U Kazalištu Marina Držića ove nas subote, 15. studenoga, očekuje prava glazbena poslastica i to s humanitarnim predznakom. Naime, naša, od struke priznata, a od publike obožavana Klapa Kaše, koncertom ‘Godine su brodovi’, čiji je početak najavljen za 20 sati, otvorit će ovogodišnju humanitarnu akciju ‘Osmijeh za osmijeh’, koja je posvećena teško bolesnoj djevojčici Gabrieli Šetka. Ona se, nažalost, bori s tumorom na kralježnici i mozgu, a sav prikupljeni prihod bit će usmjeren za njezino liječenje i podršku obitelji.
Bio je to povod za razgovor s Vickom Dragojevićem, osnivačem i umjetničkim voditeljem Klape Kaše.
Pred nama je Noć kazališta, a upravo će se vašim koncertom obilježiti i u Teatru – izvedbom pjesama nastalih u posljednjih 18 godina. Osjećaj mora da je sjajan? Iako ste vi uvježbani, zasigurno i ovaj koncert iziskuje posebne pripreme?
Naravno, iako je za nama itekako radna godina, isto smo zadnja 3 tjedna ‘stisnuli’, počeli intenzivno raditi – svaku smo pjesmu pogledali kao na tehničkom pregledu, prisjetili se svih detalja, i spremni smo! Baš nekako radosno čekamo ovaj koncert. Ponovno se pokazalo kako možeš odraditi bezbroj nastupa i koncerata, ali kada ovako dolaziš doma, pred svoje, zaiskri ono malo treme što se u nama krije.
Koncert je humanitarnog karaktera i to mu još više daje na značaju. Opet smo na osjećaju – zasigurno je divno moći glazbom uveseliti ljude i uz to pomoći onima kojima je pomoć itekako potrebna? Potrebitih je mnogo, zašto je ovaj put izbor ‘pao’ baš na ovu udrugu?
Potrebitih je, nažalost, jako puno, i nikada nismo odbili sudjelovati u humanitarnim akcijama. Ako nekome možemo pomoći s time što ćemo odvojiti par sati svoga vremena, jednostavno – naša je dužnost da zapjevamo i zasviramo. Ipak, u današnjem svijetu smo se svega nagledali i naslušali. Stoga smo razgovarali s curama koje iz godine u godinu sudjeluju u akciji ‘Osmjeh za osmjeh’, od prije smo se uvjerili kako se radi o vrijednim i plemenitim nakanama, a takva je i ova. Baš bi voljeli da se ispuni kazalište, da doista učinimo pravu stvar.
Nedavno ste ‘izbacili’ novu pjesmu ‘Nije nam suđeno’. Jeste li zadovoljni reakcijama publike? Što nam iduće pripremate? Ima li još novih pjesama u pripremi koje ćemo u narednom razdoblju imati prilike čuti, te vidjeti vaše sjajne spotove u kojima, uz glazbu, uživamo u pravilu i u divnim kadrovima Grada?
Kada se nekamo liberamo nastupa, i zatvorimo se u svoje radne prostorije, ide onaj drugi rad koji se zapravo nikada ne vidi. Svake zime napravimo pet ili šest novih pjesama, koje zatim, u dogovoru s diskografom, ali i prijateljima koji služe kao ‘pametno’ uho, nekako razvrstamo i pratimo tempo objavljivanja svaka četiri mjeseca. Tako da novih pjesama ima, nove se pjesme paralelno pišu. A sada ću vam otkriti nešto što smo dosad čuvali kao tajnu – koncert u Kazalištu ćemo u potpunosti snimiti – audio i video, te planiramo u prvoj polovici godine objaviti novi album, prvi takozvani ‘live’ album. Dugo smo to željeli, i smatramo da je ovo idealna prilika: naš grad, naši ljudi, naše kazalište. Da se našalim, mogli bi tako i nazvati: ‘Naš grad, naši ljudi’.
Brojne nagrade, priznanja i struke i publike… Koliko to znači? Koje imaju neko posebno mjesto, značaj?
Sada bi trebao priznati da je ovo prva godina, još od 2009., u kojoj, osim nominacije za Porina, nismo ništa osvojili. Ali za to, jednostavno, nije bilo ni prigode. U moru nastupa nismo odlazili na festivale i to će se itekako promijeniti iduće godine, ali o tome možemo pričati od iduće godine. Nagrade su nam dale legitimitet, potvrdile su nas među kolegama i među publikom, i doista jesu nešto s čime možemo biti ponosni. Ali, isto tako uvijek ističem, nagrade nas ne drže niti nam daju neku lažnu sigurnost. Ako svaki nastup nismo izmamili pljesak i osmijeh, mi zapravo nismo napravili ništa. I dok vidimo na publici osmijeh, radost, ili pak sjetu – emociju, mi ćemo se penjati na pozornicu.
