Još smo na Brsaljama, prije ulaska u Pile. S njih pogled ide na sve strane, u krug; na gužve i autobuse na dubrovačkom prometnom središtu i stalnom ‘čepu’, preko stare zgrade ‘Pošte’ pa na ulaz ili izlaz iz Grada, dalje od Bokara preko Dubravke, ka Lovrijencu i maloj vali s mulom i Penaturom posred nje pa na okolne zgrade, koje su svaka priča za sebe.
Spomenut će Mato Vodopić u uvodu ‘Pilarske pripovijesti’ u svoju ‘Đenevriju’ i mjesto gdje je ‘ona kuća, kako vidiš ju, neugledna je, ali je znatna, sini joj klobuk er je jedna od najstarijeh kuća take vrste u Europi: kuća milostinje, u kojoj sahranjuju se nevina dječica, plod sramotna porođenja’, malu kuću Nautika na Brsaljama koju zovemo ‘nahodište’. Prva takva ustanova u Republici je osnovana još 9. veljače 1432., nalazila se u Zlatarićevoj ulici, tragovi natpisa u zidovima, kao i zatvoreni prozor i vrata još su vidljivi i naslućuju što je tu bilo, a 1. rujna 1687., nakon punih 255 godina, ova ‘milosrdna ustanova’ seli iz Grada na Pile, u ovu malu zgradu, obuhvaćajući i nekadašnji prostorni kompleks znanog nam restorana ‘Ocean’ koji se nalazio iza nje.
Nautika
Vodopić će u svojoj ‘Đenevriji’ naravno spomenuti i ‘Veljačku gostionicu’, kako se u vrijeme radnje ove njegove ‘Pilarske pripovijesti’ zvala zgrada u kojoj je kasnije, od 1852. pa sve do 1953. godine djelovala Pomorska škola, znana nam Nautika, kako se već, ima tome godišta, zove restoran u toj zgradi na Brsaljama. ‘Dakle, nakon zatvaranja Pomorske škole i preseljenja na Lapad, tu je bio centar za predvojničku obuku, u prizemlju streljana kao nastavak te tradicije, a na katu se igrao šah, tu su se okupljali mnogi znani likovi Grada, među njima i redovno veliki Ivo Labaš, inače sjajan šahist. Naravno i mi mulci s Pila, redovno smo tamo navraćali, posebno zimi, kad bi dobivali topli čaj. Prvi voditelj svega toga bio je znani gospar Stjepo Haklička, kasnije dugo godina tehnički direktor Igara. Podvornika, to je nešto kao domar, osoba koja je o svemu brinula, je bilo nekoliko, sjećam se Antuna Žica i žene mu, koju smo zvali ‘Žicura’, pa kasnije i Stjepa Hrnića. Lijepa su to sjećanja, gađali bi u streljani zračnom puškom pa bi išli i na neke obuke, ‘kretanje i orijentacija u prirodi’ naokolo na izlete, tu su bili i ‘izviđači’ jedno vrijeme, imam negdje doma, moram to pronaći, i posebnu diplomu koju sam dobio, valjda za dobro gađanje i snalaženje u prirodi! A jedan od nas mulaca, ‘Ježić Pero dobio naliv pero’ kako smo mu pjevali!’ prisjeća se gospar Đuro Market tih dana djetinjstva na Brsaljama i u Nautici. ‘I ne samo to, taj Centar je imao i svoj projektor pa bi se nas puno skupilo u prizemlju Nautike, i mulaca i starijih, ugasili bi svijetla, sjećam se te mračne dvorane te bi preko projektora gledali ‘filmske trake’, stare snimke s Olimpijade u Helsinkiju 1952., koju godinu iza, valjda 1953., 1954., ma nama to što su ‘stare snimke’ nije smetalo da uživamo i navijamo, kao za gledanja utakmice Jugoslavija – SSSR. Koji je to kazin od navijanja bio!’
