Veliki broj poslodavaca problem manjka radne snage je riješio ‘uvođenjem’ stranih radnika. Međutim s obzirom da njima plate smještaj, nerijetko i obroke, proizlazi da su domaći ljudi diskriminirani. Naime, mladi čovjek neriješenog stambenog pitanja u Dubrovniku podstanarstvo, kao i obroke, u pravilu plaća sam. Nije li to dodatno destimuliranje i poticaj domaćim ljudima da odu sreću potražiti na nekom drugom tržištu radne snage?! Osim toga, činjenica je da veliki broj poslova teško ili gotovo pa nikako ne mogu obavljati stranci.
Potrebno je dobro poznavanje jezika, kulture i slično… Tako imamo problem manjka radne snage u onim sektorima koji se smatraju stupovima društva, primarno medicini i obrazovanju. I to je vrlo zabrinjavajuće. Nedostaje i novinara, a to svakako ne može raditi stranac. Jesmo li uopće dovoljno svjesni razmjera ovog problema? Gdje smo pogriješili ilitiga tko je kriv za ovo stanje? I kako ga riješiti? Odgovore na ova pitanja potražili smo kod predsjednice Županijske komore Dubrovnik Nikoline Trojić.
Nužna strategija migracija
— Problem s radnom snagom nije nastao preko noći. Analitičari ovo najavljuju već preko 15 godina, jer su prateći ekonomske i demografske trendove uočili disbalans. Međutim, donosioci odluka najčešće reagiraju prema impulsima ulice, a ne struke. I zato smo danas tu gdje jesmo. I dalje bez ideje kako problem riješiti, a skloni nabacivati krivicu s lijeva na desno i obrnuto – smatra Trojić koja ipak nije pesimistična, odnosno mišljenja je kako još uvijek nije kasno za riješiti problem.
— Osnova rješenja je napraviti stručnu analizu koja će rezultirati strategijom migracija, razrađenom s konkretnim mjerama i aktivnostima koje se trebaju provesti u definiranom kratkom, srednjem i dugom roku. To je jedini način kako sustavno djelovati. Strategija migracija je iznimno nužna i zbog naših budućih generacija, da se spozna koje su njihove potrebe i trendovi očekivanja na radnom mjestu, u kojim strukama. Bitna je i za povratak iseljenih Hrvata. A posebno je bitna za definiranje tržišta i nacija koje želimo dovesti kao radnu snagu u Hrvatsku – kazuje nam Trojić ističući kako Hrvatska, jednako kao ni ostale zemlje razvijenog zapada, ne može više rasti bez uvoza radne snage.
60 do 80 posto plaće na smještaj
— Činjenica je da su zbog stupnja razvoja i životnog standarda određeni poslovi prestali biti zanimljivi domaćoj radnoj snazi i tu se vrlo malo može učiniti. Kao nacija smo stari, plus toga Hrvatska spada u skupinu zemalja razvijenog zapada, koliko god mi bili samokritični, pa stoga dijelimo isti problem: naše mirovine netko mora zaraditi, a očito će to biti neki stranci. Međutim, nije nevažno tko su oni. Pametne nacije uvoz radne snage rade planski, biraju koji će to stranci biti, kako će funkcionirati procedura dolaska, dobivanja radnih dozvola, kako će se provoditi postupak integracije, kako će se regulirati prava tih zaposlenika, ali i odnosi s ostalim zaposlenicimaunutar tih kolektiva. Kod nas je sad već čest slučaj da su domaći zaposlenici u lošijoj poziciji od stranih radnika, jer je strancima plaćen smještaj i hrana, plus
dobiju istu plaću kao domaći. Znajući da od 60 do 80 posto prosječne dubrovačke neto plaće odlazi na smještaj jasno je kako stvari ne funkcioniraju i da će i ovo malo domaće radne snage odustati i odseliti negdje drugdje – upozorava Trojić, naglašavajući kako je dubrovačko gospodarstvo, iako dinamično, iznimno jednolično.
Jednolično gospodarstvo
—Turizam čini glavninu, a prate ga graditeljstvo, trgovina i promet, koji su opet nadovezani na turizam. Jednoličnost gospodarstva ukazuje na visoku potrebu istovrsne radne snage, što se ne može u dovoljnoj količini proizvesti iz domaćih rezervi i potpuno je jasno da ćemo morati i dalje uvoziti radnu snagu, čime će se jaz između domaćih i stranih sve više otvarati. Sigurno je da će te ‘požare’ pokušavati rješavati poduzeća unutar sebe, ali nužna je reakcija i lokalne i regionalne samouprave te ostalih faktora društva. Budemo li čekali državu, bit će nam kasno. Monokultura i trošak života u Dubrovniku postaje prepreka povratku domaćih školovanih ljudi, a kamoli onih iz drugih krajeva Hrvatske. Zbog toga nam fali kadrova svih profila u skoro svim djelatnostima. Izgradnja novih stambenih naselja, s naglaskom na priuštivo stanovanje preduvjet je bez kojega nema rješenja ovog problema. To je zadatak lokalne samouprave. Destimulacija eksponencijalnog rasta iznajmljivanja apartmana zadatak je i državne i lokalne vlasti. Novi Zakon o turizmu i najavljene porezne izmjene samo će površno dotaknuti ovaj problem, nemam tu velikih očekivanja – zaključuje Trojić, ističući kako je poticanje kreativnih djelatnosti, s naglaskom na stvaranje dodane vrijednosti te poticanje proizvodnje hrane od vitalnog značaja. Po njenom mišljenju to je jedan od glavnih zadataka lokalne i regionalne samouprave, a objasnila nam je i što to konkretno znači.
Izgubljena bitka?!
—Osnovati fond bespovratnih sredstava koji će podupirati sve one aktivnosti koje nisu turizam. To je nužno kako bi se ljudima kompenzirala razlika u zaradi, i usmjerilo ih iz djelatnosti iznajmljivanja apartmana u neke druge, a nama nedostajuće grane gospodarstva. Dok god se prihodi od drugih aktivnosti ne približe prihodima od iznajmljivanja naša bitka je izgubljena. Nitko se neće htjeti školovati, truditi, raditi, kreirati, osmišljavati, ako može ići lakše i lagodnije. A svako društvo koje živi lagodno upada u dekadenciju, jede svoju srž, nema glad za stvaranjem – povijest nam je to i dokazala. U ove teme se trebaju uključiti svi, i politika, i institucije gospodarstva, i Crkva i građanske inicijative. Budemo li zatvarali oči neće nas imati tko liječiti, neće imati tko predavati u školama, na fakultetima, za obične popravke u kući trebat ćemo dovoditi ljude iz Čakovca, Slavonije ili tko zna odakle. Tko će nas informirati, ako ne bude domaćih novinara. Tko će utjecati na javno mijenje ako to budu stranci, koji i ne razumiju Hrvatski, ili možda imaju drugi stil i kulturu. Možda nas je sad briga jer nam dobro ide, ali kad osjetimo problem bit će kasno. Svi smo pozvani da djelujemo, makar da utječemo na donosioce odluka i stvaramo pritisak za djelovanje – zaključila je Trojić.