1. Gospodine Mladene Jurkoviću, ne znam što ste pročitali o sebi u mom članku da bi vas tako ozlojedilo.
Trebali bi se zadržati na onome što sam napisao ili rekao jer… kako znate (bolje i od mene samog) što sam mislio ako nisam bio na Vašem tretmanu hipnozom? Iza svake napisane riječi stojim, ako treba pojašnjenje mogu biti još izravniji i još točniji i još oštriji. Mislim da mi dvojica ovdje nismo jasni ljudima i osobni ton, koji nastojite provući mjesto stvarnosti i činjenica je ispod svake razine javnosti koja ovo čita.
2. Moj članak najmanje govori o našim ratnim danima za koje smatrate da su Vaši bili teži od mojih, odnosno, vaši tu – teži od naših tamo… nisam Vam pod kišom granata držao svijeću, a ni Vi meni… no recimo da sam i bio manji ratnik od Vas, vjerujte to u ovom trenutku nije nimalo važno. Govorio sam, prije svega, o današnjem vremenu i budućnost.
3. Vi Vaše osobne probleme samopoštovanja i izraženog ega riješite sami sa sobom i sve rjeđim starim i novim iskrenim istomišljenicima, mene u to nemate potrebe upetljavati jer to ne prolazi.
Ja sam, poštovani Mladene Jurkoviću, uvijek na istoj strani, a Vi ste me pozvali na prvi sastanak Inicijativnog odbora Udruge na čijem ste čelu osobno od osnivanja, a koja je trebala nositi organizaciju obilježavanja Dana branitelja (što sam podržao), potom ste me na drugi sastanak pozvali sa Cvijetom Antunovićem i Ivicom Sentićem, a potom na treći sastanak Gradsko-Županijskog odbora za proslavu.
Eto, poštovani gospodine, malo simo malo tamo i izgubili ste me, možda i na vaše zadovoljstvo.
4. Postavio sam jednostavne zahtjeve na sastanku tog trećeg, a sada „glavnog“ Odbora za proslavu. Gospodin Eduard Čengija mi je, sa razumijevanjem, odgovorio kako je sad za to kasno i da je sad vrijeme proslaviti branitelje Dubrovnika i iskazati im poštovanje, a ne da se ispravljaju neke stvari.
A samo sam tražio da zapovjedniku voda sa Čepikuća, ne zaboravite u to vrijeme vašem kolegi potpuno ravnom po rangu (danas nije ni branitelj), i Gardistima kojima to nije, sustav prizna status „običnog“ branitelja.
Nisam se dao navući na sjaj plakete ili medalje ili što ti ga ja znam čega, koja mi je na velebnoj Paradi, kao nekadašnjem Zapovjedniku djelatne bojne Dubrovnik, trebala biti dodijeljena.
No, budući da zapovjednici 1. i 2. satnije iz tog vremena više nisu među živima i Vama će, nadam se, primanje Plakete, stisak ruke i čestitke biti ugodne. Meni je pun kufer lažnog sjaja i takve „deklarativne“ vrste brige za ratnike.
5. Na toj 3. sjednici nezainteresiranost za ljude s prve crte i indolencija bili su dovoljan razlog da vas pustim da radite to što radite bez mene, a uskoro sam dobio i povod, kad me ničim izazvani Rudi Butković priupitao: „Kad si ti, Mujane, došao u Dubrovnik i koji čin ti imaš“ ?!? Nisam mu odgovorio, dapače, pokunjio sam glavu pred njim budući da je valjda on krvario za moj čin, kao zapovjednik tadašnjeg Sekretarijata za obranu.
‘Aj’te molim Vas… čin je samo jedna prišivenica na odori i nije nikad bio motivacija Hrvatskom časniku, prvom među jednakima.
6. Htjeli bi me negdje uvaliti u nebrano grožđe, kad nisam prihvatio vašu igru, a ja jasno i glasno i odgovorno kažem: nisam ni u Odboru za proslavu na Srđu niti se s njima viđam niti pričam niti se sastajem, iako ne mislim da su tako „crni“ da ih ne bi poštovao kao branitelje.
Eh, da vam je meni negdje smjestiti, pardon negdje… Ne ide to. Lažno je i ne pali… Isto k’o i optuživanje da sam ja odgovoran što su branitelji izbrisani, a mene je Tvoje Zapovjedništvo obrane i Brigade, kojoj sam na kraju čistio smeće, vodilo tri prve godine rata kao zapovjednika pričuvne satnije u Metkoviću u kojoj nisam bio ni sekunde.
Vrijeme je teško, a moja odluka „Ja se borim sam“… No znate dobro da nikad nisam sam… jer se imam za koga boriti.
7. Pored toliko napisanih objeda o sadašnjosti i u sadašnjosti, osnovanih na „čistim“ lažima, nadam se ne od zle namjere, nego radi zadovoljenja određenih Vam osobnih potreba i interesa „većine“ odgovaram istinom koju pišem, a presuda po pretpostavci potpuno pogrešne i k tome uvredljive prosudbe o nekakvom mom priklanjanju nekim „pogrešnim ljudima“ je samo slamka spasa za postavljene famozne „kriterije“ tko jest, a tko nije branio Dubrovnik, k tome još trivijalna i licemjerna. U tom kontekstu i rečenica o mojoj prošlosti, koju ste napisali na početku: „Ti si ipak čovjek koji je stao na čelo garde u najtežim trenucima i s određenim ljudima si učinio veliku stvar za Dubrovnik i Hrvatsku.“, jer ja u to vrijeme nisam bio IPAK, niti su neki ODREĐENI LJUDI danas ono što su bili.
8. Na kraju, zar je bitno što neću biti postrojen među Braniteljima Dubrovnika, kad to, eto, i nisam, kako Vi to i ovim putem potvrđujete.
To što ću se ići pokloniti sjenama poginulih i čudom preživjelih branitelja na Srđ moj je osobni izbor, makar i pred njima morao „pognuti glavu“. Ratnike sa prve crte, pa tako i Vas osobno, uvijek ću cijeniti i oni su moj izbor, a koga ćete Vi i iz kojih razloga. Vas kako je volja. Ljudi, pa i branitelji, imaju pravo komentirati jednako kao i Vi, to je uljudno. Leptir je živio jedan dan i donio ljepotu svijetu, a „bumbari“ i po nekoliko mjeseci, a da ni kap meda iz njih nije kanula. Svako ima pravo na mišljenje i vrijedno ga je saslušati.
9. Što da Vam još poručim kao jedan od onih, kako to reče general Nojko Marinović, „od zla oca, gore matere“ u nadi da i Vi budete jedan od naših „svjetioničara“:
„Mi smo svjetionik Savudrija, ponavljam mi smo svjetionik Savudrija„
No svako odlučuje sam za sebe, s toga: „Učinite kako hoćete“.
10. 1991. godine imali ste moje puno povjerenje i bio sam uvjeren da ćete obaviti svoju zadaću i to sam dobro prosudio, toliko sam bio uvjeren u Vaše mogućnosti samostalnog obavljanja zadaće da Vam nisam uputio niti jedno pismo.
p.s. O tome gdje je ‘ko branio Hrvatsku i problematici gdje je tko spavao, i gdje tko danas spava nemam što posebno reći . To je poprilično jadno i prizemno, a led tanak.
Marko Mujan, prof.