Marinko Jurica poznati je dugogodišnji profesor u dubrovačkim srednjim školama. Najdublji i najdugotrajniji trag ostavio je u Nautici Pomorsko-tehničke škole, ali s jednakom ljubavi svoj je posao profesora povijesti obavljao i u konavoskim školama, a potom i u Muzičkoj školi, sjemeništu te Klasičnoj gimnaziji Ruđera Boškovića.
Upravo mu je ta institucija, zbog njegovog velikog doprinosa radu škole, sredinom svibnja dodijelila posebno priznanje, a s lijepim dojmovima pamte ga njegovi učenici i u drugim školama. Rođen u Karmenu 1. travnja 1931. godine ovaj vitalni 85-godišnjak za DuList se, između ostalog, prisjeća svojih preko četrdeset godina u prosvjeti, kao i dubrovačke sportske povijesti, ali se osvrće i na političku situaciju u gradu pod Srđem te na svoje velike ljubavi – glazbu i slikarstvo.
U kojim ste školama radili u svom radnom vijeku?
Počeo sam raditi 1955. godine u tadašnjoj sedmogodišnjoj školi u Cavtatu, gdje sam predavao povijest i njemački. Tako sam stekao početno iskustvo. Jer za sve one doktorate i znanstvena znanja trebate početi ‘od kužine’. Isto kao što ugostitelj trebat znat prat pjate i što je kamara, pa nek poslije bude doktor turizma! Ali i u ono doba, baš kao i danas, u toj skuli svakih nekoliko godina provodile su se neke reforme. Bilo je to doba socijalizma kad se strane unutar Partije nisu mogle uskladiti. Evo sad se govori o kurikulumu. Što oni misle, od malog djeteta napravit filozofa? Pa ne može se u bocu od litre surgat dvije! Dijete mora proći svoj razvitak. Pa nije učenik prvog srednje sposoban čitat ni Dantea! To je literatura za maturante, pa čak i za studente koji se tim specijalno bave. Ma u tim su programima uvijek bili kazini.
Kako je izgledalo Vaše iskustvo u Cavtatu?
To se tad zvalo radničko sveučilište, predavalo je nas nekoliko Dubrovčana. Sjećam se da smo išli u Konavoska brda. Tomislav Kuljiš bi na konjićka stavio akumulator pa smo preko epidiaskopa držali predavanja u tim malim selima, podučavali povijest i pokazivali slike. Austrija je izgradila lijepu zgradu osnovne škole u Uskoplju, gdje je prolazila pruga. Također i u Stravči. Ipak, godine 1974., kad je sazrela situacija, a imao sam i sreće, prešao sam u Nautiku. Tamo su me dočekali kolege Tecilazić, Tolja, Bulić. Tamo je bilo lijepo, ali je uskoro formirana tzv. Šuvarica. S tim da su me uvijek zvali sa strane, pogotovo u Muzičku školu te u sjemenište. Trojica mojih đaka iz sjemeništa su danas svećenici.
Kad je Klasična gimnazija krenula s radom dobili ste i njihov poziv?
Da, neko sam vrijeme i tamo predavao, ali sam se uskoro vezao samo za Pomorsku školu i u njoj sam dočekao penziju 1996. godine. I nakon odlaska u penziju sam honorarno predavao u Nautici te u Muzičkoj školi, tako da sam uvijek imao par sati za predavati. A ja sam volio glazbu i bavio se likovnim pa mi je to bila jedna jako lijepa promjena. Još ljepše je bilo u sjemeništu, posebno mi je figurao natpis ‘silentium’. Odmah osjetiš klasični duh. Pa bi se prije početka i na kraju škole izmolila neka molitvica. Vladala je lijepa i posebna atmosfera, osjećao sam se drukčije nego u drugim gradskim školama. Često nas je posjećivao biskup Želimir Puljić, također i fra Bonaventura Duda, imali smo zanimljiva predavanja.
Neki Vaši đaci iz Pomorske škole pamte Vas kao strogog profesora. Mislite li da je to točno?
Mislim da nisam bio strog, možda tek u okvirima onog što pedagogija diktira. Uvijek sam s mojim učenicima imao lijepe i otvorene kontakte. Netko ako ne nauči nekoliko puta, a ti ga prozivaš i prozivaš, onda mu ‘zaprdiš’ jedinicu. Kažem ‘pokaži mi Italiju na karti’, a on je traži na drugom kraju Europe! Pa mora barem nešto naučiti! Bilo je tad mangupa. S mnogima sam ostao u sjajnim odnosima.
