‘Nekad su matere djeci iz Grada znale reći ‘Idi preko Pila, a ne kroz Pile!’ kad bi ih negdje slale, dakle nikako hodit ovuda, u Pile, već glavnom cestom, jer mi iz Pila bili smo na zlu glasu. Vazda bi se s nekim tukli!’ gospar Đuro Market će kad smo niz skale Ulicom svetog Đurđa ušli s Brsalja dolje u Pile.
Srećemo putem stare Pilare, Aco i Vera Novaković, malo pozdrava, malo sjećanja s Đurom, te zastajemo pored Crkve svetog Đurđa.’Na Pilama su tri crkve, u gornjem dijelu je župna Svetog Andrije, na Lovrjencu je mala kapelica Svetog Lovre do koje bi se redovno išlo na blagdan sveca, te ova, Svetog Đurđa, koja je nekako najviše pučka, nas Pilara. Da, na Pilama su i naše dumne, časne sestre Anćele, njihov samostan, učenički dom, njihova crkva preko puta nekadašnje pošte. Kao djeca uvijek smo išli na mise kod njih, jer bi nam one dale i kolača i kavu s vrhnjem. Sjećam se, jednom sam kod njih skupljao lemuzinu, a braća Vidoš mi ubacili koru od naranče unutra te ja dumnama tako vratim, a i ne vidim što mi je unutra! Naravno, imamo mi Pilari i crkvu na Dančama, tamo se najviše išlo za funerala, sprovoda.’ Kratak ulazak u Crkvu svetog Đurđa, iza nje obnavlja se lijepa zgrada, preko puta nje živio je Luko Roki, generacija iz osnovne, odavno već doktor, ginekolog u Zagrebu. I eto nas na placeti, ‘poljanici’ kako je nazva Mato Vodopić, prelijepa vala s lijeve strane okružena Zidinama i tvrđom Bokar, sa desna nebu pod oblake fascinantni Lovrjenac, po sredini muo i nekoliko vezanih barki, te po sred vale kamena stijena u moru, moćni Penatur. Na taj pogled, na tu ljepotu skrivenu od žurbi naše svakodnevnice, zastaneš i diviš se.
Vala u Pilama
‘Znaš li kako ovdje zna more tuć’! Zbog svih tih fortunala Penatur, stijena koja zapravo štiti ovu valu, zvali smo i ‘zločesta stijena’ kad bi kao mulci gledali kako se valovi od nje odbijaju. Taj Penatur je na neki način i simbol Pila, po njemu se nazvao i naš vaterpolo klub, koji je i zaigrao onu prvu antologijsku utakmicu s ‘Jugom’, a kad već spominjem taj naš pilarski vaterpolo klub ‘Penatur’, sjetim se i našeg znanog Pilara, velikog gospara Iva Šiševića, dugo godina kapetana na ‘Jadroliniji’ koji je i srcem i dušom bio vezan za taj naš klub!’, prisjeća se gospar Đuro. Gore, s pogledom put neba, Lovrjenac, simbol i Grada i Pila, jedna od pet većih utvrda Dubrovnika, s malom crkvicom u njoj, posvećenoj svetom Lovri, po kojem je i ova lijepa tvrđa nazvana, a čiji blagdan, 10. kolovoza, je i dan feste Pilara, njihova znana Pilarska noć. ‘Dugo se naša festa održavala baš ovdje, zadnjih godina prebacili su je u Šulića!’ Nekoliko barki je vanka, jaki su ovdje valovi, bacaju ih olako, pa ih je bolje tako izvući, nek’ miruju.
Upravo ovdje, u lučici i na mulu s Penaturom kao scenografijom igrala se ‘Tužna Jele’ Mata Vodopića, legendarna predstava Igara u režiji Ivice Kunčevića sa sjajnom Doris Šarić Kukuljica, Milkom, Krunom i ostalim glumcima. Tu je i ‘Orhan’, vrhunski restoran starog meštra ugostiteljstva Dominka Kuzmana, mala zgrada uz samu rivu i uz šetnicu za Lovrjenac, povijest koje je vrlo zanimljiva. Na starim fotografijama vidimo i kako je u toj zgradi bilo srpsko sportsko društvo ‘Dušan Silni’ za Kraljevine Jugoslavije, a iza Drugog svjetskog rata u njoj je radio znani marangun gospar Ivo Brunsko, o kojem smo pisali u tekstu o Plovanim skalinima, meštar koji je bio najpoznatiji po gradnji vrhunskih kapsa za pokojnike, ali i za sve od drveta. Tu počinju skalini put Lovrjenca, s velikom čašću imenovani po važnom čovjeku naših Igara, Skalini dr. Marka Foteza. Odmah uz njih smješteno je i veselo Sportsko ribolovno društvo ‘Orhan’ koje okuplja jednu od najveselijih balica našeg Grada i Pila i šire. A pogledom na dolje, malo skriveno s tih skalina, ali i te kako vidljivo iz Lučice, u stijenama je utisnuto, ugrađeno dvoje vrata. ‘Velika je povijest raznih događanja i čeljadi skrivena iza tih vrata! U stijeni su učinjeni mali zakloni, korišteni za skrivanje u raznim ratovima, tu je nekad živjela i sirotinja, ali najviše ih koriste ovdašnji ribari. Pile su znane po ribarima, krcato ribe se lovilo, bilo je i barki i ribara i cipola za svakoga!’ gospar Đuro će o njima, uz nastavak ‘ovdje, na ovoj placeti bio je rubinet do kojeg bi mi mulci dolazili po vodu za doma nosit je u romijenči, velikim kantama za vodu, jer malo je koja kuća ovdje imala vodu!’
