I bi nam još jednom Festa svetog Vlaha! „Dan Dubrave u kojem se Parcu čini posvetilište“ i koja je naizgled „iz godine u godinu ista, a uvijek ipak nova“ zapisao je u svojoj knjizi „Vlasićki zapisci“ Tomislav Macan.
Festa i dalje traje, počinje sedam dana prije, a i ovih skoro sedam dana iza Parčeva dana, sve do nedjelje koja je pred nama, kada će po tradiciji vjernici predvođeni festanjulima i barjaktarima pohoditi crkvu Sv. Vlaha na Gorici, najstariju izgrađenu crkvu posvećenu našem zaštitniku van zidina i Grada. Tim slavljem završit će se Festa, u ovoj godini kad se obilježilo 300 godina od završetka obnove Parčeve crkve, a uoči i uz najavu naredne Feste u 2016. godini u kojoj ćemo obilježiti sedamnaest stoljeća od smrti sveca i zaštitnika Dubrovnika, Svetog Vlaha.
Do tada, između dviju Festa, kad će nam se iznova događat puno tog veselog i još više suludog i tužnog, valja nama živjet’ ove živote koji su nam dani! A kako čitamo, znamo i osjećamo po vlastitom špagu, ovisni smo, kao robovi čak, našeg bankarskog sistema. Pa, za nastavak dana pred nama tek jedna znanog Bertolta Brechta: „Što je pljačka banke u usporedbi sa osnivanjem banke!“ Krug ovisnosti kamatarenja i dugovanja kojem nema kraja i iz kojeg se teško da izvuć’ kad u njega uđemo. Užas naših života.
Držići, Juraj i Lokrum
Inače smo u danima obilježavanja nekoliko zanimljivih godišnjica znanih likova dubrovačke povijesti. Pred nama je godišnjica rođenja renesansnog pjesnika ljepote i ljubavi, po nekima i začetnika novije hrvatske drame, uglednog pučanina i sjajnog govornika svog vremena, Džore Držića, koji se rodio 6. veljače 1461. u Dubrovniku, u kojem i umire s tek 40 godina života. Samo dva dana iza, 8. veljače, obilježavamo godišnjicu rođenja ipak poznatijeg člana ove obitelji, velikog komediografa i filozofa života, Marina Držića, koji se rodio u Dubrovniku 1508. godine.
Spomenimo i kako je na današnji dan, 4. veljače 1815. u Osijeku rođen Josip Juraj Strossmayer, jedna od najznačajnijih osoba 19. stoljeća u Hrvatskoj, po kojem nosi ime jedna od najdužih ulica Grada, ona koja spaja Jezuite i Sv. Mariju, tamo sve do Rupa, te koji je toliko volio Dubrovnik da je htio postati vlasnik Lokruma!
Podsjetimo se, Lokrum je tijekom 19. stoljeća promijenio više gospodara, a 1873. ponovno je prodavan. Tadašnji vlasnik Lokruma bio je poduzetnik Petar Dumičić. On je otezao s prodajom tog otoka, računajući da će, ne bude li žurio, postići veću prodajnu cijenu. Ta prodaja zainteresirala je Strossmayera i pisao je prijatelju Niku Velikom Puciću da mu kupi Lokrum ako ne bude skuplji od 20 do 30 tisuća tadašnjih fiorina, uz pojašnjenje: „Tu bi proboravio posljednje dane života svoga u samoći.“
Odustao je saznavši kako će Lokrum ipak kupiti “koji član carske kuće”, što se i dogodilo 1879. kada je vlasnik Lokruma postao nadvojvoda Rudolf, nasljednik habsburškog prijestolja. Pisao mu je tada Medo Pucić kako bi Dubrovčani bili „veoma zadovoljni da je Lokrum došao u Strossmayerove ruke“, pokušavajući pronaći neko drugo rješenje, predloživši mu da u Dubrovniku kupi kuću Josipa Kobenzla, koja je tada bila na prodaji za 12 tisuća fiorina. Kuća se nalazila na predjelu Boninovo, a Medo Pucić mu piše kako je „na putu od Grada u Gruž, položaj ne može biti bolji, dostupna je kočijama, ima velike prozore i pogled na otvoreno more, a i gospocki zgradjena.” Strossmayer, međutim, nije pokazao interes za kupnju te kuće, te je tako i završena priča o njegovom doseljenju u Dubrovnik.
