Posljednja dramska premijera 76. Dubrovačkih ljetnih igara je “Galeb” A.P. Čehova u režiji Janusza Kice i to večeras na Lokrumu. Igrat će do nedjelje, 24. kolovoza. U sastavu festivalskog dramskog ansambla je i mlada glumica Tena Nemet Brankov s kojom smo porazgovarali o predstavi, njenom liku, Lokrumu, Igrama…
Pred nama je dakle premijera velikog komada jednog od najvećih svjetskih pisaca, u režiji vrsnog redatelja. Očekivanja publike su velika, naročito uzme li se u obzir da je za prijevod i dramaturgiju bila zadužena također iznimno priznata Lada Kaštelan. Kakva su Vaša očekivanja?
Očekivanja su svakako velika, i to ne samo publike, nego i nas samih. Raditi Čehova uvijek je izazov, a kada uz sebe imate redatelja poput Janusza Kice i dramaturginju Ladu Kaštelan, taj izazov postaje i golemo zadovoljstvo. Vjerujem da će predstava ponuditi jedno svježe, ali istodobno vjerno čitanje Čehovljeva svijeta, koje će publiku i dirnuti i potaknuti na razmišljanje.
Kakav je osjećaj kad se probe “prebace” u ambijent u kojem će se predstava odvijati? Što ostaje isto, a što se mijenja?
To je trenutak u kojem se predstava na neki način zaokružuje. Prostor u kojem će ona zaživjeti pred publikom mijenja naš ritam, energiju i dinamiku. Tek u ambijentu zapravo osjećamo punu atmosferu komada. Ipak, ono što ostaje isto jest naš rad na tekstu, likovima i međusobna povezanost ansambla – to nosimo iz dvorane sa sobom.
“Galeb je možda najlucidniji komad o kazalištu svjetske dramske literature. A kazalište je uvijek metafora života, nije li?” – zapisala je Lada Kaštelan. Slažete li se?
Apsolutno. Kazalište nikada ne postoji odvojeno od života. Čehov je u ‘Galebu’ to pokazao možda na najdirljiviji način – kroz umjetnike i njihove čežnje, ali i kroz svakodnevne ljudske slabosti, ljubavi i promašaje. Publika se uvijek prepoznaje u tim pričama jer u njima ima istine, a istina je nepobitna.
“Dopala” Vas je uloga kćeri Maše. Kakva je ona i koliko njen karakter rezonira s Vama privatno?
Maša je slojevita, stvarna, vrlo emotivna i ranjiva, ali i iznimno jaka u svojoj iskrenosti. Ona ne bježi od svojih osjećaja, iako zna koliko je to bolno, ona zapravo uživa u njima. Lagala bi kad bi rekla da ne postoje sličnosti između nas, vjerujem da je snaga emocija ono što nas čini živima, čak i onda kada boli.
Glumačka postava je zaista sjajna. Zasigurno Vam je kao mladoj glumici čast igrati uz bok renomiranim imenima hrvatske kazališne scene?
To je ogromna čast, ali i prilika za učenje. Svaki zajednički trenutak na sceni za mene je dragocjen, jer od starijih i iskusnijih kolega učim. Divim se njihovim vještinama, disciplini i strasti koju imaju prema svojim rolama. To je možda i najveća privilegija ove profesije – učiti kroz zajednički rad. Posebno guštam gledati Ninu Violić koja rastura.
Uopće kakav je osjećaj igrati na Igrama? Većina glumaca običava reći da im je upravo to bio san na akademiji i da je prvi nastup na Igrama, ali i svaki slijedeći, nešto posebno. Je li to i kod Vas slučaj?
Dubrovnik nosi posebnu energiju, a Igre imaju dugu tradiciju i simboliku. Mnogi glumci sanjaju da će jednoga dana stati na tu scenu, pred dubrovacku publiku. Meni je to velika čast, ali i odgovornost. Osjećaj je zaista snažan jer znate da sudjelujete u manifestaciji koja je obilježila hrvatsko kazalište.
Čehov je duboko naklonjen ženskim likovima. Na koji je način naklonjen Vašem liku u ovoj predstavi?
Čehov s posebnom pažnjom gradi svoje ženske likove – daje im dubinu, lucidnost i nježnost, ali i ranjivost. Kod Maše mi se čini da mu je bila važna njezina otvorenost i sposobnost da pokaže tugu, što je ujedno i njezina snaga. On je ne osuđuje, nego joj dopušta da postoji u punini – sa svim svojim manama i vrlinama.
Foto: Marko Ercegović, Saša Četković/DLJI