„Fotografija ne kaže čega više nema, nego jedino i sigurno nam kaže što je nekad bilo!“ zapisat će Roland Barthes u svojoj sjajnoj knjizi o fotografiji „Svjetla komora“.
Fotografije su zaista jedini dokaz, sigurna potvrda onoga što je bilo, što se dogodilo. U ovom điru ulicama, a zapravo šetnjom sjećanjima na čeljad i mjesta Grada, kojih ponajviše nema, upravo te stare fotografije potvrđuju kako je nekad bilo i tko je s nama bio. Često se neke stare fotografije pronađu nakon što prođemo u ovom điru sjećanjima te naše uspomene, pa nije za zamjerit nam što se zbog njih, naknadno nađenih, vratimo na tren s njima u te već ispričane priče.
Zaboravljene fotke
Tako konačno nalazimo i fotografiju sa nekad „našeg“ gornjeg igrališta iznad Gimnazije, na Pločama, izgrađenog sredinom sedamdesetih godina prošlog 20. stoljeća, tamo gdje je počeo dubrovački rukomet i gdje su se igrale njihove ligaške utakmice, a i igrao se sjajan nogomet, uvijek pred prepunim gledalištem učinjenim na nekoliko betonskih tribina. Na žalost, ne idem više tamo, ali mi Niko Caput, koji živi blizu tog našeg igrališta, priča kako je sve zapušteno, zaraslo toliko da se na teren ni ući više ne može, te kako se djeca tamo više i ne igraju. Kompjuteri, tviteri, fejs, mobiteli… tako se zovu igre današnje djece.
Ova stara fotka nam pokazuje i kaže kako je nekad bilo. Još jedna stara fotografija dolazi sa zakašnjenjem! S tih naših Ploča do u Grad smo išli kao u svoj tinel, kao u đardin naših igara, redovno pored Dominikanaca i pored ulaza u crkvu, onog „sporednog“ koji je 1920., čak puno prije i tih naših silazaka, izgledao kao na ovoj staroj fotografiji. Eto, toliko o tome, starim fotkama i našim davnim sjećanjima. Stiglo nam je i ljeto, datumski, ovog vikenda. Ono što u našem Gradu obilježava ljeto, a to su prije svega naši dragi turisti, već odavno su iznova zavladali našim životima.
Domaća čeljad odlazi na ljetni đir van zidina pretvarajući svoje domove u apartmane, stolovi su izneseni na sve strane, opet ih je van pameti i svaki sklad Grada je izgubljen, ulicama se ne može normalno proći, gužve i vika, a tek smeće i smrad, na sve su strane, nema više onog našeg ugodnog zimskog mira. Tek spomen, opet zahvaljujući fotografiji, na zimsko Prijeko, bez stolova, prazno i tako oku divno. Zbog tih gužvi sve je teže pronaći domaću čeljad za čuti neko sjećanje; gospar Ivo Rudenjak na sve strane, Dačika malo na parkiralištu na Buži, a malo „ga nema“, Ibrica, za priču o onom vrhu koji na čudan način spaja ulice Vetranovićevu i Zamanjinu ili o kraju Lucićeve ulice, nikako da se vrati doma i na skaline…
Glazbenik Drago Ivić
Zbog svega toga čeljad iz Grada za malo se odmoriti i učiniti svoj đir na miru, najradije ide do Lapada. Te se tako, umjesto uobičajene „Fontane“, koju lagano već okupiraju pantagane iz obližnje zastrašujuće i na sramotu ‘gradskih otaca’ zapuštene ‘Zorke’ u Uskoj uici, u subotnjem điru nalazimo u ugodnoj šetnji Lapadskom uvalom. Potvrda je to kako čeljad Grada, koja ga voli na neki svoj poseban način, bježi iz njega u ove dane ljetnog ludila. Na kavi uz puno priče i još ljepših sjećanja dva velika gospara, legenda dubrovačke glazbe Antun Mojaš i legenda Grada „kako god ga okreneš“ Tomislav Šuljak. I priča sjećanja krene u Ulicu od Buže i na jednog dragog gospara.
„Drago Ivić je jako važan lik Grada! On je bio predsjednik udruženja muzičara, tamo šezdesetih godina, živio je u toj ulici odmah ispod Toma Šeparovića, s te bande, bio je član Orkestra i Gradske glazbe, svirao je sjajno klarinet, prijateljevao sa Perom Gotovcem!“ počinje gospar Antun Mojaš i nastavlja dalje sa sjećanjima „Jedini on je tada svirao klarinet, a kako imate dvije vrste klarineta, A i B, oba je svirao po potrebi. E on je izmislio i učinio doma, gdje li već, mali prekidač kako bi se na jednom klarinetu moglo svirati kao da su dva! Samo lagano prebaciš sa A na B! I taj svoj patent je poslao u Pariz, ovi mu rekli „genijalno!“, al’ odbili ga, pa nisu ludi pravit jedan, kad mogu dva instrumenta i dalje. Na tom njegovom klarinetu, kojeg je osmislio, svirao je i Pietro Cavallieri, i on ga je hvalio, ali… Ma,gospar Drago je znao popravit svaki duhački instrument, puno tog je znao, i genijalno svirao!“ Možda ga imamo na ovoj staroj fotografiji Gradske glazbe, gledamo, tražimo, njih dva kažu „Možda je i on tu, svirao je i s njima!“ Toliko njih dva ovaj put, a onda su se kao pravi gospari vozili autobusom do Pila i Grada…
Dvojkom na izlet do Lapada
Lapad su nekad zvali „selo s tramvajem“, kad su se tamo između starih vinograda i ponekog ljetnikovca uz more počele graditi prve kuće do kojih je s Pila vozio tramvaj broj 2., upravo onaj koji je učinio zadnju turu 1970. godine. Tim tramvajem čeljad bi išla do Lapada i na izlete, često vikendom, posebno ovako „produženim“, a nakon zadnje stanice, postaje ili štacije, rekli bi po naški, šetali bi se po Petki, Velikoj i Maloj, te uvalom, sve ispod čempresa i u hladu. Ili bi na noge iz Grada na Gradac, gdje je do Drugog svjetskog rata bio mali zoološki vrt, u kojem je istina bilo najviše ptica, ali i po koja druga životinjica. Uz put, do na Gradac, vidjeli bi i po koju kravu, jer tadašnja bolnica, gdje je sada Sveučilište, držala ih je zbog mlijeka za potrebe dojenčadi, malih beba. Puno je priča na sve strane o tome kako je nekad bilo, te za kraj… Na sutrašnji dan, 25. lipnja, imamo dvije lijepe godišnjice. Krenimo od starije, 1893. na Zelenoj placi otkriven je veliki brončani spomenik Ivanu Dživu Gunduliću Gondoli, rad velikog kipara Ivana Rendića, o čemu smo već u ovim „Ulicama…“ pisali. Puno godina nakon, 1991. nakon referenduma na kojem su se građani odlučili i opredijelili za samostalnu ii neovisnu državu, proglašena je neovisnost Republike Hrvatske, Bože moj kako smo tada bili ponosni, a gdje smo danas…