Povijest je česta tema u Hrvatskoj, a mnogi je vole zloupotrijebiti. Što mislite o podjelama, na primjer ustaše-partizani i sličnom?
Nakon ratova pobjednik piše povijest i kad je to tako onda se sva slava njemu pripisuje, a kako kažu latini, ‘vae victis’, jao pobijeđenima. Čini se kao da je ponekad povijest neka vrsta ‘ping ponga’. Onda na kraju kažu ‘neka povijest utvrde povjesničari’. A za zaključiti povijest treba odmak od 200-300 godina. Pa još danas imamo segmente iz doba Napoleona o kojima ne znamo dovoljno. Ili 19. stoljeće, koje je zanimljivo zbog formiranja nacionalne svijesti, Ilirizma, borbe za jezik i prostor. A kako smo uvijek bili na granici s turskim i istočnim elementom, uz sve religijske odnose, na ovom je prostoru uvijek bilo povuci-potegni. A ovo prepucavanje ustaše-partizani… Treba otkriti sve počinjene strahote, i jednih i drugih, jer to je normalno za čovječju dušu. Ali neki danas to koriste za ‘osvajanje’ političkih poena. A jedan čovječji život vrijedi koliko i cijela zemlja. Ako si ubio jednog, kao da si ubio stotine. Ta su prepucavanja narodu dozlogrdila. Narod se bori za svoju egzistenciju, a da ne govorimo o demografskoj slici. Hrvata je sve manje, ljudi sele vani. Jedan je europski čelnik izjavio kako je njima korisnije da Hrvat u njegovu zemlju dođe sa svojom mladom obitelji nego sam. Na primjer, Kanađani su poduzeli ‘humani gest’ kad su u izbjegličkim kampovima birali samo inženjere, liječnike, školovane. Povijest je puna migracija. Kad su Avari prodrli, mi smo njima bili dodatak. Oni su se onda povukli, a mi ostali. Tada je velik broj Ilira s kopna prebjegao na otoke, kao što je narod bježao na otoke za vrijeme invazija Turaka.
Ostanimo na temi povijesti, ali dubrovačke, i to sportske. Kao mladić ste sudjelovali u aktivnostima brojnih sportskih klubova u Gradu?
Tako je. Sjećam se, na primjer, boksačkog prvenstva grada 1950. godine, ispred pilotjere kod tadašnjeg Kluba pomoraca. Boksali smo i s vojnicima JNA, nastupali za Prvi Maj. Inače, prvi nastup imali smo u Podgorici, meč između Gimnastičkog društva Dubrovnik i Budućnosti. Sjećam se da sam tada tukao prvaka Crne Gore Perovića, a meni je bilo petnaest godina. Jednom smo protiv zagrebačke Lokomotive u Kupu Hrvatske boksali u Remizi. Izbacili su travanje vanka, a unutra postavili ring! Pobijedili smo ih, a ja sam kao osamnaestogodišnjak tukao Trošelja u lakoj kategoriji, do 62 kilograma. Imao sam dvadesetak mečeva i nisam izgubio nijednom. Ma nije to kao danas one slobodne borbe i tajlandski boks, nego klasični boks, bila ga je beleca vidjet, tu estetiku, brzinu, talent. Pratili smo tada najbolje svjetske boksače, znali smo i za Maxa Schmelinga i za Joea Louisa. Osim boksa, koji je u to vrijeme bio jako popularan, bavio sam se i krosom, u čemu sam bio višestruki prvak. Naša lakoatletska ekipa trčala je na stadionu na Lapadu, ali i na Bosanci, discipline na 100, 200 i 400 metara. Kako bih rekao, idu dani… Ma bilo je tu svega lijepoga.
Neizostavna tema je, vjerujemo, i košarka. Oni koji su Vas gledali kako igrate ističu: ‘Marinko Jurica je mogao skočiti s krova na krov!’ Je li to točno?
