U jednoj od svojih pjesama, Bebo bi znao zapjevati svojim tužnim, hrapavim glasom, ‘Oči su moje mutne od dima / krčma se zatvara / ne mogu više pravo da hodam / noge su moje drhtave sve / ljubav od mene napravi roba / jedna mi žena odnese sve!’
Sedamdesetih godina prošlog, dvadesetog stoljeća Bebo Burin polagano ide u svoj boemski život do kraja, iskreno i potpuno u svojoj slobodi. Svaki dan kreće u svoj đir s Kantafiga do Grada, do kojeg bi svirao nekad i u tramvaju, kasnije u gradskom autobusu, a dolje, zasvirao bi u vratima od Pila ili na Brsaljama ispred Dubravke, ponekad i na Stradunu, s golubovima. Znala ga je sva čeljad Grada, bio je atrakcija za turiste koji su se slikali s njim, nikad od nikoga nije tražio novce, nikad nikome nije bio na štetu, nikad nikome nije zlo mislio. Tih godina postao je simbol Grada. Znao bi zapjevati ‘Nikad nikome nemoj natjerati suzu, već mu je očisti!’, što je snimljeno na nekim od kazeta koje čuva njegov nećak Tonći Burin. Kao neki beskućnik, onako boemski, Bebo bi znao krenuti izjutra sa svojom torbom, u kojoj je uz svoje mandoline nosio i stari kazetofon, te bi ponekad sam sebe snimao dok svira. Jednom, u Lausu, nekadašnjem kultnom listu mladih, kad je pisao o Bebu, Milan Milišić njegove mandoline nazvao je Izis i Neftis, Život i Smrt. Bebov život kao da je bio nešto tako, traženje života prije smrti. ‘Samo onaj tko je zadovoljan sa svojom sudbinom, ma kakva ona bila, sretan je čovjek!’ pamte se riječi koje je znao Bebo reći.
Kazini i ljubavi
Pauzu od sviranja i neki svoj mir pronalazio bi u brijačnici svoga velikog prijatelja, znanog nam gospara Grada Anđela Čikata, u Ulici od puča. I ne samo Bebo, znali bi se tu, kao kod nekog svog zaštitnika od života, kod Anđela okupiti u isto vrijeme i Mato Novinar i Ivo Labaš, a znali bi tu navratiti i dva Toma, Šeparović i Vukman te bi uz rozulin, domaći liker od mirišljavih ruža, tu krenula i pjesma, ali velika priča o svemu što bi im na pamet dolazilo, sjeća se tih susreta Anđelov sin Hrvoje, naš dragi i znani Čiki. Prisjeća se Čiki ‘da je to bilo pribilježit, ne bi ti trebo bolji kazin od toga!’ i pokazuje čestitku Anđelu kad je otišao u penziju, u kojoj Bebo 1979. zapisuje ‘Muzika i pjesma najbolji su lijek za ranjenu dušu!’ Kažu i kako je Bebo bio veliki ljubavnik. Iako je govorio kako mu je mandolina najveća ljubav, bilo je i lijepih žena uz te svirke. S jednom Olgom čak je i živio, kažu dvadeset godina, u rodnoj kući na Kantafigu. Ipak, njegova zadnja, ali i najveća ljubav bila je Inga, medicinska sestra iz Njemačke.
Kako i kada su se upoznali, ne zna nitko. Inge se pojavila negdje sedamdesetih godina tog prošlog stoljeća, od tada bi svake godine dolazila dva puta godišnje po dvadesetak dana, brinula o njemu, sve mu oprala, kuću pospremila, njega uredila. Nije joj dao da skida paučinu sa zida, rekao bi ‘to je prirodna zavjesa!’. Tonći pokazuje fotografije dunda Beba prije i nakon dolaska Inge. Na onima ‘prije’, Bebo zapušten, duga brada, boemski neuredan, rekli bi mu kako je kao ‘Štrambo’, ono kad ti nije stalo kako izgledaš. Na onima ‘poslije’, iza Inge, Bebo je uredan, obrijan. Išli su zajedno po restoranima, Bebo bi svirao gostima, njegova Inge bila je uz njega, oboje bi voljeli nazdraviti životu. Zvala ga je sebi u Njemačku, ali Bebo bez Grada nije mogao.
