U sklopu Mjeseca hrvatske knjige, Dubrovačke knjižnice u suradnji s Društvom Slagalica i Biskupijskom klasičnom gimnazijom Ruđera Boškovića s pravom javnosti, organiziraju predstavljanje knjige ”Detektiv Maxime Le Gar i ubojstvo na imanju Adley” koje će se održati u utorak, 26. listopada 2021., u Čitaonici Narodne knjižnice Grad s početkom u 18 sati. Radi se o priči koja je pobijedila na Slagaličinom natječaju za najbolju priču detektivsko-kriminalističke tematike koje je Društvo raspisalo za učenike dubrovačkih srednjih škola te stripa rađenog po toj priči. Autor priče je Nikola Baraba, učenik Klasične gimnazije, a autorica stripa likovna dizajnerica i ilustratorica Sandra Sekulić. Glavna urednica je predsjednica Društva Slagalica Renata Zlatković. U predstavljanju sudjeluju i Goran Jovović, Marina Kljunak Čuikin te Mirjana Žeravica.
DuList je nedavno s mladom autoricom Sandrom Sekulić napravio i opsežan razgovor o njenim počecima, inspiracijama i bajkama. Priču o njenom radu pročitajte u nastavku, a u galeriji uživajte u njenim prekrasnim djelima.
Sandra Sekulić ima 28 godina, živi u zidinama, gdje je i rođena, pije, priznaje, više kave nego što bi trebala, budi se u pet sati, ima shih tzua koji se zove Oskar. Odmara ju boravak u prirodi, duge šetnje i zalasci sunca. Nakon 10 tisuća koraka spremna je za rad. Nekad ima osjećaj kako nema dovoljno sati u danu. I mi bismo htjeli da ih ima još više, kako bi mogla kreirati, odnosno na papir iznositi fantastični svijet ilustracija animacija koje stvara pod imenom ‘Art by Sanse’.
– Umjetnost volim otkad znam za sebe, još kao mala sam kredama u boji šarala po ulici i išla susjedima na živce. Ljubav prema ilustraciji je počela jako rano. Imala sam nekih pet godina, najdraža slikovnica mi je bila ‘Alisa u zemlji čudesa’. Svaki dan sam je listala i imala sam čudnu, iracionalnu potrebu te boje i oblike iz knjige prenijeti na svijet oko sebe. Tako su fasovali ormari, zidovi pa i prozori, koje su ‘krasila’ moja umjetnička djela. Ne sjećam se vremena kad nisam crtala ili nešto stvarala, to je oduvijek dio mene – priča nam Sandra koja je pohađala razne kreativne radionice, pa završila i Umjetničku školu.
– Nakon škole, zaposlila sam se u galeriji Artur u Gradu. Tu sam sudjelovala u izložbama i raznim programima vezanim za umjetnost i kulturu općenito, sve pod vodstvom gospođe Tee Batinić. Dok sam radila u galeriji, slikala sam samo Dubrovnik i motive privlačne gostima koji dolaze u Grad. To su bili standardni akvareli koji su prikazivali vizure grada – i neke izmišljene, ljubičaste zalaske sunca, indigo more i ptice. Obavezno čiope. Ništa bez čiopa – kroz smijeh priča dalje. Njen ‘ilustrirani’ put iznimno je zanimljiv, a krenuo je 2017. godine.
– Tada sam savim slučajno dobila priliku ilustrirati zbirku basni gospođe Marije Đanović. Tad je i započela suradnja sa Društvom Slagalica, za afirmiranje i promicanje knjige i stripa, čiji sam danas ‘dežurni’ ilustrator, kako to Renata Zlatković, osnivačica Slagalice, voli reći. Renata i ja smo prve susjede, jedan dan smo slučajno, dok smo ‘njorgale’ na ulici došle do danas aktualne teme, ilustracija. Znala je da se ja bavim slikanjem i trebao joj je ilustrator pa mi je ponudila posao, a nije znala da ja sanjam o slikovnicama, bajkama i animiranim filmovima otkad znam za sebe. Prvi susret sa ilustracijom je iskreno bio stravičan – iskreno nam govori Sandra. Nije imala pojma kako početi, odakle, pred sobom je imala tekst, akvarel boje i prazan papir…
– Tek nakon deset dana i bezbroj suza jer ‘što mi je ovo trebalo’ sam nešto naslikala, a to su bila dva lumpara koji se sunčaju na kamenu. Tako je sve krenulo, jedna slikovnica se pretvorila u njih 12, akvarel i gvaš je zamijenio iPad. Mislim da bi šestogodišnja Sandra koja je na bratovom kompjuteru šarala u Microsoft Paintu bila ponosna – govori. Gledajući u njen rad, možemo samo reći: ‘Tako je’…
A inspiracija?