Jest, jest… U košarci sam se najviše zabavio. Na igralištu na Jezuitima, dok pokojni Pero Matana i društvo nisu zaključili da treba urediti veliku ledinu na Pustijerni, gdje smo igrali utakmice. Znali smo mi košarkaši ići i na radne akcije, gradnju autoputa Bratstva i jedinstva, Zagreb – Beograd. Onda smo se mi Dubrovčani uspjeli snaći pa smo igrali košarku za reprezentaciju našeg autoputa. Igrali smo u Novoj Gradiški protiv reprezentacije Novog Beograda. Samo da škivamo, da se ne kopa!
Vratimo se u današnjost. Pratite li lokalnu politiku?
Pratim, ali su me u neka doba štufali ti njihovi nastupi, odnosi, podvaljivanja, uvrede. To se pretvorilo u neprohodnu šumu. Jedan šija, a jedan vozi! Nikako da stisnu ruke jedan drugom i kažu: ajmo sad skupa riješiti problem. Pa nama tone nacija, mladost ide vanka! Dubrovnik je imao toliko poduzeća, od Radeljevića do TUP-a, a sad svega toga nema. Bacili smo se u turizam, koji je postao monokultura, i to ne samo ekonomski, već i arhitektonski i kulturno. Sve za turizam! U redu, ali što ako jednom negdje pukne metak, svi bi bili zatvoreni! Šteta što Grad ne potiče razvoj malih pogona, koji bi proizvodili elemente za veću industriju. Izgubili smo se u turizmu. A kad dođe sezona nema tko raditi, ako ne dođu ljudi sa strane. A mnogi su priučeni, bez ugostiteljske škole. A za turizam treba biti visoko obrazovan. Zapeli smo u turizmu, kao jug SAD-a u pamuku, koji je Ameriku podigao, ali ih je s druge strane i uništio. Dubrovnik je uvijek bio poznat po zanatima, a i trgovina je cvjetala. Trebamo imati raznovrsnost.
Međutim, na prijestolje gospodarstva zasjeli su vlasnici trgovačkih lanaca, koji nemilo iskorištavaju malog proizvođača, i kupe vrhnje. Nisu osvojili samo Dubrovnik, već i Hrvatsku i Europu. To je opća pojava. Mislim da je u tom pogledu Grad propao. A u isti taj Grad je krajem 19. stoljeća dolazilo jako puno poduzetnika s juga Italije, Puizi koji su podigli sve na višu razinu. Otvorili su radnje malog poduzetništva, a toga danas nemamo. Danas ćemo kupiti ombrelu, ali kad se slomi nećemo je odnijeti na popravak u Prlende. Posebno je šteta što se ništa nije poduzelo po pitanju života u gradu. Na primjer, u Karmenu i Pustijerni, u mojoj zgradi u ulici ‘od zatvora’ je sve prazno. U mom se bivšem portunu legu pantagane, sve se ruši. Što nisu tamo otvorili neki studentski centar, da mladost bude u Gradu? Grad odumire.
Je li turizam potpuno konzumirao grad i građane?
Jest, ali dogodila se korjenita društvena promjena. Starije stanovništvo pomalo ‘putuje’ na Boninovo, a mladi se uglavnom orijentiraju na turizam i pomorstvo. Mnogi su svoje stare kuće prodali budzašto, možda nadodali malo kredita, pa su izvan grada kupili neki stan. Grad se mrvi iznutra. Nakon potresa 1979. godine govorilo se da ćemo mi odseliti, a da će se te kuće obnoviti, urediti i useliti naše ljude iz inozemstva, koji bi se htjeli vratiti u svoj rodni grad. To je bila ideja, ali onda je počeo rat.
Kad ste odselili iz Karmena?
Odselili smo 1989. godine. Mnogi iz tih kuća su preselili u zgradu u Gružu, u Ulici Stjepana Cvijića. Tako je pošla i moja mati. A ja sam finuo u zgradama Solidarnosti jer je Nautika uzela kredite i krenula graditi stanove.
Kad govorimo o politici, niste spomenuli našeg gradonačelnika Vlahušića?
A što ću govoriti? Našao se u prilično nebranom grožđu, a oni oko njega nisu imali snage još bolje grad postaviti na noge. Vidim da se trude, ali to nije dovoljno kako bi se zadovoljile sve potrebe, pa i kulturne. Pa mi danas nemamo neki reprezentativan prostor za koncert. Jedino nas ljeti spašava Knežev dvor.
Volite ići na koncerte?
