Dragi dubrovački branitelji i svi ostali koji ste obranili Grad u jesen 1991., te svi koji ste u njemu te jeseni ostali i niste iz njega pobjegli kao ‘neki’, čestitka za Dan pobjede! I nakon svih ovih godina, sjetimo se s ponosom tih dana. Pozdrav uz ovaj dan i suzdržanim gradskim vijećnicima, uz pitanje oko Srđa, tvrđave Imperijal i Muzeja domovinskog rata – što da su dubrovački branitelji bili suzdržani te jeseni ’91? Tim dubrovačkim mladićima srce tada nije dalo biti suzdržan. I obranili su Grad. Nakon svega, sjetno slavimo te dane.
Nino Troja konačno je popravio klimu, pa smo opet u ove užegle ljetne dane skriveni u našoj saloči od života, u Prima. Bar ponekad, kad se stigne proći kroz sve ove gužve i naći malo vremena za čašicu razgovora s dragom čeljadi koja će u Gradu ostati i kad svi pođu i kad sve prođe i kad dođe naša tiha i pusta, ali lijepa dubrovačka jesen. I kad opet ostanemo sami. Priča nam znani Nikola Nikić kako je i ovo ljeto zaigrao u Divljoj ligi, za ekipu iz Sustjepana, na poziv Dinka Tomića, čak su njih dva i po gol dali! „Bilo nas ukupno šest u ekipi, Dinko i ja zajedno sto pet godina„ a jedva nas dobili!“ A u Prima pjeva Ibrica „Ni tebi ni meni nije bilo lako…“ dobru znanu nam pjesmu, a mi je samo slušamo, nikome više nije lako. A nije lako ni po ovoj žezi uz skale i uz Bužu, pa do Ibričina kantuna, za čut ostatak njegove priče…
Poslušaj onog malog…
I tako je krenula priča sa skalina od sudbine,sve češćim svirkama i pjesmom na skalinima kod Dominikanaca. „Jedno večer, sviram na gitari, skupilo se mladosti oko mene, pjevam im onako, još uvijek stidljivo, kad naiđe gospođa Jagoda Buić! Stala, gleda me, a meni drago. Drugo večer došla je do skalina meni jako draga i u mom životu za mene vrlo značajna gospođa Cvijeta Grospić, znana kao književnica imenom Flora Dosen, koja me tada slušala na skalinima, a kasnije puno pomogla da odem u Francusku. A Jagoda Buić koji dan iza upoznala me sa velikim maestrom Perom Gotovcem, tada šefom glazbene redakcije Radio televizije Zagreb. Bio je u Gradu, na Igrama, ona mu rekla “poslušaj onog malog na skalinima, nešto bi od njega moglo bit“, te je on zaista i došao slušati me, te mi jedno večer reče „Ajmo u Zagreb!“ Te krajem tog ljeta odem u Zagreb. Maestro Pero Gotovac mi je jako puno pomagao, gurao me na razne nastupe, a nakon dvije uzastopne pobjede na Zagrebačkom festivalu, sve je nekako krenulo samo od sebe!“ Ibrica će u svom monologu sjećanja na te drage ljude koji mu pomogli na samom početku ove lijepe glazbene priče. Debitirajući na Zagrebačkom festivalu 1968. Ibrica osvaja prvo mjesto antologijskom pjesmom “Celuloidni pajac”, a na tom festivalu trijumfirao je i sljedeće dvije godine sa pjesmama “Osobenjak” i “Mačka”, te je, nakon svega što je proživio u djetinjstvu, postao novo, originalno, prepoznatljivo i značajno ime tadašnje glazbene scene.
