I dalje prelistavamo vrijednu knjigu „Dragi moj Lino“ dubrovačkog odvjetnika i gospara iz Zamanjine ulice, dr Mata Podića.
Knjiga je to koja je nezaobilazno štivo o dubrovačkoj duhovnoj i materijalnoj povijesti 20. stoljeća, pisana u njegove staračke dane, u obiteljskoj ladanjskoj kući u Mokošici. Na ukupno 112. stranica ove knjige nalazi se dvadeset i pet autorovih „famozo pisama“ kako ih sam naziva, te svako započinje obraćanjem „Dragi moj Lino…“ prijatelju Linu Šapru, s kojim je „hodio u skulu i na studij prava, koji je sto u Gradu u ulici Marojica Kaboge, s kojim je svakodnevno šetao Placom, dok se gospar Lino nije razbolio…“ Tu su i fotografije i preslici dokumenata vremena opisanog u knjizi, zahvaljujući kćeri gospara Mata, Luciji Carić, koja je i najzaslužnija za njeno objavljivanje 2008. godine u izdanju dubrovačkog ogranka HKD Napredak. Mato Podić pisao je svoja „famozo pisma“ očito više za sebe, ne želeći stvoriti neku sustavnu knjigu, nego je namjerno, po onom pročitanom, pisao što mu je dolazilo u sjećanje, te smo dobili vrijednu knjigu jasnih tekstova i njegovih uspomena, u kojoj upoznajemo neki danas tako davni Dubrovnik.
Korosante
„Gospodin će prošetati ulicama našim…“ najavit će dr Podić naslovom iz nekadašnje novine „Narodna svijest“ svoj tekst sjećanja na festu i blagdan Tijelova u pismu prijatelju Linu naslovljen „U Gradu o Korosantima godine Gospodnje 1982.“ Opisat će u tom pismu procesiju kroz Grad i ulice mu do u detalj, „…razvila bi se krasna pučka pročesijun iz Rozarija preko Grada, ali kraćim putem do Široke ulice…“ pa od načina nošnje, odora svećenika, sve to „…pod prekrasnim bijelim damaškanim baldakinom s 8 štapa“…“ i sve u bijelom prekrasnom koluru zlatom izvezeno, da je bila ljepota sve to doživjet. I tako ti je, spominješ li se Lino, šeto Gospodin ulicama našeg Grada uz zvonjavu zvona i pjevanje klera i puka… a cijeli Grad je vonjo, posut gustom masom pelina i vrijesa.“ I zaključiti na kraju ovog pisma svom prijatelju Linu „kako mi je žo da je sve to zaboravljeno“ i upitati se „a svijet više ni ne zna što su Korosante?“ Naravno, pojasniti će gospar Mato Podić kako stari dubrovački naziv Korosante za blagdan Tijelova dolazi od latinskog izraza Corpus Sanctum – Corpus Domini, što bi značilo „Sveto tijelo“. Spomenuti će i podsjetiti u tom pismu svog Lina i na znani putopisni članak Miroslava Krleže „Brašančevo u Dubrovniku“ iz 1948., u kojem Krleža koristeći stari hrvatski naziv za blagdan Tijelova „Brašančevo“ opisuje procesiju po Gradu, ali i pokazuje svoj odbojan stav prema Dubrovniku, kojeg je doživljavao kao „stjecište umišljene i isprazne vlastele, licemjera i setebandjerista koji se udvorno i lukavo klanjaju i Sultanu i Papi, samo da se održe na vlasti“.