Hotel Pošta
Pogledom s Brsalja u krug oko sebe, svako malo zastajemo na nekoj priči, opet kao početni povod još jednoj je biskup i književnik Mato Vodopić, koji
u svojoj pripovijesti o Pilama spominje i nekadašnji dvor, ljetnikovac ili palaču vlastelina Miha Giorgia, kojeg je kasnije 1849. vlasnik Eduard Bona, a u kojoj 1854. Andro Mitrović prvo otvara gostionicu, zatim, negdje oko 1870. manji hotel ‘namijenjen putnicima i posjetiocima Dubrovnika’, nazvan ‘Miramar’, uz reklamu kako se ‘iz hotela pruža vidik na mali gaj nazvan Brsalje ili Bosket’, kao i pogled na more, te da je u blizini kafana, kupalište u Kolorini i postaja za kočije. U iscrpnom Paljetkovom pogovoru ‘Đenevriji’ čitamo i isječak iz novinske bilješke obavljen 1886. u kojoj piše kako se ‘tuže putnici da kočije na Pilama nijesu čiste, a da su kočijaši odviše bezobrazni i da napadaju po desetinu na jednoga putnika!’ Vodopić će pak zapisati o njima ‘… besposlenijeh kočijaša koji se natječu da te povuku do Gruža i dalje, kadgodi s pogibom da vrat ulomiš.’ Tridesetih godina prošlog, 20. stoljeća, kako je zapisao gospar Lukša Lucianović u svojoj knjizi ‘Povijest dubrovačkog hotelijerstva’, u tu zgradu useljava pošta na tek nekoliko godina, da bi se nakon toga opet preuredila u hotel nazvan ‘Pošta’, koji je radio sve do koju godinu iza Drugog svjetskog rata. A onda, opet koju godinu iza, tu je uselio ‘Atlas’. ‘Veliki gospar Grada i rođeni Pilar Vlaho Demović je dao to ime. Zašto? Pa zato što počinje s prvim slovom abecede te kad gost počne tražit agenciju, mi smo među prvima u popisima!’, prisjeća se Đuro Market, nastavljajući sjećanjima i na svoje prve ‘radne’ početke. ‘Nas balicu s Pila koja je prvo radila u ‘Atlasu’, još kao mulci na transportu za aerodrom, zvali su ‘beduini’, jer mi bi nosili sve one kufere našim gostima!’
Tri ulice za u Pile
Nakon ovog našeg ‘kružnog đira pogledom i sjećanjima’ po Pilama, Vodopić nas u svojoj ‘Đenevriji’ pričom odvodi u zamršeni splet ulica dubrovačke četvrti koja se i danas i tada zvala – U Pilama. U naše doba tri su ulice kojima se ulazi
u Pile ili izlazi iz njih, na glavnu i najprometniju cestu i Pila i Dubrovnika, Ulicu dubrovačkih branitelja, preko puta ulaza u Imperial je Ulica Ivana Kukuljevića, po sredini je mala ulica nazvana U Pilama, a prva odmah na Brsaljama, ulica je Svetog Đurđa, nekad zvana i Đurjanova ulica, na početku koje je ‘stara mastionica’, mala kuća u kojoj se prvo činio taj stari obrt po kojem je ovaj kvart i najpoznatiji. ‘Ovo prvo ovdi na desno, s velikom lokvom u pretkuću, naša je stara mastionica, i u doba ove povijesti jedina na glasu…’ zapisat će o toj maloj kući Vodopić. I tu je odavno već neki restoran. A onda niza skaline, eto vas do omiljene pučke crkve Pilara, Svetog Đurđa. Iza nje veća ruševna kuća, u obnovi, ispred nje placeta, ‘poljanica’ kako je Vodopić naziva, a s nje fascinantan pogled, pred vama je mala lučica, po sred nje je muo, male barke vezane za njega, malo dalje u moru su dva Penatura, dvije kamene stijene, manja i veća, vizualno tako blizu kao da su jedna, što se mnogima i čini, pa ih samo i nazovu Penatur, kao da je jedna. O Penaturu će Vodopić zapisati ‘homo na lijevo i evo nas na igalu i prema onomu ogromnomu kuku što izduže se isred mora. Od pamtivijeka nazvan je Penatur taj kuk, jamačno stoga er podnosi bijes silnoga mora, kad uzavri na valove koji se oda nj razbijaju i ne potkopavaju kuće što su na žalu.’