Urlamo samo kad je kruha i igara

Posljednjih tjedana javni prostor okupira samo jedna tema; koncert i njegov glavni protagonist. Pišemo o tome, raspravljamo, podižemo ton i preuveličavamo, kao da ništa drugo u ovom trenutku nije vrijedno naše pažnje. Možda se očekuje da će se i ovaj tekst baviti time. No neće, ne smije i ne može. Ne polažemo pravo na tu temu, niti želimo. Ono što zabrinjava nije to što o njemu govorimo, nego to što o svemu drugome šutimo. Što bi bilo kada bismo s istim žarom urlali o stvarnim i svakodnevnim problemima?
Ali, naravno, to nije tako. Glas dižemo samo kad je na repertoaru kruha i igara. Sve ostalo prolazi u tišini, guramo pod tepih i zaboravljamo.
Inflacija u Hrvatskoj u srpnju je porasla na 4,1 %, s 3,7 % mjesec ranije. Hrana i piće skuplji su gotovo 7 %, smještaj i komunalije 6 %, a restorani i hoteli 7,6 % u odnosu na prošlu godinu. To nisu samo suhoparne brojke – to je račun u butizi koji iz tjedna u tjedan raste, to su sve prazniji saketi s s place, to su popusti koje sve češće tražimo na policama.
Istodobno, službene prognoze dodatno hlade optimizam. Realni BDP usporava. Početkom 2025. rast je iznosio 2,9 %, dok je krajem 2024. bio 3,9 %. Europska komisija predviđa 3,2 % rasta ove godine, a tek 2,9 % iduće. Gotovo 45 posto građana Hrvatske priznaje da ima problema pokriti osnovne životne troškove, što nas svrstava među najugroženije zemlje u Europskoj uniji, odmah iza Grčke. Dok se prosječna neto plaća penje na 1.451 euro, realnost je da mnogi primaju znatno manje, a cijene rastu brže nego što ih primanja mogu pratiti.
Dok se političke rasprave i dalje vrte oko prošlih stoljeća, sadašnjost nam se odvija pred nosom i to na skup način. Svaki peti građanin Hrvatske, točnije 20,3 posto, živi u riziku od siromaštva. U Zagrebu se kvadrat stana prodaje za oko 3.500 eura, a u Dubrovniku i Splitu cijene dosežu i 7.000 eura.
Nije čudo što čak 77 posto mladih do 34 godine i dalje živi s roditeljima, najviše u cijeloj Europskoj uniji. Pristup vlastitom domu dodatno je udaljen jer cijene nekretnina rastu iz godine u godinu. I onda nas s govornica zasipaju frazom o ‘priuštivom stanovanju’. Priuštivom za koga? Za nas mlade, koji čekamo da si napokon možemo priuštiti vlastiti krov nad glavom, ili za investitore kojima se programi otvaraju kao još jedan izvor zarade? Koliko ćemo još puta slušati obećanja o kvadratima koje nitko od nas neće moći platiti?
Rasprave o ustašama i partizanima, o ideološkim rovovima i dalje pune naslovnice, dok se teme poput ovih guraju u fusnote. Tko pita kolika je mirovina naših bližnjih, ili naših susjeda? Koliko mladih zapravo može samostalno živjeti s ovakvim cijenama? Kako preživljavaju naši roditelji? I tko sve to može platiti?
Privremeni spektakl pokazao je svu snagu kolektivnog glasa. Kada želimo, možemo biti glasni do granica svjetskih rekorda. A jednaka ta energija nestaje čim se zatvore pozornice i ugase reflektori. Šutimo dok se odluke donose iza zatvorenih vrata. Šutimo dok mladi napuštaju svoje domove u potrazi za prilikama koje ovdje ne nalaze, dok stariji preživljavaju od mjeseca do mjeseca, boreći se za osnovne potrebe i za dostojanstvo koje je sve rjeđe. Šutimo jer je lakše gledati.
Jesmo li naučeni da je glas luksuz, a ne pravo? Čini se da jesmo. Urlati je lako kada se od nas ne traži ništa osim prisutnosti. Mnogo je teže kada taj isti glas treba zahtijevati odgovornost, pravednost ili promjenu.
Na kraju, ostaje samo jedno pitanje: Koliko još možemo sve to trpjeti? Jer šutnja, to smo već naučili, uvijek košta više od kruha. A igre, e one nikada nisu besplatne.