– Inspiracija je komplicirana i jednostavna u isto vrijeme. Nekad se dogodi spontano i odmah mogu skicirati cijelu priču, nekad to traje danima. Vizualan sam tip i dok čitam, u glavi vidim slike i likove, kao kad gledaš film. Cijeli taj film treba nekako prenijeti na papir, dočarati radnju, atmosferu kao i emotivno stanje lika na jednostavan način koji djeca, a i odrasli mogu razumjeti. Motivi ovise o tekstu, to su često djeca ili razni antropomorfni likovi. Ilustrirala sam sve od ljudi do zmajeva a stil vazda pokušam prilagoditi željama autora, tekstu kao i uzrastu za koji je pisan – dodaje Sandra. Trenutno najčešće koristi iPad i softver Procreate koji mu omogućavaju raditi bilo kad i bilo gdje.
– Jedan stylus zamjenjuje sve stotine olovki i kistova koje imam što uvelike olakšava rad, a i popravljanje greški zbog kojih bi morala sve slikati iznova. Zvuči kao reklama za Apple, ali nije (smijeh). Volim akvarel i gvaš tehnike, ali ipak za ilustracije preferiram digitalne alate jer me ne rasplaču u tri ujutro kad na skeniranoj ilustraciji skontam dlaku od kista ili mog kučka – veselo će.
Slika ima ukupno 300 i njih još 145 čeka tisak. Originale čuva doma, na polici, urednosu organizira i po godinama i knjigama kojima pripadaju.
– Poklonila sam samo jednu, autorici Jelici Gjenero čiju sam knjigu ‘Sasvim neobične priče’ ilustrirala odmah nakon onih prvih basni. Ne mogu objasniti zašto mi je teško odvojiti se od tih akvarela, ali neka njih doma na polici. Čine društvo jedne drugima! – priča nam Sandra.
‘Pustolovine princeze puding’
- Najdraža knjiga do sada mi je ‘Pustolovine princeze puding’. Priča je nastala kroz natječaj za najbolju bajku učenika osnovnih škola 2019. godine. Autor je Leon Tomašević koji je tada imao samo 13 godina i toliko je oduševio žiri (i mene) da je Slagalica odlučila objaviti je kao slikovnicu. Od natječaja do realizacije knjige on se preselio u Irsku, pa je slikovnica prevedena na engleski jezik i tako je nastalo dvojezično izdanje. Priča sadrži sve što možete poželjeti od jedne bajke, princeze, vještice, fantastičan svijet u kojem rotkvice lete a šunke laju. Ilustracije nisu tehnički najbolje izvedene, ali ja ih obožavam. Svaki mali detalj je poseban i mislim da sam uspjela dočarati Leonovu zemlju čudesa. Još jedna omiljena je ‘Kako je zmaj Rikardo stekao prijatelje’, rađena kombinacijom tuša, gvaša i akvarela. Jedan zgodan, ali usamljen zmaj koji živi na krajnjem sjeveru Zemlje zmajeva, u najvećoj špilji vjetrovite planine. Ilustracije su rađene po uzoru na tradicionalne Walt Disney stripove, a opet u ‘mom’ nekom stilu. ‘Nosonja’ je poseban kao i ‘Basne’ jer to je prva slikovnica koju sam ilustrirala digitalno, nakon što sam se jedno jutro probudila i odlučila naručiti iPad. Nije savršena, milijun stvari bih promijenila ali ipak mi je jako draga. Radi se o terapeutskoj ali i obrazovnoj slikovnici čiji je protagonist mravojed Adrijan koji živi u tropskoj kišnoj šumi. Bilo je dosta izazovno prikazati sav spektar njegovih emocija baš zato što je mravojed i ima taj velik nos pa skoro sva ekspresija ovisi samo o njegovom položaju tijela i očima – u jednom dahu opisiva nam svoj maštoviti svijet.
One ilustracije koje možete vidjeti na njenom Instagramu @artbysanse su isključivo njen stil, nešto u čemu uživa. Slikovnice je zavoljela kao mala, a ta ljubav nikad nije prestala.
– Mislim da nikoga ne možeš natjerati da zavoli knjigu i ilustraciju, ali možeš potaknuti nove generacije da zavole čitanje i povežu se sa likovima kao što sam i ja, jer slikovnica je početak cijele ove priče. Obožavam Disney animirane filmove i čaroliju tradicionalne animacije, to mi je oduvijek najveća inspiracija. Rekla bi da sam se tek sada pronašla i da zbilja radim ono što volim. Drago mi je što imam mogućnost raditi sa autorima poput Renate koji kroz priču, jednostavnim jezikom djeci i mladima pomažu da uoče svakodnevne probleme ali i daju načine i rješenja za njih – zaključuje ova vrijedna maštovita djevojka.