Počelo je! Naši dragi turisti, sezona, gužva… Iznova se Stradunom prelazi na brzinu, uz guranje, ne gledajući ostale prolaznike, jer znamo malo je znanih u tom ljetnom điru, malo se kome ima tu javit.
Treba izdržat još jednu sezonu u ovom gradu u kojem ponovno, nakon lijepog zimskog sna, počinje suluda trka za zaradom na svaki mogući način! U toj gužvi pokušavam pronaći Pimpeka, za poć’ zajedno, kako smo najavili, do none mu i do Lapada. „Ma nema šanse danas…“ kratko će. I tek uz malo priče, tu u Damjana Jude, ulici od Akvarija, u Karmenu, u njegovoj konobi „Ribar“ prisjetimo se jednog dragog lika ovog kvarta i Grada. Malo tko se sjetio kako je neki dan bila godišnjica od kad je partio…
Nije volio puno pričat’
„Tako me zovu ne što sam zviznut, već što sam ovako snažan!“ pravdao bi Tomo Vukman svoj čudan nadimak „Bukva“. Pravdao ga je onima koji ga baš i nisu znali, a takvih je u Gradu bilo malo. Čeljad Grada voljela je Tomu „Bukvu“, a i nakon svih ovih godina od kada ga nema, mnogi ga se sjećaju sa puno lijepih riječi, što potvrđuje kako je bio veliki lik naše svakodnevnice u godinama koje je s nama živio. Tihi, mirni čovjek, poseban i originalan u mnogo tog, od oblačenja do svakodnevnog đira po Gradu i odnosa prema drugima, kao i po mnogo tog po čemu ga još uvijek ljudi pamte. A pamti ga čeljad po Gradu, iako je prošlo već skoro i trideset godina od kada je Tomo Vukman zvani „Bukva“ umro. Nitko ne zna točan datum, ali dvadesetog i nekog travnja 1988. godine našli su ga na skalama zgrade u kojoj je živio, u Ulici Ilije Sarake na broju 2., iza Gospe, preko puta tadašnjih prostorija Studentskog teatra Lero i Kluba Zelena naranča u kojoj je zadnjim pićem redovno završavao svaki svoj dan. Došla je i Hitna, odvela ga na Medarevo, ali tu noć Tomo nas je napustio zauvijek. Kažu od srca, iako je i inače bio slab, o čemu baš i nije volio puno pričat. U toj zgradi, u stanu na drugom katu, živio je cijeli svoj život, od rođenja tamo negdje početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća, ni to više nitko ne zna točno, s majkom i sestrom. Da, kažu i najvažnije – nikad se nije ženio.
Pravi vječni šminker
„Kad te naučim, izgubit ću te!“ uzrečica je koje se sjetiše neki koji su ga znali. Ipak, njegov image ostaje kao nešto što se ne zaboravlja. Brkovi, gusti u sredini, ispod nosa, koji na krajevima elegantno završavaju uređeni u špic. Redovno košulja i redovno raskopčana, da se vide bujna njedra i veliki zlatni lančić, na kojem je visjela kovanica, srebrni dolar, poklon od sestre iz Amerike. Kolar iza vrata naravno podignut, na ruci zlatna narukvica. Uvijek uređen, elegantan, dotjeran. Rekli bi za njega „Pravi vječni šminker!“ Kad se sve ovo pročita, jasno je zašto je volio Mišu Kovača. Kao da je pjesma „Dalmatino“ napisana na temu našeg Toma Bukve. I kad se sve zbroji, neka sličnost među njima je vrlo uočljiva. Neki iz njegove generacije sjećaju se kako je kao mladić Tomo bio među prvim dubrovačkim galebovima. Šezdesetih nije bilo plesnjaka bez Tome. Znao je i volio zaplesat, polako i šarmantno. I uvijek uredan, ma pravi šminker, koji je već dolaskom na plesnjake i ulaskom na podij svojim hodom privlačio pažnju svih, naravno i poglede prvih strankinja koje su tada dolazile u naš Grad. Dapače, mnogi potvrđuju, neke su završile i u njegovom zagrljaju. Nije puno pričao. Radije bi stajao sa strane i pušio. Malo tog je o njemu zapisano, „Nisam ja neka sjednica da se o meni piše!“, znao bi reći novinarima koji su ga uporno tražili za neki razgovor. Ipak, vrlo zanimljivo, uz jedne novine bio je vezan od prvog broja, a to je tadašnji list mladih Laus, koji je u nekoliko navrata i objavio neke njegove slike i tek jedan kratak, ali odličan intervju Đorđa Obradovića davne 1983. godine. „Promijenilo se bezbroj piskarala, fotografa i urednika, samo Tomo ostaje i pakira Laus sve ove godine!“ znao bi reći onako, sam za sebe, jer distribucija Lausa bez njega nije se mogla ni početi, ni završiti.