Putovanja i vraćanja
„Bilo mi je predivno u Zagrebu tih nekoliko godina, u tim mojim počecima. Bio sam na audiciju u kazalištu „Jazavac“ kod Fadila Hadžića, prime me i tri sam godine tamo svirao, družio sam se sa glumcima, posebno sa moje četiri glumačke vile; Nada Subotić, Ivica Boban, Inga Ašpelt i Božidarka Frajt, zapravo, svi su mi pomogli da se snađem gore!“ Nakon toga ide dalje njegova životna i glazbena priča, onaj dio o kojem se puno više zna od onog dijela života o kojem smo pričali; djetinjstva, odrastanja, igara na Pelinama… „U Francusku sam otišao 1971., pomalo iznenada, nakon „vrućeg“ hrvatskog proljeća, bilo je problema na sve strane i nama običnim pjevačima, te krenem na svoj prvi egzodus, sa 500 tadašnjih njemačkih maraka u špagu. Nisam znao ni riječ reći na francuskom, ali sam zato sjajno pjevao na tom jeziku. Najveći kompliment u mojoj karijeri dao mi je poznati francuski pjesnik i šansonijer Jacques Brel, nakon što sam mu otpjevao svoju verziju njegove pjesme “Ne me quitte pas” ili po mom „Nemoj poći sad“, rekao mi je da ima osjećaj kako je tu pjesmu pisao za mene, a ne za sebe. Snašao sam se u Francuskoj jako dobro, u poznatom cabareu Don Camilo, jednom od rijetkih koji još i danas postoji, godinu dana sam imao svoj termin, ali nakon četiri i pol godine vraćam se doma, u svoj Grad, do kojeg sam inače navraćao svako ljeto, svirao na mojim skalinima, ali i od 1971. počeo surađivati sa Igrama, svirao songove mog dragog Pera Gotovca u kultnim predstavama Igara; Edward II., Columbo i Aretej. A 1977. sam napisao glazbu i nastupao u predstavi „Životopis Miha Pracata“, te sam te iste godine održao svoj prvi samostalni recital u Kneževu dvoru, velika čast mi je to bila!“ prisjeća se Ibrica tih dana i godina, a do danas stalna veza sa Parizom mu je sin Kristijan.„Ima trideset i pet godina, stalno je na liniji Pariz – Zagreb, čujemo se, vidimo se. Naslijedio je ljubav prema glazbi od mene, završio je privatnu akademiju za klavir, svira u slobodno vrijeme, ali više se bavi proizvodnjom meda, ima više od stotinjak košnica, pa sam medom uvijek dobro opskrbljen!“
Još uvijek na skalinima
Na drugoj strani svijeta kćer mu je Emina. „Da, moja ‘raseljena djeca’! Moja kćer Emina, u babino ime, moja mala Šveđanka!“ pa ide i ta priča o njegovoj avanturi u Švedskoj! „U Kineskom teatru u Stockholmu završio sam 1982. sasvim slučajno, zahvaljujući jednoj gospođi koja me kontaktirala jer me vidjela na njihovoj televiziji. Došao sam gore, imao opet nekoliko nastupa na TV, a nakon toga sam ondje održao i nekoliko koncerata. Nastupao sam među najvećima, sjećam se jedan petak pjevala je Ella Fitzgerald, naredni petak Ibrica Jusić, a ona dva petka poslije toga redom Bob Dylan i Santana! Samo da se zna u kojoj ekipi sam bio! Emotivno sam vezan za Stockholm, tamo živi moja danas već tridesetogodišnja kći Emina i njezina majka, koju sam upoznao na snimanjima, radila je kao producent na njihovoj televiziji i pomogla mi pripremajući moj prvi koncert. Često gore i zasviram.“ I što još pričat’ s Ibricom, ovdje u njegovom malenom skrivenom kantunu na kraju Lucićeve i na spoju sa Zamanjinom, na Pelinama, u Gradu, a da se o njemu ne zna. Prisjeća se i kako je bio jedan od prvih pjevača koji je za „Jugoton“ 1974. snimio LP ploču, kako je godinu iza među prvima održao solistički koncert u Lisinskom, pa o nastupima u Opera House u Sydeyu i u Carnegie Halla u New Yorku, a onda zastadosmo na prvoj pravoj suradnji dva brata, Đela i Ibrice, rezultat koje je bila „prekretnica u mom radu, moj prvi simfonijski album iz 1981., nazvan samo „Ibrica“, kojeg je Đelo u potpunosti uradio, dao mu taj mediteranski štih, pa sve te njegove sjajne pjesme, među njima i „Nije bilo lako“ koju ste eto slušali jutros… Bio sam jako sretan zbog te naše suradnje. Puno je lijepih pjesama napisao za druge, često sam mislio kako bi ih ja bolje otpjevao, ali s ovim albumom dočekao sam konačno tu našu suradnju!“ Naravno, mogli bi još puno toga zapisati, prisjetiti se, svih tih pjesama s kojima smo odrastali, ali nekako za kraj, vratismo se skalinima. „Jedno večer prolazila pored skalina Dube Šuica, tadašnja gradonačelnica, te joj zapjevam „Kad bi Vi znali moja gospođa…“ Bila je u nekom društvu, stali, slušali me i nakon nekoliko dana javi mi se, pita me što se ne prijaviš na ove programe Grada, poslušam je, prijavim se i iduće godine, jedine godine od kad sam na skalinima, Grad mi je to platio. Nikad prije i nikad iza. Ali, ovih dana su me nešto opet zvali, vidjet ćemo… ali svakako, ja sam još uvijek na skalinima, onim na ulazu u Dominikanski samostan, pored Rozaria i Sebastiana, malo skrivenijim, zbog gužve, dernjave, buke naših mladih turista, tamo će te me skrivenog pronaći ovih ljetnih dubrovačkih noći!“ reče Ibrica za kraj svoje priče.