To da u dubrovačkom arhivu u Sponzi ‘nema što nema’ za pronaći iz naše novije i starije povijesti i te kako znamo. Pa je moj dragi kolega Ibro, od milja zvani Šef, koji često tamo navraća, čitajući ove tekstove o Pujizima u Gradu pronašao nešto nevjerojatno zanimljivo i vezano na tu temu.
Zapisali smo iz sjećanja gospođe Dore kako bi svako ljeto, a i za Božićne blagdane, talijanski brod ‘Morosini’ prikupljao djecu Talijana uz našu obalu Jadrana, te ih odveo na školske praznike negdje u Italiju. Vezano uz to, Ibro je pronašao u Arhivu dvije fotografije, sa popisima djece koja su negdje pred Drugi svjetski rat, točna godina nije zapisana, išla na ta putovanja. Rukom je netko na vrhu popisa napisao kako je vođa puta Mario D’ Urbino, a tu na vrhu piše i ‘Passaporto Collettivo’! Na jednoj od te dvije stare crno bijele fotografije su djevojčice, a na drugog dječaci, sa dodatno napisanim brojem na svakom od njih, brojem koji ih označava u popisu, ‘kolektivnoj putovnici’ u kojoj su navedeni točnim abecednim redom po imenu, očevu imenu, datumu i godini im rođenja. Svakako zanimljivi podaci i za naša vremena, mnogi njihovi potomci saznati će nešto o svom ocu, majci, nonu, a možda, neki stariji i pronađu sebe na tim slikama nakon toliko godina.
Djevojčice
Kako ih na popisu ima i sa crnogorskog dijela obale, spomenimo tek njihova prezimena; Apruzzese, Barnaba, Campanella, Laterza i Sarignar, a navodimo samo one djevojčice sa našeg, dubrovačkom područja, redom su iz Raguse kako piše. Pod brojem 5. Dora je Cavalieri oca Pietra rođena 1921., zatim 6. je Lucia Cossutta oca Giovannia iz Slanog, zapravo, kako piše na popisu iz Sabbioncella, rođena 1925. Dalje su na popisu iz Raguse Maria Dell Olio oca Lucrezia, rođena 1924. sa brojem 7., pa 8. je Maria Di Leo oca Giuseppa rođena 1925., 9. je Carmela Di Liddo oca Donata rođena 1922., a tu je i Anna Faggian (1922) oca Alberta koja je broj 10. Na ovom popisu Gruž, zapravo Gravosa posebno je navedena, a iz njega je na put krenula s brojem 13. Maria Liseno oca Francesca rođena 1924. Popis nas opet vraća u Ragusu, te navodi Luigiu Martucci oca Maura rođenu 1925. s brojem 14., a 15 je Antonia Pantaleoni oca Francesca rođenu 1923., zatim tri djevojčice Puttilli, sestre Lucia (1921) i Toara (1925) oca Giovannia i brojevima 16. i 18., a 17. je Mafalda oca Nicola rođene 1923. iz Metkovića, zapravo Metcovicha. Pod brojem 20. je Susanna Slamita oca Romea, a onda opet iz Gravose dvije kćeri Maura Soldania, 21. Isabella (1923) i 22. Donatella (1925), te dvije sestre 23. Maria (1921) i 24. Rosina (1924) Stabile oca Francesca. I za kraj popisa djevojčica Puljiza koje su te neke nezapisane godine putovale su iz Raguse, Rina Storelli oca Tommasa rođena 1924. pod brojem 25., te kao zadnja, 26. putnica na popisu je Vincenza Storelli oca Sergia rođena 1923. iz Trebinja!