Kraj priče u Domu
Krajem osamdesetih pao je i slomio kuk. Nije više mogao u svoj đir do Grada. Nije htio nikome biti na brigu, te 15. siječnja 1988. odlazi u Dom za starije na Pile. Malo poslije razboljela se i umrla Inga, a kad je čitao njena zadnja pisma, Bebo bi plakao i pitao ‘Ne znam čime sam je zadužio!’ Gospođa Marica Miletić, ravnateljica Doma, sjeća ga se kao draga, vrlo pametna čovjeka, ‘Miran, ugodan, tako lijepih očiju!’, ali već tada pomalo slabog zdravlja. Imao je uz sebe i dalje svoje mandoline, ponekad bi i zasvirao. Ali, sve rjeđe. U Domu ga je redovno posjećivao nećak Tonći, često i sa svojom kćerkom Anom, koja bi s dundom Bebom ostajala i po sat, dva u priči. ‘Trojka, carska ocjena! Nemoj biti odlikaš, poludjet ćeš!’ sjeća se kako joj je govorio. Ana je već tada bila u Linđu i zboru Mali raspjevani Dubrovnik, bilo mu je drago što je i ona vezana za glazbu. Jednom zgodom u Domu ga je zatekao i gospar Tomislav Šuljak. ‘Pušio je u hodniku, valjda je samo njemu to bilo dozvoljeno, tresući pepeo od cigara u malu kutiju šibica. I dođem sutra iznova, donesem mu pepeljaru, ali kako mi se žurilo, on je nije htio uzeti, već mi reče da dođem drugi put s pepeljarom i s malo više vremena, da popričamo. I tako je bilo već sutradan, na miru sam došao s pepeljarom i dugo smo pričali o svemu. Jako drag, pametan i mio čovjek je bio Bebo, istinski umjetnik života!’ U Domu je Bebo dočekao još jedan rat, prve granate. To ga je tek dotuklo. Nije sebe više vidio u tom ludilu. Umro je na blagdan Svih svetih, 1. studenog 1991. godine, pokopan je na Boninovu. A sjećanja i priča o Bebu i dalje živi, Stradunom, Gružem, njegovim Kantafigom. Bio je velik lik našega Grada, zadovoljan životom kojeg je sam odabrao, sretan i bogat na svoj način. Srećom po nas i s velikim zadovoljstvom, dio tog njegova života imali smo čast s njim proživjet.
Veliki likovi Grada
Ovom pričom o Bebu zaokružujem dio ovog đira sjećanja posvećen tim velikim ljudima našeg Grada, koje sam imao čast upoznati na neki način, sresti ih u ovom životu. Dva Toma, Šeparović i Vukman, smežurani Mato Novinar, Papagalo Ivo Labaš, boem i umjetnik života Bebo, uz njihova iskrenog prijatelja, gospara Grada Anđela Čikata, njihova zaštitnika i mecenu koji ih je okupljao u svojoj brijačnici i štitio od ‘prevaranta’ života, sve čeljad koja je na svoj način obilježila prošlo stoljeće naših života i našeg Grada. Pod njihovim čudnim riječima i porukama krila se često neosporna istina. Kažu kako riječ služi za sakrit misao. To su oni i činili. Slali poruke pametnima. Očitovali su se na svoj, originalan način, ovi ljudi šale, vica, života i slobode htjeli su samo jedno, biti svoji. Grad koji nema takvih ljudi, ljudi slobode, duha, vica, taj grad se gubi, nestaje… Umire. U velikom narodu veliki su i takvi ljudi, originalni po svemu. I stoga im hvala na svakoj riječi i poruci koju su nam ostavili u našim sjećanjima, u kojima oni i dalje žive, zauvijek tu pored nas. A nama ostaje još jedan đir po Stradunu, u ove zimske dane pred Festu našeg Parca, koju ćemo dočekati u okruženju filmskih kulisa Nottinghama, u koji se, zbog škuda i zarade, ovih dana pretvara naš Grad.