Zapis gospara Lukše
Naravno, upravo ovdje počinje i priča o Tabakariji! Znano nam je kako je Republika svoju trgovačku moć gradila i na proizvodnji i prodaji sukna, kojeg je uvozila iz unutrašnjosti, a nakon prerade izvozila širom Mediterana, pa i do Engleske, te su upravo Pile bile ‘skriveno’ mjesto gdje se vuna i sukno mastilo i koža štavila. O svemu tome, dakle o Tabakariji i Kolorini i Pilama, kao neki uvod u ovu priču, pročitajmo što je zapisao i jako lijepo sve pojasnio veliki Lukša Beritić; ‘Dubrovačka republika je u nastojanju da što više unaprijedi svoju trgovinu i manufakture razne vrsti osnovala državne radione za preradu vune, odnosno izradbu sukna, a isto tako i privatnicima omogućavala osnivanje takvih manufaktura. Te radionice nisu mogle biti smještene unutar skučenog prostora zidina grada, te su građene u predgrađima. Gradilo ih se dakle na najzaštićenijem dijelu predgrađa, a to je položaj ‘u Pilama’. Bilo je tri vrste takovih radionica, a to su praonice, valjaonice i mastione. Prva takova radionica spominje se već 1398., a već 1416. do 1419. gradi se velika takova radionica sa sva tri odjeljenja, koju 1419. preuzima Petar Pantela.
Uz tu veliku državnu radionu na Pilama, nicale su i manje radionice privatnika. Naročito je veliki zamah imala manufaktura suknarstva, nakon što je 1438. izgrađen vodovod. Težak pak udarac dobila je proizvodnja sukna 1463., kao i 1538., kad su se radi ratnih opasnosti srušila ta predgrađa, te u vezi s time i radionice. Nakon što je ratna opasnost prošla, radionice su se opet izgradile, a 1467. vijeća se o gradnji i treće mastione na Pilama, te se 1492. dava dozvola bojadisaru Radu da na Pilama kod Tabakarije izgradi mastionu, za što mu Republika daje pomoć od 200 perpera. Od tih starih vunarskih radiona u Pilama vrlo je malo sačuvano. Gotovo su sve zgrade nestale, a na njihovom mjestu su izgrađene novije stambene zgrade. Ostaci velike mastione vide se u dvorištu kuće u ulici Marka Marinovića, na broju 2. Ispod Brsalja, (op. danas Ulica svetog Đurđa), a to je bazen u koji je tekla voda iz velike cisterne na Brsaljama, koja je u tu svrhu bila i sagrađena. U blizini je bazena još i teški kameni mužar, u kojem su tukli razne biljne tvari koje su služile za mašćenje.
Za razvitak suknarskog obrta bile su potrebne velike količine kvalitetnog sapuna, država je i tu nastojala pomoći i unaprijediti ovaj obrt, ali to je išlo teže. Tek 1417. pojavljuje se prva državna sapunara, smještena ispod tvrđave Lovrjenac, ta mala zgrada, stari su je nazivali ‘fabrika’ vidi se još na starim fotografijama tog predjela. Dok je novijeg datuma sapunara iza stare zgrade pošte, čiji ostaci ognjišta i veliki presvođeni podrum još postoje. Na istočnom obronku strme uvale Kolorina ispod tvrđave Lovrjenac, postoji nekoliko djelomično u hridine uzidanih presvođenih kućica. Krovna konstrukcija je zanimljivog oblika, sastoji se od tankog svoda, koji je zgora obložen tankim kamenim pločama koje zamjenjuju krov, a tako je udešen da voda vrlo brzo otiče. U tim kućicama bile su radionice za strojenje koža tabakara i kožuhara. Rujevinu potrebnu za strojenje koža stari su nazivali tabak i po tome je naziv Tabakarija. Nakon propasti tih zanata zgrade bivše Tabakarije postale su općinsko vlasništvo, pred konac Austrije i za vrijeme stare Jugoslavije općina je nekoliko tih kućica prodala obitelji Šulić, koji su ih srušili radi izgradnje kupališta na Kolorini.’