Dječaci Puljizi
Dječaka je do Italije putovalo 30! Na njihovom popisu, „Passaporto Collettivo“ na broju 1., tim brojem označen i na fotografiji, je Carlo oca Carla Besedniak iz Biglie – Gorizia rođen 1921., a zatim ih je nekoliko iz Raguse; 2. Dionisio Cosima Bongi (1923), 3. i 4. su braća Giovanni (1925) i Petro (1922) Capursi oca Girolama, a pod brojem 5. je Severio Colonna oca Giovannia rođen 1923. Iza opet, brojevi 6. i 7., dva brata Giuseppe (1922) i Sergio (1921) oca Maura De Feudis, a 8. je Alfredo Gioacchina Dell Olio. Iz Kotora, piše iz Cattaro, je 9. Mauro Giuseppa Dell Olio (1924), a 10. Carlo Giuseppa Di Leo (1923) opet iz Raguse. Sa Calamotta, dakle Kalamote ili Koločepa je 11. po redu putnik, Mauro Donata Di Liddo (1924), a 12. i 13. opet su dva brata, sinovi Cosima Gangai, Giuseppe (1925) i Leonardo (1923). Dva brata su i sa brojevima 14. i 15., Francesco (1923) i Pietro (1925) oca Pietra Laterza iz Zatton – Gravosa! Iz Raguse je Michele Martucci (1921) sin Maura pod brojem 16., a 17. je Ruggero ( 1924) Francesca Pantaleoni iz Gravose. Iz Kotora su 18. Michele (1923) Giovannia Perrone i 19. Giuseppe(1924) Maura Porcellia. Iza njih u nizu je opet iz Raguse, pod brojem 20., Giovanni Giovannia Puttilli (1923), a 21. i 22. su braća, Leonardo (1920) i Natalino (1925) Rana oca Domenica iz Gravose. Evo nas i do prezimena Sagrestano; 23. je Giovanni (1923) Luigia Sagrestano, a 24. i 25. sinovi dunda gospođe Dore, Maura Sagrestana, Giuseppe (1925) i Luigi (1923), naravno iz Raguse, iz koje je na ovaj put krenuo i Nicolo Simoni (1925) sin Giovannia pod brojem 26. Sad znamo kako i prezime Simoni vuče porijeklo iz Italije. Idući putnici su iz Omble i Rosatto, kako su zvali Rožat, a to su opet braća, sinovi Romea Slamitza, 27. je Antonio (1924) a 28. Francesco (1925). Iz Gravose je i 29., predzadnji putnik, Domenico Maura Soldani (1920), a zadnji, 30. putnik je Livio Ziz (1922) kome se navodi samo majka, Anna Ziz. Eto ih, putnici te neznane godine do Italije. Zanimljivo je bar spomenuti i prezimena onih koji su na ovom popisu, ali nisu krenuli na ovaj put, neka se i njih netko prisjeti u ova naša vremena; braća Beniamino i Ferdinado Kakarrigi, Pietro Sangalletti, brat Nicole Simonia Carlo i Giovanni Teranzi.
Još malo o gospođi Dori
Mnoga od ovih prezimena još su u Gradu i naokolo. Neki su odselili. Gospođa Dora Sagrestano znala je mnoge od njih. Neki su joj i rod. Ipak, ostaje u sjećanjima na svoju obitelj: ‘Pričam samo o svojoj braći, Vinku i Đinu, pa skoro zaboravih svoju jedinu sestru, Ritu moju. Margarita joj je bilo puno ime. Ona se rodila u Austriji, još dok su bili u zbjegu, 25. ožujka 1919. godine. Udala se za Peru Pulitiku sa Bosanke, mirno su živjeli svoj život, a umrla je na Kandeloru, 2. veljače 1997. godine!’ A kad je pitate da ipak nešto ispriča i o sebi, gospođa Dora će reći kako se tu ‘i nema što puno pričati!’ Ali i dodati: ‘E, kad se sad okrenem i sjetim što sam sve radila!’ Za početak, jedan ispravak, uz ponavljanje znane nam njene ‘čas znam,čas zaboravim’! Njena majka rođena je Brnačević, a ne Knego! Dorina nona Stane je od Knega s Brgata. Pa uz to, ide i malo sjećanja na divnu nonu Stanu, a onda, pomalo, riječ po riječ, uz ‘zaboravljam neke stvari’, prikupljamo njena sjećanja i o njoj, njenom životu, dobivši još jednu životnu priču. Od rođenja 1927., vrtića i pet razreda pučke škole, sve u talijanskim međuratnim ustanovama, smještenim na Pilama iza ‘Imperiala’. ‘Po cijeli dan smo bili tamo, sve je bilo organizirano, i škola i menza’, o njima su se brinule gospođe Diceglie i Stabile, a nadgledao ih je u ponašanju njen stariji rođak Vice Sagrestano. Kad je završila pučku školu, majka joj je dala savjet kako ‘svaka žena mora znat držat iglicu u ruci’. ‘Tako je to bilo tada’ te je krenula na obuku za krojačicu u tada najbolju žensku krojačku radnju koju je u Pilama vodila Katica Arsete. Prisjeća se i odlazaka na Goricu za feste Svetog Vlaha i mnogih druženja dubrovačkih Puljiza. Rat, kao svaki rat, zaustavlja tu njenu priču. A iza rata radila je u knjižari ‘Naprijed’ na Stradunu, uz to se školovala dalje, završivši ekonomsku školu, te je mirovinu 1981. dočekala na mjestu knjigovođe u Ženskom đačkom domu. ‘Kad sam došla doma i rekla majci kako sam u mirovini, odgovorila mi je pitanjem: A što ću ja sad radit?! Umrla je devet godina kasnije, 1990., u 106 godini života! Dugo je živjela, a evo i meni su neke godine…’