Što ti je prava ljubav! Poslušaš njihovu divnu priču života i ljubavi, sve to zapišeš i Suzana i Pimpek postadoše „facebook zvijezde“!
U ove prve dane još jedne nam ljetne sezone do njih se više ne može, Pimpeku je mobitel i inače stalno isključen, trči na sve strane, Suzanin zvoni li zvoni… te nema druge već do njih i konobe im. Ima tu još puno priča, kao o ulici Od Buže u kojoj žive, „nekad je bilo puno ljepše, puno čeljadi, sad se sve rasprodalo, odselilo, malo stare čeljadi tu ima, Đapići su tu, pa… ljeti nemaš pojma tko na sva ta vrata ulazi, izlazi…“ Malo sjećanja i na neke stare dane mladosti, ludosti…fotografije balice…pa opet mala stanka oko nas, svratili neki turisti, pauza sjećanja… I možda slučajan, ali neizbježan pogled prema Križu na Srđu vidljivom skoro pa iz svakog dijela Grada, koji nas vodi u još jedno prisjećanje na neke važne, a na žalost pomalo zaboravljene povijesne likove našega grada i datume vezane za njih. Istina, datum je malo iza nas, ali nekih ljudi i događaja vrijedi se i treba prisjetit.
Dobri biskup i križ na Srđu
U petak, 15. svibnja 70 je godina od početka zločina i stradanja na Bleiburgu, a već nekoliko dana prije, 10. svibnja 1945. u malom mjestu Strmec pored Velikog Trgovišća u Hrvatskom zagorju ubijen je dugogodišnji, tada umirovljeni, dubrovački biskup Josip Marija Carević, nikad razjašnjenom odlukom partizanskih vlasti. O točnom datumu njegova ubojstva nagađa se, ali se po izjavama nekih svjedoka upravo navedeni datum smatra danom tog zločina.
Ni danas mu se ne zna za grob, te je jedini hrvatski biskup koji je otvoreno smaknut odmah po dolasku partizana na vlast. Nakon njegova ubojstva nametnuta je šutnja o njemu koja je trajala pedesetak godina, a zahvaljujući Biskupskom ordinarijatu Dubrovnik počelo se raditi na otkrivanju istine o ovom strašnom zločinu. Biskup Carević rođen je u Metkoviću 1883., sjemenište je završio u Splitu, a doktorirao filozofiju i teologiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Zaređen je za svećenika 1908., dubrovačkim biskupom imenovan je 13. travnja 1929., a upravu Biskupije preuzeo je 8. rujna te godine, te je na toj službi bio sve do svog umirovljenja 9. veljače 1940., kada odlazi u Strmec i stavlja se na raspolaganje tadašnjem nadbiskupu Stepincu za pomoć u pastoralnim potrebama.
Biskup Carević došao u Dubrovnik u teškom vremenu nakon „šesto siječanjske diktature“ 1929. godine, kojom su bila zabranjena i sva vjerska okupljanja, što je bio razlog i za odgađanje najavljenog postavljanja križa na Srđu u povodu 1900. obljetnice Kristove smrti. Bile su to godine stroge cenzure svega, te vrlo specifične, sramne i izolirane situacije Dubrovnika koji je u to vrijeme bio nasilno priključen Zetskoj banovini sa sjedištem u Cetinju. Unatoč odgađanjima i zabranama, uspio je organizirati postavljanje i blagoslov Križa na Srđu 10. lipnja 1935. godine, te čak za vrijeme slavlja sam stao pred oružje tadašnjih žandara, braneći vjernike koji su pjevali hrvatske pjesme dovodeći se u životnu opasnost.
Osim za postavljanje Križa na Srđu, zaslužan je i što je 1932. njegovom dozvolom ustanovljen prvi novicijat u kući Matici na Dančama Družbe sestara franjevki od Bezgrješnog začeća iz Dubrovnika. Njegovu zauzetost za najsiromašnije prepoznali su tadašnji naši sugrađani nazvavši ga “dobri pastir i otac siromaha”, a ovo prisjećanje na ovog vrijednog dubrovačkog biskupa neka vam bude na pameti svaki put kad pogledate gore prema Križu na Srđu, simbolu naše slobode i u najtežim danima napada na Grad u jesen 1991. godine.
Trese se Grad
Nakon tog prisjećanja, opet malo priče sa Suzanom i Pimpekom, u vremenskom prolazu između turista koji navraćaju, prolaze… balica, veljuni, maškare, Nikić, Daćika…“Bilo je veselo, zabavljali smo se vazda! Puštala me žena…“ Pimpek će, Suzana dodaje „Ma i ja sam se maškaravala, sa svojom ekipom! Vazda!“ U zimske dane, kad bura zavlada Gradom, najradije bi „bježali“ u Konavle, u Močiće, gdje Pimpek ima staru obiteljsku konobu, „samo za ekipu iz Grada! Okupili bi se tu mi mlađi, ali i stariji ekipa, posebno naš uzor i prijatelj, gospar Krešo Nikić, pa Gangai, pa…bilo nas je!“ Pričamo i o tome kako je treslo ovih dana, kako već uvijek trese u travnju i svibnju, pa, dok slijedi još jedna pauza, jedno malo prisjećanje na još neke godišnjice i datume koji su pred nama, u ove dane kad se svako malo Grad trese i Zemlja poigrava!
Malo znano i pomalo već zaboravljeno, ali prvi od tri zabilježena jaka dubrovačka potresa zbio se 17. svibnja 1520. godine, po zapisima poginulo je 17 ljudi, Grad je bio jako razoren i sve kuće unutar Zidina bile su oštećene. Kao spomen, zapravo zavjet puka, sagrađena je lijepa renesansna crkvica Svetog Spasa, na Placi, pored ulaza sa Pila. Odmah po gradnji crkvice i obnovi Grada Senat je propisao da se na Spasovdan, 24. svibnja svake godine održi zavjetna procesija preko Grada, a kako veliki broj vjernika nije mogao stati za Svetih misa u tu malu crkvicu, održavale bi se u Male braće. Drugi jaki potres zabilježen u kronikama Grada, inače rjeđe spominjan, zbio se 28. srpnja 1639., te je i tada oštećeno mnogo kuća „koje su se morale poduprijeti gredama“ kako zapisa Lukša Beritić. Točno 28 godina nakon tog, zbio se i najveći dubrovački potres, Velika trešnja kako je čeljad i danas zove, 6. travnja 1667. godine, o kojoj se zna i najviše. Dodajmo i onaj iz travnja 1979., pa ćemo shvatiti kako živimo u mjesecima potresa, kao što inače živimo u trusnim vremenima. Toliko o godišnjicama. I još nešto, sve ove naredne potrese, iza 1520., zavjetna crkva Svetog Spasa preživjela je neoštećena!