Godišnjice odlazaka
Zanimljiva je ova veljača i po godišnjicama smrti znanih likova naše povijesti. Za koji dan obilježiti ćemo godišnjicu smrti Ruđera Boškovića, koji se rodio u Dubrovniku 1711., a umro 13. veljače 1787. u Milanu. A na današnji dan, 4. veljače 1925. umro je možda nešto manje znan lik naše povijesti, ali svakako po onome što je učinio za Dubrovnik i te kako zaslužan za prisjetit ga se na ovaj dan. Josip Jelčić, može i Gelcich zbog vremena u kojem je živio, vrijedni je hrvatski povjesničar, rođen u Kotoru 1849., a umro u talijanskom gradu Gorica na današnji dan prije 90 godina.
Za Dubrovnik je zanimljiv stoga što je bio profesor Nautičke škole u Dubrovniku od1876. do1904., nakon toga profesor i ravnatelj Trgovačko – pomorske akademije u Trstu od1904. do 1909., Dok je živio u Dubrovniku obnašao je dužnost konzervatora za dubrovačko – kotorsko područje, te je bio i ravnatelj dubrovačkog Arhiva, zbog čega je zapravo jako zanimljiv kao vrijedni čuvar dubrovačke baštine. Od 1882. do 1890. uređivao je Biblioteku za povijest dalmatinsku, u svojim je radovima obrađivao povijest Boke kotorske, Dubrovačke Republike i Dalmacije, objavio je zaključke dubrovačkoga Vijeća iz 1301-79., zajedno s mađarskim povjesničarom Thallóczyjem objavio je opsežan zbornik isprava o odnosima Dubrovnika s Ugarskom od 1359. do 1526., te vlastito djelo „O pomorskim i zdravstvenim ustanovama Dubrovačke Republike“ 1882. O ovom vrijednom čovjeku i njegovom radu napisano je dosta zanimljivih tekstova, od kojih svakako treba izdvojiti rad dr. Stjepana Čosića.
Dva vječna lika Grada
Nekako u ove dane koje mi živimo, zapravo malo ranije od naših datuma života, točno 16. siječnja, ali prije 112 godina, dakle 1907. godine, naši stari sugrađani „ ovlažiše svoje oči“! Upravo na taj dan zbilo se nešto čega se vrijedi sjetiti i više od stoljeća koje je iza nas. U šestom od svojih za povijest našeg Grada izuzetno vrijednih svezaka nazvanih „Galerija dubrovačkih oriđinala“ zapisa njihov autor Živko Ž. Živković, a zapravo pod tim imenom – pseudonimom skriven izgleda i po mišljenju i potragama Vedrana Benića i još nekih, bio je to profesor i znani istraživač Vid Vuletić Vukasović: „I tad se zbilo nešto što vrijedi da se u nas pripovijeda. U bolničkoj mrtvici našla su se zajedno mrtva tjelesa ove dvojice: Vlaha Slijepog i Linđa Lijeričara.“
Istog dana, 16. siječnja 1907. godine dogodilo se nešto čudno, nekako u isto vrijeme tog dana umrla su dva velika lika Grada, dva simbola i vječna obilježja koja zauvijek ostaju u pričama starih, dva velika umjetnika tog vremena, čeljad po mnogo čemu originalna, slobodna i vesela duha, dva prijatelja koja su znala zasvirat i zapjevat često i zajedno ulicama Grada na radost okupljenih. Zajedno su živjeli na ovom svijetu, zajedno krenuli na drugi svijet. Grad ih je znao kao Vlaha Slijepog i Linđa Lijeričara, a malo tko onako kako su se točno zvali, Vlaho Obuljen i Nikola Lale.
Pisao je o njima dakle „ŽŽŽ“ Živković, a zapravo „VVV“ Vukasović, pisao je i Josip Bersa, zapisali ponešto Tomislav Macan i Nenad Pata, naravno i Jelena Obradović Mojaš, pisali i mnogi drugi, zavisno od prigoda, običaja i datuma. Vlaha Slijepog Ivo Vojnović stavio je zauvijek među likove u svoj „Ekvinocijo“, kao onog slijepog grčkog proroka Tiresiju. Linđa Lijeričara nacrtali su mnogi, ali zauvijek ga je u kolu Linđo sa lijericom gore na plafonu našeg kazališta nacrtao Vlaho Bukovac. Stoga vrijedi još jednom sjetiti ih se, bar u ove dane kad smo im trebali obilježiti godišnjicu njihove smrti.