini Južnog bojišta. Odmah smo pozvali vojne obveznike Oklopne bojne i pripremili se za djelovanje u punom sastavu. U zadnjim satima tog dana troje mladih u Zatonu je poginulo na plaži. 4. kolovoza u 00.03 sata opet se u Trebinju oglasila opća opasnost i krenuo je topnički napad. Na Srđ je došao načelnik Stožera Južnog bojišta Ivica Tolić i naredio je spremnost brigade. U subotu, 6. kolovoza, u 06.15 sati počeo je novi topnički napad neprijatelja po Mokošici, Rožatu, duž obale i šire. U 09.20 sati došla je vijest da naši ulaze u Knin. Nedjelja, 6. kolovoza, je bilo mirno. Brojali smo snage oko dvije tisuće vojnika. Od utorka, 8., do petka, 11. kolovoza, vladalo je neko čudno zatišje – prisjetio se brigadir u miru Željko Topolovec. Međutim, već u subotu, 11. kolovoza, od jutra trpili su žestoke napade.
Zabilježena je dojava od 1. i 3. pješačke bojne o golemim eksplozijama i kraterima koji nakon njih nastaju. 163. dopušteno je da iz svih sredstava pucaju po ciljevima.
– Tog dana do 12 sati otišao sam na promatračnicu prema Trebinju odakle sam gledao djelovanje naših s druge strane. U povratku, nisam krenuo par metara, dogodila se velika eksplozija. U terencu su bili geleri veličine šake i debljine palca. Nisam imao pojma što se događa. U 15 sati započeo je pješački napad na položaje 1. bojne kod Slivnice. Borba je trajala do 18 sati. Dobili smo naredbu da tučemo po našim, slično kao što je 1991. zapovjednik Nojko Marinović naredio za Srđ. Neprijatelj je odbačen. Topnička vatra je utihnula oko 04.00 sljedeći dan. Prva crta je obranjena. Imali smo lakše i teže ranjenih te je gorilo u dubini bojišta. 13. kolovoza sva sredstva koja smo imali usmjerili smo prema Slivnici u slučaju novog napada. Čekali smo signal, u 10.00 on je zaustavljen. Bio je to posljednji pješački napad na 163. brigadu – zaključio je Topolovec kojeg je i dalje mučio razlog velikim eksplozijama i nastalim kraterima.
Prilikom izvještavanja o postignutom u Oluji, general Zvonimir Červenko objasnio mu je kako su posrijedi bile zrakoplovne bombe s motorima koje su pripadnici HV-a u izvidnice primijetili u lipnju te iste godine na vojnoj paradi koju je u tzv. SAO Krajini priredio njen 3. predsjednik i ratni zločinac Milan Martić. Zvali su ih košava. Srećom, 163. bojna, koja je svoj ratni put i završila krajem kolovoza, imala je jednu žrtvu vojno redarstvene operacije Oluja. Riječ je dubrovačkom branitelju Nikoli Krivokapiću koji je 21. kolovoza zadobio ozljede glave te njima podlegao sljedeći dan. 36-godišnji Krivokapić bio je posljednja žrtva Domovinskog rata na Južnom bojištu.