Festanjuli
Lijepa su sjećanja gospara Mata i na njihova kućnog prijatelja i omiljenog dubrovačkog svećenika s početka 20. stoljeća dum Mata Pištu, kome je majka rekla „ako hoće da mu se gospari klanjaju, a nije crevljar, neka bude pop“, koji je „sto iza Gospe, u lijepoj starinskoj kući sa đardinom u kojem su najljepše jonske kolone u nas i u kojem je kapelica svetoga Jerolima“, gdje prepoznajemo znanu nam Gradićevu kuću i vrt u Stulinoj ulici. Bilo je to vrijeme političkih sukoba Hrvata i Srbo – katolika u Gradu, pa bi dum Mato, kako zapisa gospar Mato, za ove druge „zno rijet „međ lošom ribom nađe se i koji pestelj, to se u nas reče „kaco di mare“, pa kad ga ribar vidi, june na njega i baci ga!“ Zapisao je gospar Mato Podić i jednu dobru gospara Iva Sarake o tome kako je „narodna volja kako vjetar koji sve smetlište na Stradunu baci na jednu stranu, a kad zapuha drugi, protivni vjetar, onda smetlište ide na drugu stranu…i mi smo kroz povijest osjetili puno puta, jer je bilo puno „oslobođenja“ i kod svih je bilo „narodne volje“. Svakako su to zanimljivi zapisi o tadašnjim političkim odnosima u Gradu. U svojim pismima – zapisima na Festu 1982. avokat Mato Podić prisjeća se i kako je bio festanjuo pedeset godina prije, 1932., sa kapetanom Mirkom Gjurašićem, ali i kako je na taj dan, čak sto godina prije, 1882. njegov otac Baldo Podić također bio festanjuo sa gosparom Božom Mičićem. Svakako, čudna igra godišta! Zapisao je i kako je bila te Feste 1982. zaista velika festa u njih doma, u Zamanjinoj, došlo puno čeljadi, tadašnji biskup Severin, a u procesiji, koja je te godine išla iz Male braće, jer je potres iz 1979. oštetio Katedralu, on je „hodio s prvim barjakom, ko jubilarac uz festanjule kapetana Mata Krilu i Vicka Lisu.“
Djeca i unučad
Ma imali bi još puno tog prepisat i za ova naša vremena podsjetit neke nove generacije na razne zgode i neko davno vrijeme Grada iz knjige „Dragi moj Lino“ gospara Mata Podića. Nek’ ovo navedeno bude dovoljno za ovu priču i ovaj đir, ostavimo nešto i za neku drugu zgodu. Vratimo se u današnje dane. Supruga gospara Mata bila je gospođa Dijamantina, njihova djeca su kćer Lucija i sin Baldo, u djedovo ime. Gospođa Lucija, na žalost pokojna i svakako najzaslužnija za objavljivanje ove prelijepe knjige, završila je pravo i udala se za Tomislava Carića, također pravnika. Mario i Iva njihova su djeca. Gospođa Lucija dugo godina bila je javni bilježnik i redovni dio đira Stradunom, a taj njen posao naslijedila je njena kćer Iva Carić. Lucijin brat Baldo Podić, dirigent je u Baselu u Švicarskoj. U svojim sjećanjima reći će „rođen sam 1942. u Dubrovniku, u Zamanjinoj ulici, tako reći na Stradunu. Rekli su mi da je u trenutku moga rođenja na Stradunu svirala talijanska muzika. Možda je i to utjecalo na mene. Djetinjstvo sam proveo u Dubrovniku, i najviše se sjećam svog straha od potresa. A puno uspomena veže me i uz Mokošicu gdje smo obično ljetovali. Tamo je djedova kuća, u ono doba bez struje i vode, ali nam je svima bila draga. Inače sam iz advokatske obitelji.“ O njemu imamo i zapisano kako je hrvatski dirigent, studirao je na Muzičkoj akademiji dirigiranje i povijest glazbe, djelovao u Zagrebu kao operni korepetitor u HNK i asistent u Zagrebačkoj filharmoniji od1962. do 1966., karijeru je nastavio u Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj, zatim kao korepetitor u Beču, operni dirigent u Linzu, Ulmu, Baselu, Düsseldorfu, Essenu, Kasselu i drugdje. Djelovao je i kao glazbeni ravnatelj Opernoga studija Pariške opere, na ljetnim tečajevima u Firenci, uspješno je gostovao na Dubrovačkim ljetnim igrama, festivalu u Zagrebu i Splitu. Već dugo godina stalni je dirigent Opere u Baselu. Njegova djeca su Lucija i Matej, i oni su uz Maria i Ivu na slici sa svojim nonom, gosparom Matom Podićem. U njihovoj kući u Zamanjinoj na broju 1., danas žive gospar Tomislav i kćer mu Iva Carić, „za sad, samo nas dvoje…“ kako reče Iva za kraj ove priče o velikoj obitelji dubrovačkih avokata iz ulice Zamanjine.