Vratimo priču na početak za one koji ne znaju – kada i kako je nastala Klapa Kaše?
Klapa je nastala još dok smo studirali. Zanimljivo je kako sam ja zapravo došao na drugu provu, najprije su se sastali Alen Roki, Ante Tolja i Tomi Žuvela, koji su odlučili napraviti klapu. Našli smo se u ideji, i evo, već punih 18 godina Alen i ja smo tu, u jednu ruku zaigrani na početku. Onda su nam pristizali, najprije naš Marijo, ili Anđelko kako ga od milja zovemo – glas na koji svi ostanu jednostavno razoružani; Luka, koji je s vremenom postao jedan od najboljih prvih tenora u Hrvatskoj; Antun sa svojom sjajnom muzikalnosti, pa Bubi – Mislav, koji osvoji i one najtvrđeg srca. A sad su tu i novi, poput Mara pred kojim je veliki posao pohvatati sve ono što mi jesmo već punih 18 godina. A bit će i još novih lica.
Kako Vi, kao novinar, uspijevate uskladiti te svoje dvije strasti/posla/poziva?
Imam dobre i strpljive kolegice, dobre nadređene, imam dobru i strpljivu suprugu, također klapašicu; i svima je jasno da ono što radim ima svoju vrijednost. U HRT-ovom centru se radi dosta, kako na televiziji tako i na radiju, i uvijek gledam od jedne teme ili jednog događaja izvući maksimum. Tako je i s klapom.
Jednom prilikom za našeg intervjua, a ima godina od toga, objasnili ste mi što je zapravo klapa, odnosno klapsko pjevanje, uz dozu kritičnosti prema onima koji se nazivaju klapa, a to u suštini nisu. Pa da, što se reče, ponovimo gradivo… Što jest, a što nije, klapa i klapsko pjevanje?
Klapa je pjesma, i upravo je to ono što je zaštitio UNESCO. Neki lako upadnu u zamku priče o instrumentima ili a capella pjevanju, ali to nije ono što nas određuje. Ono što je prava klapa jest terca, jest dalmatinska pjesma, dobra poezija. Neki to uspijevaju kroz izvorno pjevanje, a mi smo imali sjajne učitelje u Maestralima, Linđu-N, Subrenumu, Ragusi… Da prepoznamo da je najbitnija pjesma. S njome sve počinje i završava.
Ljubav prema Gradu odiše iz svake Vaše melodije, pjesama, spotova… Kako ćutite Grad i koji naši glazbenici, autori, klape, glazbeni sastavi… su za Vas vrijedni divljenja i inspiracija?
Teško je reći da živimo samo od ljubavi prema svome gradu. Mi smo time natopljeni, jednostavno do toga ne možemo pobjeći, ali vjerujem da je tako sa svakim glazbenim sastavom u svakome gradu. Svakoga drže one male priče kako je i gdje nekada nastupio, što je novoga donio, a mi smo u svemu imali sreću da smo i grad Đela Jusića, Krešimira Magdića, Maria Nardellija i ostalih. Oni su nam utabali stazu, a na nama je (bilo) da na toj stazi izgradimo svoj put.
Osim koncerata i gaža često se ekipa Klape Kaše skupi na skalama u nekoj od gradskih ulica, ispred neke od gradskih betula ili u njima, te zapjevate, onako spontano. To budu posebni trenuci kako za nas domaće, tako i naše drage goste. Osim što bude lijepo, to nas i vraća na ono opet tipično dubrovački, izvorno za ovo naše priobalje… Kakav je to osjećaj?
I mi imamo svoje skaline, svoje betule, svoj volat – prostore koje nam ovaj grad nudi da budemo svoji. I to i jesmo. Bezbroj puta smo probe radili na otvorenome, na nekom od ovih mjesta. I nekad smo umorni i potrošeni, pa opet pristanemo negdje zapjevati. I onda se osjećamo baš dobro. Nerijetko je najvažnije zapjevati sinjorinama na skalama ili u voltu, i to tada postaje naš svijet, naš svemir, u kojemu svi ostali, ma kako bili poznati ili nepoznati, postaju dio mozaika kojeg zajedno gradimo skoro dva desetljeća.
