Neko čudno vrijeme ove jeseni, ‘red kiše – red sunca’. Ipak i unatoč svemu neizostavni je i uobičajeni lagani subotnji đir Stradunom. Đir je to u kojem se opet, nakon ljetnih gužvi i odlaska zadnjeg kruzera, svi znamo i svako malo se pozdravljamo ‘Adio, kenova…’
Hvata se još koja zraka sunca, a može se vanka i do ‘Fontane’, a kako opet ulazimo u vrijeme izbora, na red su došli ‘predsjednički’, ne treba tražit razlog za škerac! Svima znani i vječni ‘Dundo Pero’, dragi naš gospar Tomislav Šuljak priča nam kako je još za onih ‘prvih demokratskih’ izbora devedesete godine u jednoj od svojih zadnjih radio emisija rekao ‘glasat ću onako kako i žena mi, jerbo mi je najvažniji mir doma!’ A kako su ovi ‘naredni’ izbori između Božića i Nove, neki kažu kako će nam zbog tog onaj lijepi božićni ugođaj biti gurnut u stranu. Ma nema šanse!
Pa znamo mi s kim i ovaj put imamo posla, važniji je nama taj ugođaj zajedništva, veselja, pjesme, radosti i svega lijepog što nose Božić i Nova, od svih nadobudnih političara željnih vlasti i pukog vladanja narodnom. Gledamo ih i slušamo ovih dana sa TV ekrana, te iznova shvaćamo kako neki od njih u ‘ekstremnih’ situacijama pokazuje svoje pravo lice. Tako i znani nam ‘mirni, tihi’ čovjek, naš ‘presidente’ postaje vrlo neugodan, bahat i pomalo zločest u svojim obraćanjima. A kakvi su nam vladajući, mogli bi uskoro svi mi dobit lagani ‘passaporto collettivo’!
Mentor života
A prije nego što izađemo iz Dropčeve dalje u đir ulicama Prijekog, svakako treba spomenuti još neke i te kako joj znane stanare. Kao na primjer meštra, veseljaka i velikog gospara ove ulice i Grada, a to je Silvo Jekić! Sjećanje na njega u svojoj priči govori njegova unuka, Ivanka Hajvaz, također dugo godina dio ove ulice zanimljive čeljadi. Njen djed Silvo bio je znani pitur u Gradu, jedan je od osnivača tvrtke ‘Gorica’. Iz svog albuma Ivanka pronalazi i te kako zanimljivu fotografiju, iz godina odmah nakon Drugog svjetskog rata, na kojoj su radnici – osnivači ‘Gorice’. Gospar Silvo ostao je u sjećanju kod mnoge čeljadi Dropčeve kao svima draga osoba.
Njegova unuka Ivanka i sama će priznati kako o njenom djedu Silvu više od nje zna njihov prvi susjed, vrata do vrata, znani nam Frano Klešković ‘ManjanA’. ‘On je Frana jako volio! I vazda ga je sa sobom svugdje vodio!’ A Frano se na sam spomen dragog gospara Silva sav raznježio. ‘Nas dva… Prve pare koje sam zaradio, zaradio sam zahvaljujući njemu! Kao klinca me odveo u ‘Goricu’ da mu pomažem u pituravanju. I prvo sam pituravao neku kutiju u ‘Elektrojugu’! On me naučio puno tog, a najviše kako pituravat. Ma svugdje me vodio. Ja sam bio klinac, puno mlađi od njega, prvi susjed, pa me vazda zvo sa sobom, na more barkom, učio me ribat, pa na Komardu, tamo me naučio plivat, stavio mi one tikvice i bacio u more. Nije mi nikad dao da pijem, a on je volio popit. Samo vino, uživajući u njemu. I reko bi mi ‘Doći će i tebi vrijeme za to!’ Bio mi je mentor za sve i svemu me naučio. Veliki veseljak, uvijek zabavan, cijela ulica bi odzvanjala kad je njoj hodio. Često je bio u nas doma, navečer bi se skupila ekipa i igralo bi se domina ili nekih igara, ali svi smo bili zajedno. I veliki meštar zanata je bio. Direktor ‘Gorice’, veliki gospar Frano Perić ga je jako volio i poštivao.’
Silvova obitelj
‘U mene doma je i umro… jel’ ono 2. siječnja 1966. godine? Tada sam radio na Pelješcu, u osnovnoj školi, došo sam doma za Božić i Novu, donio pet litara dobrog domaćeg vina, slavili smo svi skupa, cijela Dropčeva ulica. Ja sam se vratio na Pelješac po novoj, a oni slavili i dalje. Došlo mu je slabo, već je imao velike godine, ustao se, mojoj majci Mariji je rekao kako mu je slabo, krenuo doma i pao, baš na ulazu našeg stana. Veliki lik ne samo Dropčeve, već i cijelog Grada, nema tko ga nije znao i volio!’ Toliko Frano o svom susjedu i životnom mentoru Silvu Jekiću. Ivanka ne zaboravlja i svoju baku, Silvova supruga gospođa Mare, rođena Srezović, s kojoj je dugo živjela u tom malom stanu u Dropčevoj, kad se iz rodnog Imotskog vratila u rodni grad svog oca, Silvova i Marina sina Ante zvani Čićo. Otkud sad Imotski, pitanje za Ivanku?
Njen otac, Silvov sin Čićo također je bio pitur i također je radio u ‘Gorici’. U potrazi za poslom, završava u Imotskom s ‘Goricom’, ‘išli su tamo neku školu i crkvu Svetog Frane pituravat 1953. godine!’ A tamo upozna svoju suprugu Katu Imoćku, koja je do škole išla po vodu. ‘I eto…!’ kaže Ivanka, tako se njih dvoje upoznaju, zaljube, naravno i ožene. I ostanu živjet u Imotskom. Pet kćeri su imali, a Ivanka se prva uputila u Dubrovnik, ‘zbog srednje škole, s 15 godina’, djed Silvo je već umro, pa je ona sa svojom bakom Marijom živjela u tom malom stanu u Dropčevoj. Tu se i udala, ali ima već i godina od kad se odselila.
Znani zlatar i kocke šećera
Priča o znanoj čeljadi iz Dropčeve nudi nma još jedno veliko ime Grada. Jedan od najpoznatijih dubrovačkih zlatara novijeg doba, rekli bi, svakako je gospar Frano Linardović. Butigu je imao na dnu Dropčeve, ili na njenom početku, na Stradunu. Legenda o njemu kaže kako su, kad je umro, u njega doma u jednoj od njegovih ladica našli jako puno kocki šećera. Oni koju su ga poznavali to su odah povezali sa njegovim dugogodišnjim ritualom ispijanja kave, redovno svako jutro u ‘Manona’ ili u ‘Caffe d’imbecili’ kako su u to njegovo doba zvali taj i do naših vremena znani kafić na Stradunu. Naime, gospar Linardović uvijek je uz kavu tražio dvije kocke šećera, pravdajući to konobaru ‘da voli slađe!’ Eto gdje su završavale. Ne samo zbog ove anegdote, inače će starija čeljad za njega reći kako je bio jako štedljiv. Ali, uz navedeno, za njega svakako treba reći kako je bio veliki meštar svog zanata, znana je i njegova zlatarska radionica u kojoj su načinjeni, ali i sačuvani mnogi kalupi posebnih komada starog dubrovačkog nakita.
P. S. Ovih dana sa Tajlanda nam se vraća Čejo! Koje nas priče tek oko tog čekaju.