I konačno smo opet tu, u điru Stradunom, ili Placom, kako se službeno zove ova najljepša lica na svijetu, reći će ponosno svi naši sugrađani, ali i svi oni koji su barem jednom u životu preko njega učinili đir.
U điru smo sa gosparom Tomislavom Šuljkom, ponajboljim poznavateljem svakog kantuna i djelića našeg Grada, za učinit’ još jedan đir. Silazimo pored svih onih divnih ljutih naranača, kroz Vrata od Pila na Poljanu Paska Miličevića, gdje nas iznova s desne strane čekaju još dva stabla tih naših ljutih naranača. Divljenja vrijedan spoj ljepote prirode i savršenstva gradnje i urbanističkog sklada. Ova prelijepa poljana puna je s toliko značajnih i znamenitih objekata, valjda je i dobila ime po ovom znanom dubrovačkom arhitektu i graditelju jer je upravo on, Pasko Miličević, nazivaju ga i Paskoje, uz puno drugih važnih objekata, sagradio Vrata od Pila, kao i most kojim se s Pila ulazi Grad. Zastajemo na tren, pogled ide malo tamo, malo ovamo, neodlučni smo čime početi ovaj završi đir Gradom preko Place, đir Stradunom, saločom naših života.
Pasko i Onofrije
Kad smo već prošli kroz vrata koja je on osmislio i došli na poljanu koja nosi njegovo ime, prisjetimo se bar ukratko tko je Pasko Miličević. Neki zapisi kažu kako se rodio oko 1440., negdje oko Stona, bio je učenik velikog talijanskog graditelja Michelozzia za vrijeme boravka mu u Dubrovniku od 1461. do 1464., očito naučio zanat, te Pasko uskoro postaje glavni graditelj Republike od 1466. sve do 1516., godine u kojoj umire, te je sahranjen u crkvi Dominikanaca. U tih pedeset godina izgradio je i projektirao 1485. gradsku luku, Porat kako je zovemo, zatim omiljeni nam simbol Grada i Porata lukobran Kaše, pa kružni bastion pod tvrđavom Svetog Luke, zatim prvo pročelje zgrade Velikog vijeća i Arsenal u Portu, kasnije oboje srušeno, osmislio je sakristiju u Male braće, učinio je Vrata od Pila, gradio dubrovačke i stonske zidine, a vrhunac njegova umjeteonstva svakako je Sponza ili Divona koju je gradio do pred svoju smrt, te njen završetak gradnje nije dočekao. Veliki graditelj i značajan lik naše povijesti, koji je svakako zaslužio da ulazna poljana na Stradun nosi njegovo ime. Središnje mjesto njegove poljane pripada znanoj nam i prelijepoj Velikoj Onorfijevoj fontani, te će mnogi kad se tu negdje trebaju naći, prije reći „čekam te kod fontane“, nego „čekam te na Paskovoj poljani“. Ovu fontanu, među najljepšim i najatraktivnijim obilježja Grada, učinio je 1438. jedan od mnogih stranih i sjajnih graditelja Dubrovnika, Onofrio della Cava iz Napulja, kao završetak 12 kilometara dugačkog vodovoda kojim je iz Omble tog davnog stoljeća dovedena svježa voda za piće na Stradun. Nešto slično do tada u Europi nije zabilježeno, te je i po tome Dubrovnik prvi na starom kontinentu. Iz 16 kamenih maskerona ove fontane i danas, nakon svih stoljeća, teče svježa voda, nisu je uništili ni potresi ni ratovi, iako je često bila oštećena, posebno za Trešnje 1667., nakon koje u obnovi i dobiva današnji oblik, a ni granate luđaka sa Istoka u napadu na Dubrovnik 1991., kad smo govorili kako je Onofrije izgradio, a Sofronije, onaj suludi JNA admiral, rušio! Onofrije je uz ovu, učinio i onu manju fontanu pod Zvonikom, koja nas čeka na kraju đira, jer Stradun počinje i završava njegovim fontanama, velikom ili malom, ili obrnuto, u tom điru koji inače stalno ide gori – doli i obratno.
