Ulicama moga Grada

ULICAMA MOGA GRADA Neke godišnjice i spomen na drage likove Grada

njavro 173 2

I bi nam još jednom Festa svetog Vlaha! „Dan Dubrave u kojem se Parcu čini posvetilište“ i koja je naizgled „iz godine u godinu ista, a uvijek ipak nova“ zapisao je u svojoj knjizi „Vlasićki zapisci“ Tomislav Macan.

Festa i dalje traje, počinje sedam dana prije, a i ovih skoro sedam dana iza Parčeva dana, sve do nedjelje koja je pred nama, kada će po tradiciji vjernici predvođeni festanjulima i barjaktarima pohoditi crkvu Sv. Vlaha na Gorici, najstariju izgrađenu crkvu posvećenu našem zaštitniku van zidina i Grada. Tim slavljem završit će se Festa, u ovoj godini kad se obilježilo 300 godina od završetka obnove Parčeve crkve, a uoči i uz najavu naredne Feste u 2016. godini u kojoj ćemo obilježiti sedamnaest stoljeća od smrti sveca i zaštitnika Dubrovnika, Svetog Vlaha.

Do tada, između dviju Festa, kad će nam se iznova događat puno tog veselog i još više suludog i tužnog, valja nama živjet’ ove živote koji su nam dani! A kako čitamo, znamo i osjećamo po vlastitom špagu, ovisni smo, kao robovi čak, našeg bankarskog sistema. Pa, za nastavak dana pred nama tek jedna znanog Bertolta Brechta: „Što je pljačka banke u usporedbi sa osnivanjem banke!“ Krug ovisnosti kamatarenja i dugovanja kojem nema kraja i iz kojeg se teško da izvuć’ kad u njega uđemo. Užas naših života.

Držići, Juraj i Lokrum

Inače smo u danima obilježavanja nekoliko zanimljivih godišnjica znanih likova dubrovačke povijesti. Pred nama je godišnjica rođenja renesansnog pjesnika ljepote i ljubavi, po nekima i začetnika novije hrvatske drame, uglednog pučanina i sjajnog govornika svog vremena, Džore Držića, koji se rodio 6. veljače 1461. u Dubrovniku, u kojem i umire s tek 40 godina života. Samo dva dana iza, 8. veljače, obilježavamo godišnjicu rođenja ipak poznatijeg člana ove obitelji, velikog komediografa i filozofa života, Marina Držića, koji se rodio u Dubrovniku 1508. godine.

Spomenimo i kako je na današnji dan, 4. veljače 1815. u Osijeku rođen Josip Juraj Strossmayer, jedna od najznačajnijih osoba 19. stoljeća u Hrvatskoj, po kojem nosi ime jedna od najdužih ulica Grada, ona koja spaja Jezuite i Sv. Mariju, tamo sve do Rupa, te koji je toliko volio Dubrovnik da je htio postati vlasnik Lokruma!

Podsjetimo se, Lokrum je tijekom 19. stoljeća promijenio više gospodara, a 1873. ponovno je prodavan. Tadašnji vlasnik Lokruma bio je poduzetnik Petar Dumičić. On je otezao s prodajom tog otoka, računajući da će, ne bude li žurio, postići veću prodajnu cijenu. Ta prodaja zainteresirala je Strossmayera i pisao je prijatelju Niku Velikom Puciću da mu kupi Lokrum ako ne bude skuplji od 20 do 30 tisuća tadašnjih fiorina, uz pojašnjenje: „Tu bi proboravio posljednje dane života svoga u samoći.“

Odustao je saznavši kako će Lokrum ipak kupiti “koji član carske kuće”, što se i dogodilo 1879. kada je vlasnik Lokruma postao nadvojvoda Rudolf, nasljednik habsburškog prijestolja. Pisao mu je tada Medo Pucić kako bi Dubrovčani bili „veoma zadovoljni da je Lokrum došao u Strossmayerove ruke“, pokušavajući pronaći neko drugo rješenje, predloživši mu da u Dubrovniku kupi kuću Josipa Kobenzla, koja je tada bila na prodaji za 12 tisuća fiorina. Kuća se nalazila na predjelu Boninovo, a Medo Pucić mu piše kako je „na putu od Grada u Gruž, položaj ne može biti bolji, dostupna je kočijama, ima velike prozore i pogled na otvoreno more, a i gospocki zgradjena.” Strossmayer, međutim, nije pokazao interes za kupnju te kuće, te je tako i završena priča o njegovom doseljenju u Dubrovnik.

