Učenici Antun Srijense i Baldo Marković osvojili su visoko drugo mjesto međužupanijskog natjecanja vodoinstalatera i instalatera grijanja i klimatizacije.
Tako su se naši đaci iz Obrtničko-tehničke škole plasirali na državno natjecanje vodoinstalatera koje će se održati u Šibeniku 16. i 17. travnja. Za naše vrsne meštre itekako navijamo, baš kao i njihovi dragi mentori, razrednica Ana Osmeričić i Josip Bakara, oboje profesori strojarske grupe predmeta. Uspjeh je time veći što su Antun i Baldo drugi razred, a plasirali su se kao ‘juniori’ među trećaše. Popričali smo s razrednicom, a fotografirali ih sa svim vodoinstalaterima, njih šest. Evo što su nam sve otkrili… Razrednica Osmeričić rekla nam je kako je natjecanje bilo zahtjevno, a pripreme su trajale mjesecima. Baldo dodaje: ‘Svaki dan smo ponavljali!’
Praksa je najvažnija
U razredu je njih ukupno 23, osim šest vodoinstalatera, tu su i elektromehaničari i automehaničari. Od naša dva uspješna učenika saznali smo kako izgleda raditi i učiti u Obrtničko-tehničkoj školi te koliko se ponos krije u njima što, tako mladi, njeguju zanate. No, dobrog meštra bez dobre prakse nema, dodaje razrednica.
-Praksa im je najvažnija, bez obzira koliko visoke ocjene imaju iz drugih predmeta, ako nemaju zadovoljenu satnicu iz praktične nastave nema prolaza – dodaje razrednica, dok Antun dodaje kako svi praktični sati moraju biti ispunjeni.
-Mi vodoinstalateri imamo 640 sati vanjske i 260 sati školske prakse – pojašnjava nam Antun. Velike pripreme i praksa, koju najčešće obavljaju u privatnika, dovela ih je do sjajnog plasmana, a s obzirom da su čak godinu dana mlađi od drugih natjecatelja, vjerujemo da ni na državnom uspjeh neće izostati!
-Mi smo se među svim tim natjecateljima pokazali kao drugi najbolji, a iduće godine ćemo s još bolje pripremati – napominje Baldo, koji kaže kako su im razrednica i profesor Bakara itekako pomogli.
-Vježbali smo, napravili dvadesetak radova i eto – prošli. Često ljudi misle kako je jednostavno uzeti cijev i odraditi nešto, no to nije baš tako. Ili neka nam pokažu – kaže nam dalje, dok sjedimo u ugodnoj učionici-radionici s različitim primjercima složenih cijevi, vježbi pred veliko natjecanje. Tu su labirinti i labirinti cijevi koje su morali napraviti prije nego što su došli na natjecanje, ‘hrpa’ pravila i preciznosti kojih se moraju pridržavati, ističe razrednica Osmeričić.
-Moraju znati čitati tehničke crteže kako bi se snašli, biti točni u milimetar jer su stotinke milimetra presudne u ovom zanimanju, da bi rad bio točan. Praktične radove rade s PPR cijevima gdje je jako važno koliko će se cijev istopiti te koliko milimetara cijevi će ući prilikom zavarivanja – pojašnjava razrednica i kaže kako je Antun – pravi majstor za to. Kad su vježbali praktični dio, profesor mu uopće nije morao stavljati mjere na cijevi jer jednostavno ima taj osjećaj. Pojašnjava i zašto.
-Na praksi sam kod privatnika i inače se dugo susrećem s instalacijama u kući i banjama. Iskusio sam sve što sam mogao oko toga. Inače nam je jako važna ta vanjska praksa jer je sve što učimo u školi potkrijepljeno primjerom, a netko stalno motri na nas – kaže Antun, a Baldo dodaje:
-Važno je naći što bolju praksu, no da bismo radili praksu moramo biti kod majstora koji imaju položen majstorski ispit jer jedino tako mogu primati učenike. I da, moraju vaditi licencu – kaže Baldo te dodaje da su učenici uglavnom kod istih privatnika ili u Vodovodu.
‘Uvijek sam znao da ću biti vodoinstalater’
Raditi u struci od početka školovanja im jako znači, a svoj zanat, kažu obojica, obožavaju. Spremali su se i psihički i ‘strukovno’ punih godinu dana, ali to, kažu, nije bilo naporno upravo iz te ljubavi prema poslu.
-Uvijek sam znao da ću biti vodoinstalater – ističe Antun, a Baldo se nadovezuje: ‘Nije to samo fora. To je zanat i zanimanje. Rekao sam sebi – poći ću u tu školu pa eto ako ne bude išlo, prebacit ću se. Ali naravno, ide!’ Planovi za kasnije su tu. Svakako, htjeli bi imati nešto svoje, a znaju i da je potražnja za dobrim majstorom velika, zato se ne brinu hoće li imati posla, dodaju kroz smijeh.
-Moramo prvo steći veliko iskustvo i nekoliko godina kasnije kako bismo mogli imati nešto svoje. Do dobrog majstora je teško doći, a s druge strane učenici upisuju četverogodišnje škole nakon kojih moraju upisivati fakultete i onda muku muče s traženjem posla – dodaju obojica već danas sjajnih meštara.
-Nedostaje obrtnika, nedostaje zanata, tko god završi našu školu sigurno ima posao i to jako dobro
plaćen. I jako tražen a toliko ima posla da ne mogu ni stići sve – uključuje se u priču razrednica. Zanati se, kaže nešto što nas je jako razveselilo, vraćaju među mlade.
-Nakon tri godine imaju garantiran dobar i plemenit posao, u kojem vidiš plod svog rada. Nije lako i naporno je, ali postiže se dosta uspjeha – ističe razrednica.
-Ma kad vidimo da smo nešto napravili, to je najbolji osjećaj na svijetu – kaže Antun kroz osmijeh. I da smo imali dileme, njihova požrtvovnost na poslu pokazala nam je kako su uistinu ‘pomeli ovo natjecanje’. Ono je teško ne samo zato što su oni ‘juniori’, ne zato što su putovali, radili, imali tremu, složili komplicirane cijevi, nego i zato što na ovakvom natjecanju ovise jedan o drugome. I tu su se pokazali kao sjajan tim.
-Ispit se sastojao od dva dijela, teorijskog i praktičnog. Teorijski dio su obojica posebno pisali, a praktični dio radili u timu. Svaki je imao svoj broj bodova koji se spajao, plus taj praktični dio što stvara određen ukupni broj bodova. Ovise jedan o drugome jer ako jedan nije dobro naučio teoriju, cijeli tim može pasti bez obzira na to koliko dobro napravili rad ili ako je netko od njih falio mjeru, past će zbog te sitnice. Provjerava se sve na tlačnim probama na ispitu – pojašnjava razrednica koja ih je toliko dobro pripremila, ispitivala, pa priznaje i ‘gnjavila’ oko ponavljanja da je trema bila zanemariva.
Veliku ulogu u pripremi svakako je napravio i profesor Bakara, za kojeg učenici imaju samo riječi hvale. Dok su čekali rezultate, kaže, pomno su slušali i prezentaciju sponzora o novim tehnologijama i proizvodima u drugoj prostoriji. I tu, za kraj ovog teksta, dolazimo do jedne ne toliko odlične teme. Kaže se kako bez alata nema zanata, a naši učenici, iako s visokim plasmanom, ‘alata’ baš i nemaju. Naime, Obrtničko-tehnička škola nema sponzore i primjerice cijevi za vježbu sami nabavljaju. Za ovo natjecanje, fitinge su im pokloniti iz Vargona, no bilo kakva donacija materijala za vježbu i rad bi im značila, stoga i mi ovim putem apeliramo da i vi, dragi čitatelji pomognete našim mladim meštrima, a sutradan ćete – ne sumnjamo – dobiti izvrsnu uslugu zauzvrat. I poručili su nam na kraju, uglas: ‘Svatko tko voli radit’ s alatima neka upiše zanat jer će uvijek naći posao!’