Išao sam u muzičku školu godinama i ‘udarao’ po sastavima na sve bande. Od toga sam kao student dobro živio. K’o lord, u ono doba gladi! Studentska menza je koštala 800 dinara mjesečno, a ja bih samo subotom i nedjeljom navečer na plesnjacima toliko zaradio svirajući jazz. I uz to bih još pokrio sebi trošak kamare. Malo klavir, malo stipendija. Studirao sam u Splitu, onda Zagrebu pa u Zadru. U Zagrebu sam bio na pravu, ali trebalo je otići u JNA godinu dana, pa sam se nakon toga prebacio na povijest u Zadru. S povijesti sam tako dočekao penziju.
Član ste Društva prijatelja dubrovačke starine, koje već godinama vodi borbu s gradonačelnikom Vlahušićem po pitanju upravljanja zidinama. Kako se Vama to čini?
Član sam od prvih dana, još od vremena Lukše Beritića, kad su prostorije bile u Rozariju preko puta Dominikanaca. Ako Društvo fantastično radi, svi se zalažu i rezultati se vide, onda ih pušti neka rade! Ono što DPDS da Gradu je lijep doprinos i oko toga ne treba uvijek voditi borbu. A DPDS dosta daje Grad, treba im skinuti kapu. Treba nam biti drago što ima takvih vrijednih entuzijasta, koji zbilja paze do najsitnijih detalja koje možda ljudi ne vide. A koliko toga još imaju za učiniti, ne samo po Gradu, nego i u Stonu, Elafitima, pa kroz restauraciju umjetničkih slika. Jako obiman posao. A što se tiče novaca, budite sigurni da se tu nitko nije okoristio, da je dignuo ni pola kune! U to sam potpuno siguran. Danas sam član Savjeta DPDS-a i na godišnjim izvještajima se u kunu vidi gdje je i zašto svaka kuna otišla. Nema smisla radi solada stvarati o njima odbojnu sliku.
Koji su ideali vodili vas prve članove DPDS-a u danima osnutka?
Htjeli smo očuvati zidine, jer su bile raspukle na puno mjesta, zapuštene, obrasle u bršljan. Zidine su lice našeg grada, temelj grada, našeg života, kulture i pomorstva. Počelo je sa zidinama, a kasnije su došli na red i sakralni objekti, palače. Bile su to velike i teške rabote, jer nije bilo građevinske tehnike. U DPDS-u su se okupili pametni ljudi, baš kao i u društvu Dub, čiji sam također bio član, a čija povijest seže još iz doba Austro-Ugarske. Nažalost Dub danas rudimentira. U Dubu su bili najpriznatiji Dubrovčani, od Federika Glavića pa nadalje. U moje doba Bruno Šišić, Maja Nodari, Mirko Đukić, Stefi Bogdanović. Bavili su se kulturnom zaštitom grada, objedinili sve što danas radi Zavod za obnovu, pošumljavao se Gradac, pa pod Lovrjencem, Ilijina glavica, popravljali brojne skalinade, sudjelovali u proslavi Kandelore i Feste svetog Vlaha. Međutim, stalno su nas tiskali u bandu. Posljednje što smo radili bio je popravak skalinadi na Gracu nakon bombardiranja u Domovinskom ratu. Sjećam se da nam je tada Šišić rekao kako ti borovi imaju kratak život. U doba Republike to je sve bio kamen, a onda su prije 150 godina zemlju u vrećama na leđima nosili na Gradac kako bi nasadili to drveće. Međutim, kako je korijenje plitko onda se svo drveće na Gracu okrenulo prema moru.
Slikarstvo je Vaša velika ljubav?
Itekako! Počeo sam slikati još kao gimnazijalac, a prvi put sam izlagao 1950. godine, na skupnoj izložbi u Sponzi. Već dvadeset godina sudjelujem i na likovnoj koloniji u Trnovici. Malo pengamo, malo zaveselimo i idemo ća. Klapa je klapa! Imao sam i nekoliko samostalnih izložbi, u Dvoru, Sponzi, na Babinom kuku, Sveučilištu, u Cavtatu, a posljednja 2010. godine u Galeriji Flora. Ne znam koliko sam ukupno naslikao slika, to su vaguni!
Imate li u planu neku novu izložbu? Slikate li i dalje?
Uvijek ponešto radim, ali nekako sam izgubio osjećaj u ruci. Popuštaju živci u prstima. Vidim to i kad sviram klavir. Sad samo ‘udaram’ sebi za vic.