Godišnjice odlazaka

Zanimljiva je ova veljača i po godišnjicama smrti znanih likova naše povijesti. Za koji dan obilježiti ćemo godišnjicu smrti Ruđera Boškovića, koji se rodio u Dubrovniku 1711., a umro 13. veljače 1787. u Milanu. A na današnji dan, 4. veljače 1925. umro je možda nešto manje znan lik naše povijesti, ali svakako po onome što je učinio za Dubrovnik i te kako zaslužan za prisjetit ga se na ovaj dan. Josip Jelčić, može i Gelcich zbog vremena u kojem je živio, vrijedni je hrvatski povjesničar, rođen u Kotoru 1849., a umro u talijanskom gradu Gorica na današnji dan prije 90 godina.

 

Za Dubrovnik je zanimljiv stoga što je bio profesor Nautičke škole u Dubrovniku od1876. do1904., nakon toga profesor i ravnatelj Trgovačko – pomorske akademije u Trstu od1904. do 1909., Dok je živio u Dubrovniku obnašao je dužnost konzervatora za dubrovačko – kotorsko područje, te je bio i ravnatelj dubrovačkog Arhiva, zbog čega je zapravo jako zanimljiv kao vrijedni čuvar dubrovačke baštine. Od 1882. do 1890. uređivao je Biblioteku za povijest dalmatinsku, u svojim je radovima obrađivao povijest Boke kotorske, Dubrovačke Republike i Dalmacije, objavio je zaključke dubrovačkoga Vijeća iz 1301-79., zajedno s mađarskim povjesničarom Thallóczyjem objavio je opsežan zbornik isprava o odnosima Dubrovnika s Ugarskom od 1359. do 1526., te vlastito djelo „O pomorskim i zdravstvenim ustanovama Dubrovačke Republike“ 1882. O ovom vrijednom čovjeku i njegovom radu napisano je dosta zanimljivih tekstova, od kojih svakako treba izdvojiti rad dr. Stjepana Čosića.

Dva vječna lika Grada

Nekako u ove dane koje mi živimo, zapravo malo ranije od naših datuma života, točno 16. siječnja, ali prije 112 godina, dakle 1907. godine, naši stari sugrađani „ ovlažiše svoje oči“! Upravo na taj dan zbilo se nešto čega se vrijedi sjetiti i više od stoljeća koje je iza nas. U šestom od svojih za povijest našeg Grada izuzetno vrijednih svezaka nazvanih „Galerija dubrovačkih oriđinala“ zapisa njihov autor Živko Ž. Živković, a zapravo pod tim imenom – pseudonimom skriven izgleda i po mišljenju i potragama Vedrana Benića i još nekih, bio je to profesor i znani istraživač Vid Vuletić Vukasović: „I tad se zbilo nešto što vrijedi da se u nas pripovijeda. U bolničkoj mrtvici našla su se zajedno mrtva tjelesa ove dvojice: Vlaha Slijepog i Linđa Lijeričara.“

Istog dana, 16. siječnja 1907. godine dogodilo se nešto čudno, nekako u isto vrijeme tog dana umrla su dva velika lika Grada, dva simbola i vječna obilježja koja zauvijek ostaju u pričama starih, dva velika umjetnika tog vremena, čeljad po mnogo čemu originalna, slobodna i vesela duha, dva prijatelja koja su znala zasvirat i zapjevat često i zajedno ulicama Grada na radost okupljenih. Zajedno su živjeli na ovom svijetu, zajedno krenuli na drugi svijet. Grad ih je znao kao Vlaha Slijepog i Linđa Lijeričara, a malo tko onako kako su se točno zvali, Vlaho Obuljen i Nikola Lale.

Pisao je o njima dakle „ŽŽŽ“ Živković, a zapravo „VVV“ Vukasović, pisao je i Josip Bersa, zapisali ponešto Tomislav Macan i Nenad Pata, naravno i Jelena Obradović Mojaš, pisali i mnogi drugi, zavisno od prigoda, običaja i datuma. Vlaha Slijepog Ivo Vojnović stavio je zauvijek među likove u svoj „Ekvinocijo“, kao onog slijepog grčkog proroka Tiresiju. Linđa Lijeričara nacrtali su mnogi, ali zauvijek ga je u kolu Linđo sa lijericom gore na plafonu našeg kazališta nacrtao Vlaho Bukovac. Stoga vrijedi još jednom sjetiti ih se, bar u ove dane kad smo im trebali obilježiti godišnjicu njihove smrti.

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro