Negdje krajem prošle „ljetne sezone“, dakle lani u jesen, pokucao sam na vrata njihova doma na broju 13. u Ulici od Buže ili u Boškovićevoj ulici.
Doma im nikoga nije bilo. Sreli bi se u điru uz „Adio“ i „Kenova“, dobacili bi mi „Aj još koji dan!“ ili „Evo, samo malo… pa ćemo!“ Al’, nikako ih uhvatit’! Još im je bila gužva, još su imali posla oko svog obiteljskog restorana, prelijepe dubrovačke konobe „Ribar“ u Ulici od Akvarija ili u Ulici Damjana Jude. Đir „ulicama“ krenuo je dalje, išle su nove priče, došla zima, Božić i Nova, Nazbilj – tramvaj nakon „Božićne bajke“ bio je kao atrakcija parkiran ispred njihove konobe, zatim bi Festa, pa… I evo, konačno i pred početak nove „sezone“, našli smo se, zastali u điru naših života, na tren bar, uz malo priče i sjećanja. Jer, otići iz Ulice od Buže dalje u đir bez priče o njima nema smisla! Njih dvoje obilježje su i te ulice, ali i Grada i đira Stradunom. Stoga, prije nastavka đira, ide priča o njima, priča na neki način o dubrovačkom Romeu i Giulietti, naravno sa sretnim završetkom, priča o ljubavi dvoje mladih ljudi za koje su mnogi kad su se zavoljeli i jako mladi vjenčali, s uzdahom rekli „Para mi se, neće to dugo!“ Al’ traje ta njihova ljubav evo već ima i trideset ljeta, na iskrenu radost svih koji ih u Gradu vole, a takvih je jako puno.
Mladi, ludi, zaljubljeni…
Nikša i Suzana Kovačić zaista su na svoj način obilježje Grada. Nema šanse proći Stradunom, a ne sresti u tom điru barem jedno od njih dvoje. Djeca su Grada, Suzana je rođena u Karmenu, mlađa je i jedina sestra dva znana brata i dva sjajna rokera, u zadnje članova vrhunskog „Porporela Sexy Show banda“, Pere i Tonija Kusovca. Nikša, koga ipak bolje znamo po nadimku Pimpek, „bio sam najmanji u ekipi, pa me tako još kao klinca nazvao Đanijev ćaća! I ostalo, tako me svi zovu u Gradu, pravo ime malo tko mi zna!“, rođen je u Ulici od Buže. „I ne samo ja, u toj kući smo već generacijama!“ Kao klinci, pomalo ih se sjećam, bili su zaista prelijepa djeca. „Znali smo se…onako, kao i svi u điru Gradom. I ajde, a gdje drugo nego na Porporeli, zagledali se, poljubili se, zaljubili se…i prohodali!“ Pomalo se vraćaju u ta lijepa sjećanja, tren Suzana, tren Pimpek, dok sjedimo u njihovoj konobi „Ribar“ znanoj po sjajnim dubrovačkim delicijama i specijalitetima i koju imaju već desetak godina. „I kaže meni nakon nekog vremena Suzana kako je ostala trudna! Stanem, gledam je, te sam je pitao „Hoćeš li se udat za me?“ Suzana se sjeća kako se na to njegovo pitanje nasmijala, a onda mu odgovorila „A što ću drugo!“ Priču nastavlja Pimpek, „I tako nakon toga, tih naših prvih „zaruka“, nas dvoje u đir. Bio je baš 1. svibnja, Praznik rada, 1986. godine, a ispred Svetog Vlaha sviraju „Distonatori“ i nas dvoje đusto tuda, onako mladi, zagrljeni, vidi nas Srđan Kera i ekipa te nam zapjevaju onu Mišinu „Odvest ću te na vjenčanje“ al’ s njihovim šaljivim dodatkom „Malo sutra“! Nikad to neću zaboravit, kao da su znali o čemu smo nas dvoje mao prije pričali. I eto, 26. srpnja te 1986. smo se vjenčali!“ Bili su jako mladi, Pimpek je imao 19 godina, a Suzana tek 16 godina, uz njen šaljivi dodatak „i nešto više“ i nastavak njenih sjećanja na te dane, „Bio je to pomalo šok za sve! Ono, mladi, pa daj…neće to dugo! Braća su mi baš ono bila – šok! Ma nitko nije mislio da će to dugo, u vrh glave godinu dana, znali bi nam to i reć’, al’… evo, traje, 30 godina!“ A Pimpek će „Danas bi nam trebalo sto dozvola za vjenčanje u tim godinama, a tad smo bili atrakcija, mladi, ludi, zaljubljeni…“
Djeca, unučad i prapra baka
Pimpek je zapravo – pomorac, plovio je „…sve skupa oko 15 godina. Otac mi je bio direktor plovnog parka u „Atlasu“, pa sam počeo na njihovom „Ambasadoru“ kao mornar još ono… srednja škola. I baš tad, pred naše vjenčanje, otac i mati išli „Ambasadorom“ na vijađ do Venecije, bio i ja s njima, šetali se tamo, htjeli mi kupit’ nešto robe, te baš na onom Mostu uzdaha ili Mostu zaljubljenih, ohrabrim se ja i kažem im kako ću se ženit! Oni me gledaju, malo šute… I oni su se vjenčali jako mladi, stari je imao 20, a majka 17 godina, te će stari moj „Nije valjda da ću bit djed!“, a ja mu kažem „Hoćeš!“ I postao je djed već te 1986. godine, kad su Suzana i Pimpek dobili prvog sina Vlaha. Iza njega rodio im se Luka 1989., te treći sin Niko 2004. godine. A priča se nastavlja i sa novim generacijama, pa je njihov sin Vlaho sa 20 godina, 2006. godine dobio sina Điva, te je Pimpek u 40 godini posao djed, a Suzana u 36 . godini baka, a njihov treći sin Niko tek s dvije godine dundo! „Rekli bi danas, a i tad su nam govorili „Bili smo s vragom…“ al’ evo… trajemo!“ upada u sjećanja baka Suzana. I sve ove godine svi zajedno žive na broju 13. u Ulici od Buže. „Moja none živi u Lapadu, odem do nje često, to je i najčešći razlog što idem van Zidina, a ona je mom unuku Đivu prapra baka! Valjda jedina prapra baka u Dubrovniku! A tek da čuješ njenu priču…“ Dakle, valja nama do Lapada.