Stradun je u ove blagdanske dane mjesto svih naših susreta, događanja, zgoda. Ovih veselih dana svi idemo njim učinit’ đir, a učinit đir na Stradunu nije samo šetat’ se, to je nešto mnogo više, taj đir znači živjeti, biti i pripadati Gradu.
Iz ‘Ulicama moga Grada’, 28. prosinca 2016.
Provedosmo u tom điru veselo subotnji Badnjak čekajući ponoćku i nedjeljni Božić, uz čestitke, dobro društvo i poneko piće, uz kolendu, pjesmu i zdravicu svima koje volimo, a sutradan po lijepom običaju svečano u krugu obitelji proslavismo najljepši kršćanski blagdan. I tako smo ušli u dane festa i veselja koji će potrajati do Ultima od karnevala i početka Korizme, stoga nam je bit’ veseli u dane koji su pred nama. Unatoč svemu oko nas, svim tim ludostima političara razne sorte, te prijetnjama raznih terorista, divljaka zbog kojih živimo u strahu i u ove mirne blagdanske dane. Kako Marin Držić zapisa „trijeba znat s bremenom akomodavat“. „Nijedna država ne može biti dobro vođena ako njeni građani nemaju jasno na umu kako su upravo oni čuvari zakona, a državni službenici samo oruđe za provedbu tih zakona i ništa više“ zapisao je u svojim „Mislima“ duhoviti i simpatični pisac Mark Twain, onaj koji nas je svojim književnim djelima odgojio i obilježio nam djetinjstvo, a svojim kratkim i jasnim mislima davao nam životne savjete u zrelijim godinama. Slične misli nalazimo i u zapisu dubrovačkog filozofa Nikole Gučetića; „Nije dobro za dobro uređenu republiku da pojedinac ima široku vlast nad jednakima, nego je mnogo bolje da njom upravljaju zakoni.“ Žalosno je kad nas vodi osoba koja ne poštuje nikakve zakone, koja sve što se događa pretvara u svoj osobni uspjeh i kad o svemu govori samo i isključivo u prvom licu jednine, bez imalo poštivanja ikoga drugoga, uz sve to s puno laži i redovno ne gledanja u oči osoba kojima se obraća. Ma „treba znat ugodit zlu bremenu…“ i radovat se u ove lijepe dane.
Naše betule
„Kad počnemo odlaziti / Iz betule pune dima / Nikad kraja biti neće / Tim čemernim rastancima / Molim zadnjeg da se vrati / Iz prkosa, iz inata / Te još jednu rudnu plati / I zalupi snažno vrata!“ onako iz glave izgovorio je stihove konaovskog pjesnika Ratka Zvrka naš dragi Dunda Pero, mili nam gospar Tomislav Šuljak u veselom iznova okupljenom društvu za stolom, nakon što nam se opet otvorila naša saloča od života, zadnja betula od Grada „Fontana“. Tu smo se skrili od gužvi sa Straduna i slaloma između kućica, od vonja koji čudno vlada Gradom, od blještavila raznih događanja i „iventa“ koji se zbivaju na sve strane i na razne načine. Nije nas dugo bilo u „Fontani“, od kad nam je naš domaćin Vlaho iznenada i na žalost svih nas zauvijek partio, te je i naša betula nekoliko mjeseci bila zatvorena, a mi lutali tih mjeseci kao ove izbjeglice po Europi, tražeći neki svoj miran kantun. Ali evo, sinovi Vlahovi krenuše očevim stopama, otvoriše našu betulu, te smo opet tamo gdje smo zapravo duhom i bili sve ovo vrijeme, čekajući povratak u svoj mirni kutak, u našu betulu. A betula, to je mjesto okupljanja, druženja, sastajališta, unatoč gužvi i glasnim razgovorima, dobacivanjima, upadicama, komentarima i veselim škercima, zapravo to je miran kutak, to je mjesto gdje se može i skriti i pomalo pobjeći od svega oko nas, a opet biti sa svim dragim prijateljima i veselom čeljadi. Betula je zapravo život. Veselo je društvo opet tu, svatko za svojim stolom, svi znani, sve čeljad koja voli Grad; stari Pilar i meštar od klapa Darko Pešice, prvi od kotara Grad Srđan Kera, slikari od Grada Joško Škerlj i Mišo Baričević, postijer od Grada i pjesnik ulica mu Miho Đanović i naš dragi gospar Tomislav, pa nam i puno tema na pamet dolazi. I raznih priča sjećanja. Zapjeva se i po koja pjesma, naravno Darko vodi, a kako on zna i one davne i pomalo zaboravljene klapske pjesme, nije ga lako pratit. Pa nam priča naš Darko kako je tamo negdje „onda… davno“ krajem šezdesetih, kad su počinjali „Maestrali“, sa znanim nam meštrom od klapa Krešom Magdićem , obilazio crkve i mnoga mala mjesta, te su bilježili i slušali razne stare pučke i klapske napjeve. Onda nam je otpjevao „Marjane, Marjane…“ kako je to izvorno zvučalo. Dosta drugačije od onoga što mi godinama pjevamo. I glazbeno i … bolje šutjet kad Darko Pešice zapjeva. Šutjet i slušat ga. Eto, u betulama se puno toga i nauči. Kad bi naš Knez od Grada, a i drugi nam političari, bar ponekad navratio u neku betulu, među čeljad, nikad mu više ne bi palo na pamet pričat o svemu samo u prvom licu jednine. To kod nas u betulama ne prolazi.
Đir na Badnjak
Tako pomalo sa strane od raznih događanja pričamo i o tome kako Stradun kao prezenca Grada, kao nešto „za doć i viđet“, nešto najreprezentativnije što imamo, nije zaslužio da se od njega čini palanka, neki vašar i da ga se kao zadnju kurvu prodaje i pretvara u nešto što on ne smije i ne može po nekom zakonu pristojnosti, sklada, mjere, tradicije i povijesti – biti. I gledamo jednu staru fotografiju Straduna iz davne 1920. i neke, skladno uređena za božićne blagdane. Uz sve te komentare i naše škrece obilježismo dan čekanja Božića, lijepi Badnjak, vesela društva na sve strane, sve neki dragi ljudi, puno mladih skladno obučenih u „Fontani“ tog jutra, al’ ponajveća ekipa je redovno oko našeg Dunda Pera. Uz „Fontanu“ navrati se i do „Prima“ i Troje, pa i do „Galerije“ Suve i Butigana, a u tom điru čestitara i kolendara navratili smo i van Zidina do „Gira“ i Tomija, te završno do Gruža, gdje je u restoranu „Zrinski“ i uz pravog domaćina Vidu Raića redovno okupljena vesela družina; Kiko, Andrej, Kec, Lazo, Dario, Pico, Bobo, Rudi…, uz predivnu novu sliku na zidu, koju je snimila naša Mare, pa ispada kako smo za stolom po sred ulice sa Gružem iza sebe slavili Badnjak. Obiđe se još puno lijepih mjesta u tom našem điru, do „Tramvaja“ i braće Gorana i Zorana Turajlić se mora navratiti, za još jednu „putnu“, a onda doma, u obitelji čekat ponoćku i Božić. I sad je Nova pred nama, još jedna u ovim našim životima, pa nek’ i ona bude veselo dočekana u dubrovačkim betulama i uz dragu čeljad, uz kolendu i pjesmu, te nek’ nam svima bude zdrava, vesela i sretna!