Zadnja tura Toma sa Tomom
Nikad i nigdje nije radio „za stalno“, ali uvijek je nešto svaštario i bilo ga je na sve strane. Po cijelom Gradu. „Neke male usluge svima je uvijek radio i svatko ga je volio!“ kažu sjećanja na njega, koja se spominju i kako „Iz Grada, osim do Pila i Ploča, nije nikad ni izašao!“ Već početkom sedamdesetih počeo je raditi kao portir u tadašnjoj omladinskoj organizaciji, samim tim i za Laus. Tamo ga je ekipa uzela više iz razloga kako bi ga spasili lutanja Gradom i pića koje ga je „uzimalo“ sve više. Tek da ima neku obavezu, ako ništa drugo, dolaska na posao, gdje bi se pojavio svako jutro, redovno u isto vrijeme. Ksenija Seka Medović, sjajna glumica i tajnica ST Lero i nekad Lausa, nakon svih godina kaže kako ga se često sjeti, posebno kad je u pošti. Naime, Tomo je nosio poštu, prije tog pripremivši sve koverte, „Sporo, ali jako uredno je on to radio! Uzeo bi kovertu u ruku, omjerio težinu i rekao: „Sekice, ovo će te koštati toliko i toliko! I uvijek bi pogodio!“ S njima je radila i Jadranka Pantović, danas zaposlena u Studenskom centru, koja se također sjeća kako je Tomo uredno sve te matrice i koverte slagao, lijepio jezikom, jer mu se onaj „kušinčić“ gadio, te ih nosio po Gradu. „Znao je svaku adresu, ulicu, svakog u ovom Gradu!“ Tadašnja omladinska organizacija mu je i uredila stan, kupatilo i zahod, u stvari ta ekipa godinama je brinula o njemu.
Bio je sastavni dio tih događanja i te ekipe osamdesetih godina. Osim u Zelenu naranču na zadnju turu, redovno bi dolazio u Lazarete, posebno na Plesne škole. Tada bi mirno stajao na ulazu, kao neki vrlo važan tip pregledavao bi propusnice, a kad bi ušli zadnji, zatvorio bi kapiju, došao do šanka i uz piće gledao kako, kao nekad on, plešu neki mlađi klinci. Često bi do Lazareta došao i popodne, kada ih je čistila Jovanka, žena Tome Šeparovića. Nekad bi s njom došao i njen Tomo, te bi njih dvojica, dva Toma radila, vukla preko dvorane veliki čistač, a ona bi im zapovijedala i za kraj svima bi im natočila piće. Naravno, gratis tura. Ne bi se tu puno posla uradilo, ali rasprave njih troje bile su nešto zbog čega danas žalim što tada nismo imali svu ovu našu tehniku, za snimiti barem dio tog kazina od riječi. Troje po puno toga velikih ljudi ovog Grada na jednom mjestu. Nešto nezaboravno.
Statist sa elegancijom
Ljeti bi redovno Tomo radio na Igrama. Bio je statist preko trideset godina! „Prvo sam bio baklja, pa zastava nekoliko godina, a već dvadeset godina vučem karić s glumcima na Otvaranju Igara!“ pojasnio je svoju ulogu u tom jedinom razgovoru s njim u Lausu. I svi su gledali te glumce na Otvaranju i pljeskali im, ali ekipa iz Grada pljeskala je samo našem Tomu. Posebno bi ovacije doživio na Generalnoj, kada bi okupljene svojim gegovima digao na noge. Statirao je, možda bolje reći glumio je, čak i u dvije predstave, „Don Juanu“ i „Otelu“, oba puta kao konobar. Glumačku karijeru završio je kada je na „Otela“ došao malo „nacvrcan“, te prelazeći preko scene prosuo i polomio neke staklenke. Dok je on skupljao sva ta stakla, predstava je stala, ali publika je pljeskala kao ni na jednoj izvedbi. Naravno – Tomu. Jednom mu se neki tadašnji političar obratio sa „Druže Vukman“, a on mu odgovori „ Slušaj ti, nisam ja dvojica da mi se tako obraćaš!“ Tomo je ostao u sjećanju i kao sudionik nekad omiljene Tombole za Feste ispod Zvonika. Nakon znanog Dragana Kičme, on je preuzeo posao okretanja brojeva, koje je čitao također svima znani Haso Čampara. Ekipa iz Karmena, kao i iz svih dijelova Grada koja se tu redovno okupljala, sjeća se kako bi se Tomo zapuhao, oči bi mu izletjele dok je vrtio te brojeve, a drugi se derali na njega. Znao bi se tada i naljutiti. Ali, brzo i od ljutit. Iako je Porporelaš, ljeti bi se kupao na Banjama, a odmarao u Tonkinoj ulici, gore iznad Banja, na skalinima pored zidina od Lazareta, gdje bi se svako popodne okupila ekipa. Skriveni u hladu Tonka, Tomo i ostali igrali bi briškule i tresete, a onda, kad ugrije, Tomo bi, laganim hodom, sa zlatnim lančićem i navučenim „speedo“ gaćicama, elegantno došao do Strompulina i bez greške skočio na glavu u more. Nekad bi znao i napraviti lastu, tek onako, za oduševit okolne kupače, jer Tomo je bio jedan od najboljih skakača sa te stijene na Banjama. Da, ima tog još o Tomu Vukmanu zvanom Bukva, ali evo, tek dio jednog života, za ne zaboravit još jednog dragog lika naših života.