Plesnjaci u Klarise
Tu, na ta dva skalina naokolo fontane, uvijek se, pa i danas događa puno lijepih stvari. Posebno u njenom hladu kad ljeti ugrije. Turisti se tu odmaraju, pune svoje plastične boce vodom iz nekog od maskerona, kako ne bi morali nešto neplanirano potrošiti, slikavaju se za uspomenu, često sa Mirsom trubadurom koji je tu stalno sa svojim srcima, ili sa nekim od lijeričara koji im linđo zasviraju. Vratio se i „kučak“ nakon obnove, za čuvat fontanu, samo je golubova na i okolo fontane sve manje i manje. Nekad, tu na ta dva skalina skriveno se od nepoželjnih pogleda, čekalo za poći u naše nekad omiljeno kino, „zimsko ili ljetno“ Jadran, tu se okupljalo za poć’ na plesnjak i svirke u nekadašnji restoran „Jadran“, gdje su bile žive i sjajne svirke ponajboljih dubrovačkih rokera. Tu su sa svojim svirkama počeli „Trubaduri“, „Maestrali“, Milo Hrnić, Buco, Mato Magic Mijić, „Poklisari“ …, tko sve ne, a tu su se događali i prvi izbori za Misice, prvi plesnjaci, prvi izbor za najbolji glas Grada, mnoge od njih vodio je nedavno preminuli naš dragi Zlatko Mičić. A tu su počele i mnoge ljubavi, pa i poneka priča o „galebovima“, kojih je sve manje u Gradu, i strankinjama sa plesa iz „Jadrana“. Nekako, u ta danas pomalo već davna doba, znali smo već tada reći kako idemo u „Jadran“ uz dodatak „u Klarise“, jer znalo se da je to bio samostan Svete Klare. Bio je to jedan od osam, ali i možda najvažniji ženski samostan u Republici, izgrađen još u 14. stoljeću. Tu je 1432. otvoreno sirotište za napuštenu djecu, po čemu smo također jedni od prvih u Europi. Francuzi u 19. stoljeću ukidaju republiku, ali i ovaj samostan i pretvaraju ga u konjušnicu i skladište streljiva, kao i mnoge slične vjerske i društvene objekte, na zgražanje tadašnjih Dubrovčana. Talijani su tu za Drugog svjetskog rata držali vojnu kuhinju, dugo godina zid samostana se spajao sa fontanom, a današnja ulazna vrata u klaustar bila su zatvorena, probijena su iznova tek početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, odlukom Dubravke Beritić. Tek devedesetih samostan se vraća crkvenim vlastima.
Zavjetna crkva
S druge strane fontane glavni je ulaz na te naše mitske i prelijepe Zidine, o kojima tolike godine brine Društvo prijatelja dubrovačke starine, ili kako ih zovemo godinama „Starine“. A odmah tu pored, ponosno, na samom početku Straduna, zavjetna je crkva Svetog Spasa. Zapisano je kako je bio blagdan Uzašašća Gospodinova, 17. svibnja 1520., bližila se jedanaesta ura kad je Grad iznenadila jaka trešnja. Nastradale su starije i loše utemeljene kuće, u katedrali je, u općoj pomutnji i usred mise, smrtno stradao jedan čovjek, a bilješke spominju 20 poginulih i 17 ranjenih. Taj je potres, prvi od tri velika, podigao takav strah da se Malo vijeće sastaje već sljedećih dana i donosi odluku o gradnji nove, zavjetne crkve, kao zahvala za sve preživjele. Odlučeno je da se ta nova zavjetna crkva gradi u tadašnjem dvorištu pored crkve Male braće, pored jednog zdenca koji je tada tu još postojao. Rad na novoj zavjetnoj crkvi povjeren je Petru, najdarovitijem od znane braće korčulanskih klesara Andrijić, koji su se već iskazali u mnogim radovima po Gradu, posebno na klesarskim radovima na Sponzi – Divoni koje je vodio Pasko Miličević. Gradnja je završena 1527., ali unatoč novoj zavjetnoj crkvi Dubrovnik ni narednih godina nije bio pošteđen kobnih trešnji. Nakon nešto više od sto godina, 28. srpanja 1639., Grad će pred večer, između 19 i 20 sati, zatresti nova, druga u nizu velika trešnja i mnoge će kuće biti iznova porušene. Tada, zavjetna crkva Svetog Spasa nije imala ni malo oštećenja. Ta je trešnja bila tek nešto kao opomena u odnosu na onu najveću 6. travnja 1667., koja se i zapisuje kao Velika Trešnja, koja je skoro pa uništila Dubrovnik i prepolovila mu stanovništvo, u tolikoj mjeri da su članovi Vijeća umoljenih vidjevši sav taj užas oko sebe, predložili da se sagradi novi grad na Lapadu. Srećom ostale su sačuvane Zidine, kao sigurnost i temelj obnove porušenog Grada. I ostala je nedirnuta, bez ikakvih oštećenja zavjetna crkva Sv. Spasa, koja nikad nije stradala u potresima.